Backović: Vratili smo se centralizaciji i politizaciji, a Crkva čeka da uđe u učionicu

Knjiga promjena, objavljena 2001. godine, obećavala je crnogorskoj školi dvanaest stvari: decentralizaciju, dezideologizaciju, evropske standarde, interkulturalizaciju, sistem kvaliteta. Akademik Slobodan Backović, ministar prosvjete u vrijeme obnove nezavisnosti i čovjek pod čijim je mandatom potpisan sporazum sa CERN-om, uveden Bolonjski proces i crnogorski jezik prvi put unesen u službene prosvjetne dokumente, danas o tom dokumentu govori ovako:

- Veoma brzo sve se to promijenilo i vratilo centralizaciji sistema, kasnije i politizaciji koji su i danas aktuelni - kaže za Pobjedu.

Bilans dvije decenije, po njegovom čitanju, čine podaci koji se rijetko izgovaraju jedan za drugim: crnogorska devetogodišnja škola je na posljednjem mjestu u Evropi po broju sati koje djeca provedu u učionici; više od polovine učenika koji upisuju srednje stručne škole je, prema PISA istraživanju, funkcionalno nepismeno i zaostaje dvije godine učenja za gimnazijalcima; broj zaposlenih u obrazovanju je od 2008. porastao za šest hiljada, iako se broj djece povećao samo u predškolskom uzrastu; cjelodnevna škola, ideja stara devet godina, ostala je ideja. A iznad svega toga, upozorava sagovornik, lebdi pokušaj da Srpska pravoslavna crkva preko vjeronauke uđe u javne škole, što bi, kako kaže, bio „presedan i značajan doprinos rušenju građanskog i sekularnog ustrojstva Crne Gore“.

Kada se Crna Gora osamostalila 2006, Vi ste bili ministar prosvjete. Kakav je obrazovni sistem trebalo da postane u nezavisnoj državi, koja je tada bila vizija?

BACKOVIĆ: Poslije detaljnih dvogodišnjih razmatranja, planirane promjene u obrazovnom sistemu Crne Gore, kao i ciljevi i principi na kojima će se bazirati promjene, objavljeni su u Knjizi promjena 2001. godine. Od dvanaest u Knjizi navedenih ciljeva i principa ističem: decentralizaciju obrazovnog sistema, odnosno demokratizaciju; uvođenje evropskih standarda; uvođenje i primjenu sistema kvaliteta; permanentno obrazovanje; interkulturalizaciju, tj. pripremu mladih za život u multikulturnom društvu i osposobljavanje za poštovanje vrijednosti kao što su tolerancija, mir, vjerske, rasne i sve druge razlike. Podrazumijevala se dezideologizacija obrazovanja i postupnost uvođenja promjena.

Treba istaći da smo bili počeli sa decentralizacijom obrazovnog sistema (izbor direktora javnih obrazovnih ustanova, formirali savjete za opšte, stručno i obrazovanje odraslih, osnovali Centar za stručno obrazovanje kao instituciju socijalnih partnera itd.), da bi se, nažalost, veoma brzo sve to promijenilo i vratilo centralizaciji sistema, kasnije i politizaciji, koji su i danas aktuelni.

Što je u prvim godinama nezavisnosti bilo moguće uraditi u prosvjeti, a što ranije, u zajedničkoj državi, nije bilo moguće?

BACKOVIĆ: Crna Gora je i do 2006. već vodila nezavisnu obrazovnu politiku koja se nastavila i poslije referenduma. Poslije referenduma, obrazovni sistem je na osnovu obrazovnih programa istorijski prvi put štampao udžbenike, što je uradio Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

Sporazum sa CERN-om potpisali ste 2007. godine. Što se kroz taj potez htjelo poručiti i je li ta poruka i danas aktuelna?

BACKOVIĆ: Moja namjera je bila da otvorim vrata Crnoj Gori, tj. fizičarima koji su radili u oblasti fizike visokih energija, da mogu učestvovati u istraživanjima koja se realizuju u CERN-u. U tom trenutku je grupa fizičara sa PMF radila u evropskoj kolaboraciji H1 (DESY) iz Hamburga. Danas grupa sa PMF, pod rukovodstvom prof. dr Nataše Raičević, radi u CERN-u na CMS detektoru.

Želim da kažem da, ukoliko naučni radnici iz Crne Gore žele da se bave istraživanjima koja Crna Gora ne može da finansira zbog kompleksnosti, treba im obezbijediti institucionalnu povezanost sa evropskim centrima u kojima se ta istraživanja realizuju. Ona istraživanja koja ne zahtijevaju kompleksnu opremu i mogu se realizovati u Crnoj Gori, treba razvijati u Crnoj Gori.

Ministarka Damjanović je 2017. pokrenula izvanredan projekat SEEIIST (Međunarodni institut za održive tehnologije na prostoru Jugoistočne Evrope), odnosno inicijativu za izgradnju Međunarodnog instituta čiji bi centar bio u Podgorici. Nažalost, na mogućnost da dobijemo Institut čiju bi izgradnju finansirala EU, izgleda da smo zaboravili 2000. godine.

