Brajović: Ne treba da biramo između zdravlja i obrazovanja, nijedno dijete ne smije ostati nezaštićeno

Pitanje da li pristup predškolskom obrazovanju može biti uslovljen vakcinacijom potrebno je sagledati u širem kontekstu ozbiljnog javnozdravstvenog izazova sa kojim se Crna Gora suočava, poručila je predstavnica Kancelarije Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) u Crnoj Gori,  Mina Brajović, na jučerašnjoj javnoj raspravi pred Ustavnim sudom.

Brajović je istakla da je, prilikom razmatranja ovog pitanja, važno uzeti u obzir epidemiološku situaciju, gotovo decenijski pad obuhvata vakcinama iz programa rutinske imunizacije, sve veće praznine u kolektivnom imunitetu i rizik od izbijanja epidemija.

– Program rutinske imunizacije predstavlja osnovni mehanizam zaštite svakog djeteta. Njegova osnovna svrha je da svako dijete, bez obzira na to gdje živi i ko su mu roditelji, dobije pravovremenu zaštitu od bolesti koje možemo spriječiti vakcinacijom – istakla je Brajović.

Pad obuhvata vakcinacijom povećava rizik od epidemija

Prema njenim riječima, obuhvat trećom dozom vakcine protiv difterije, tetanusa i velikog kašlja (DTP3), kao i prvom dozom vakcine protiv morbila (MCV1), važni su pokazatelji funkcionisanja programa rutinske imunizacije.

Njihov pad, objasnila je, ukazuje na slabljenje zaštite od zaraznih bolesti, ali i na potrebu da zdravstveni sistem pravovremeno identifikuje djecu koja nijesu vakcinisana i omogući im nadoknadu propuštenih doza.

Posebno se osvrnula na vakcinaciju protiv morbila, zaušaka i rubeole.

– MCV1 je važan pokazatelj rutinskog programa imunizacije. Njegov nivo nam govori ne samo koliko je djece primilo jednu vakcinu, već nam daje signal da moramo razumjeti gdje djeca ispadaju iz sistema i zašto – kazala je.

Brajović je podsjetila da zabrinutost zbog stanja imunizacije u Crnoj Gori nije nova. Kako je navela, Evropska regionalna komisija za verifikaciju eliminacije morbila i rubeole, nakon 14. sastanka održanog 2025. godine, izrazila je izuzetnu zabrinutost zbog niskog obuhvata rutinskom imunizacijom, posebno kašnjenja u primjeni prve doze vakcine protiv morbila, rubeole i zaušaka.

Komisija je, prema njenim riječima, upozorila i na veliki broj osoba podložnih infekciji, ocjenjujući da se Crna Gora suočava sa neposrednim rizikom od epidemija i ponovnog uspostavljanja endemskog prenosa tih bolesti.

Slična upozorenja upućivana su i prethodnih godina, uz preporuke za jačanje rutinske imunizacije, unapređenje epidemiološkog nadzora i kapaciteta za prevenciju, rano otkrivanje i odgovor na epidemije.

– Kada govorimo o neposrednom epidemiološkom riziku, govorimo o tome da su prisutni ključni preduslovi za nastanak epidemije – veliki broj osjetljivih osoba, nedovoljan kolektivni imunitet i realna mogućnost unosa virusa – pojasnila je Brajović.

Upozorila je da jedan slučaj morbila unesen iz inostranstva može pokrenuti lanac prenosa u populaciji sa velikim prazninama u imunizaciji.

Navela je da su tokom 2025. godine laboratorijski potvrđeni slučajevi morbila registrovani u 46 zemalja evropskog regiona. Prema podacima Evropskog centra za prevenciju i kontrolu bolesti (ECDC), koje je predstavila, od avgusta 2025. do jula 2026. godine u deset zemalja EU više od polovine slučajeva bilo je uvezeno ili povezano sa uvezenim slučajevima.

„Vakcinacija je sačuvala više od 150 miliona života“

Predstavnica SZO podsjetila je da vakcinacija predstavlja jednu od najznačajnijih javnozdravstvenih intervencija.

– Vakcinacija je jedno od najmoćnijih javnozdravstvenih dostignuća za očuvanje zdravlja. Zahvaljujući imunizaciji, od 1974. godine do danas sačuvano je više od 150 miliona života – kazala je.

Istovremeno, ukazala je da se brojne zemlje suočavaju sa izazovima u održavanju i povećanju obuhvata vakcinacijom.

Prema podacima SZO koje je iznijela, globalni obuhvat prvom dozom vakcine protiv morbila iznosi 84 odsto, u evropskom regionu 92 odsto, a u afričkom 71 odsto.

Govoreći o uticaju ratova i humanitarnih kriza na imunizaciju, navela je primjer Sirije, gdje je obuhvat prvom dozom vakcine protiv morbila u jednoj godini opao za 12 procentnih poena. Zahvaljujući kontinuiranim naporima, ulaganjima i ciljanim kampanjama, tokom 2025. godine vakcinisano je 2,1 milion djece, a obuhvat je očuvan na nivou od 69 odsto, navela je.

Dodala je da je Sudan, uprkos sukobima, zabilježio jedan od najvećih pojedinačnih porasta obuhvata vakcinacijom na globalnom nivou, pri čemu je obuhvat prvom dozom vakcine protiv morbila povećan za 22 procentna poena.

– Ovi primjeri pokazuju da obuhvat vakcinacijom nije nepromjenjiva kategorija. On se može smanjiti, ali se ciljanim ulaganjima, dobrim programima i kontinuiranim radom može i značajno unaprijediti – istakla je Brajović.

Pravo na zdravlje zahtijeva više od same dostupnosti vakcina

Brajović je ukazala i na međunarodne standarde koji se odnose na pravo na zdravlje, podsjećajući da ono obuhvata i slobode pojedinca u odnosu na sopstveno tijelo i zdravlje, ali i pravo na dostupne zdravstvene usluge.

Pozvala se na Opšti komentar broj 14 Komiteta Ujedinjenih nacija za ekonomska, socijalna i kulturna prava, kojim se među obavezama država navode obezbjeđivanje imunizacije protiv glavnih zaraznih bolesti, kao i mjere za prevenciju i kontrolu epidemijskih i endemskih bolesti.

– Ova obaveza nije ispunjena samo time što su vakcine nabavljene i dostupne u zdravstvenim ustanovama. Potrebni su praktični, konkretni i djelotvorni koraci da bi vakcinacija zaista funkcionisala – poručila je.

To, kako je objasnila, podrazumijeva kvalitetno praćenje imunizacije, identifikovanje djece koja kasne sa vakcinacijom, kontinuiranu nadoknadu propuštenih doza, dostupne zdravstvene usluge, dovoljan broj zdravstvenih radnika, pouzdane podatke i izgradnju povjerenja.

Kada obuhvat vakcinacijom opada, a epidemiološki rizik raste, javnozdravstveni odgovor mora biti preispitan, prilagođen i ojačan dodatnim mjerama, naglasila je.

SZO nema univerzalnu preporuku o obaveznoj vakcinaciji

Govoreći o obaveznoj vakcinaciji, Brajović je pojasnila da SZO nema opštu preporuku kojom bi se rutinska imunizacija u svim državama propisivala kao obavezna ili dobrovoljna. Nacionalne politike, kako je navela, oblikuju se u skladu sa epidemiološkim, društvenim i zdravstvenim okolnostima svake zemlje.

Podsjetila je na etički okvir SZO o kovidu 19 i obaveznoj imunizaciji, koji razmatra okolnosti u kojima se takva mjera može etički opravdavati.

Taj okvir, objasnila je, posebno naglašava nužnost i proporcionalnost mjere, dokaze o bezbjednosti i djelotvornosti vakcine, jednak pristup, povjerenje, socijalnu koheziju i potrebu za redovnim preispitivanjem.

– Ključno pitanje nije samo da li postoje druge mjere. Pitanje je da li manje restriktivne mjere mogu ostvariti isti cilj u prihvatljivom vremenskom periodu i u konkretnom kontekstu – kazala je Brajović.

Dodala je da razmatranje restriktivnih mjera dobija posebnu težinu kada postoji rizik od ozbiljne štete po javno zdravlje, uz čvrste dokaze o bezbjednosti i djelotvornosti vakcine i obezbijeđen jednak pristup vakcinaciji, bez diskriminacije.

Naglasila je da takve mjere moraju biti praćene transparentnom komunikacijom, izgradnjom povjerenja i periodičnim preispitivanjem, kako ne bi trajale duže nego što je neophodno. Ukazala je i na značaj postojanja funkcionalnog mehanizma za naknadu štete bez utvrđivanja krivice, u slučajevima kada je šteta povezana sa vakcinacijom.

„Jedna odluka ne može zatvoriti prazninu u kolektivnom imunitetu“

Na kraju obraćanja, Brajović je naglasila da odluka o ustavnopravnom pitanju pripada Ustavnom sudu, ali da javnozdravstveni izazov ostaje bez obzira na ishod postupka.

– SZO nema dilemu da će Ustavni sud svoju odluku donijeti imajući u vidu najbolji interes djeteta. Ali jedna odluka, ma koliko bila važna, i jedna mjera – uključujući uvođenje obaveznosti – ne mogu same zatvoriti veliku prazninu u kolektivnom imunitetu u Crnoj Gori – poručila je.

Prema njenim riječima, potreban je sveobuhvatan paket mjera zasnovanih na dokazima, koji uključuje jačanje rutinske imunizacije, identifikovanje nevakcinisane djece i razloga za propuštanje doza, bolju dostupnost zdravstvenih usluga, snažniji epidemiološki nadzor i ulaganje u komunikaciju sa građanima.

– Ne treba da biramo između zdravlja i obrazovanja. Govorimo o istom djetetu i o potrebi da zaštitimo njegova prava. Koju će odluku donijeti Ustavni sud, pitanje je za Sud. Naš zajednički zadatak kao društva jeste da nijedno dijete ne ostane nezaštićeno zbog toga što sistem nije uspio da dođe do njega – zaključila je Brajović.