Dogovor o otporu crnogorskom jeziku napravljen je u Manastiru Stanjevići

Crnogorski jezik kodifikovan je u Vašem mandatu, ali za ono što nije urađeno nakon toga ne snosite odgovornost. Što je konkretno trebalo da bude urađeno poslije 2008, a nije?

BACKOVIĆ: Crnogorski jezik je kodifikovan-standardizovan poslije mog odlaska iz Ministarstva prosvjete. Tačno je da se za vrijeme mog mandata crnogorski jezik prvi put pojavio u službenim prosvjetnim državnim dokumentima. Naime, Savjet za opšte obrazovanje je tada usvojio nastavne planove sa nastavnim predmetima, među kojima je bio i maternji jezik, kako se nazivao i u prethodnim nastavnim planovima. Predmetni program za predmet maternji jezik bio je usvojen pod nazivom: Program za crnogorski, srpski, bošnjački i hrvatski. Jezička norma za ovaj program bila je dotadašnja srpskohrvatska norma.

Javnost je tada bila zasuta izjavama o ukidanju srpskog jezika, koji evo do danas nije osporavan i negiran u Crnoj Gori, nego je po Ustavu Crne Gore jezik u službenoj upotrebi. Srpskim nacionalistima smetala je pojava crnogorskog jezika i to je, po njima, trebalo spriječiti. Crkva Srbije je zbog toga, uz pomoć prosrpskih političkih partija, 2004. godine organizovala štrajk u nikšićkim srednjim školama i na Filozofskom fakultetu. Studenti su slali saopštenja faksom iz Parohijskog doma Crkve Srbije u Nikšiću. Dogovor i plan za pružanje otpora pojavi crnogorskog jezika u nazivu školskog programa dogovoren je na sastanku u Manastiru Stanjevići, Amfilohija i predstavnika prosrpskih stranaka.

Kasnije je Savjet za standardizaciju crnogorskog jezika napravio Pravopis crnogorskog jezika i pravopisni rječnik. Poslije toga je Savjet za opšte obrazovanje usvojio i Gramatiku crnogorskog jezika. Time je završena procedura standardizacije crnogorskog jezika.

Crna Gora je dobila međunarodni kod za crnogorski jezik u okviru ISO međunarodnog standarda. Odluku o priznavanju crnogorskog jezika donio je Ujedinjeni savjetodavni komitet za kodifikaciju jezika, sa sjedištem u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu.

Naziv predmeta crnogorski, srpski, bosanski, hrvatski nastao je, kako ste kazali ranije, zbog „političkog momenta“. Dvadeset godina kasnije, da li je vrijeme da se to riješi drugačije?

BACKOVIĆ: Naziv predmeta crnogorski, srpski, bosanski, hrvatski i književnost nastao je u trenutku kada crnogorski jezik nije bio standardizovan-kodifikovan, a moglo se nastaviti sa srpskohrvatskom jezičkom normom. Politika je zadržala kao rješenje ovaj naziv predmeta i taj naziv će i dalje biti, nažalost, u rukama politike.

Kao fizičar, kako ocjenjujete odnos broja časova prirodnih nauka i ostalih predmeta u crnogorskim školama? Imamo li dovoljno fizike, hemije, biologije, matematike i u kojem uzrastu se najviše gubi?

BACKOVIĆ: Već sam javno isticao nedovoljan broj časova iz biologije. Tih časova je u devetogodišnjoj školi toliko malo, da su zbog toga predmetni programi biologije morali biti radikalno skraćeni toliko da se djeci u njima ne pominju evolucija i Darvin, da djeca ne nauče ništa o unutrašnjim organima itd. Zato se ne treba čuditi ako se poveća broj onih koji vjeruju u kreacionizam.

Velika, neopravdana greška napravljena je i sa ukidanjem redovnog predmeta Građansko obrazovanje (cilj promjena planiranih 2001. bila je interkulturalizacija). Sami možemo svjedočiti o znanju, bolje reći neznanju naših građana, o tome što je građanska država - kao i da Crna Gora može postojati samo kao građanska.

Sedmični broj časova u devetogodišnjoj školi smanjen je za 10 odsto. Kakve su posljedice danas vidljive?

BACKOVIĆ: To nas je dovelo na nezavidno posljednje mjesto u Evropi među devetogodišnjim školama po broju sati koje djeca provedu u učionici u toku devetogodišnjeg školovanja.

Ovo je učinjeno sa obrazloženjem da se djeca „rasterete“. Čega? Učenja? Zar nije moglo rasterećenje djece da bude tako učinjeno da se promijeni način rada sa njima i da se rasterete učenja „napamet“ ili „bubanja“, sa istim brojem nedjeljnih časova?

Smanjenje nedjeljnog broja časova djeci imalo je za posljedicu smanjenje nastavne nedjeljne norme nastavnicima. Sada su i nastavnici među onima u Evropi sa najmanjim brojem sati koje provode u učionici u odnosu na ukupno nedjeljno radno vrijeme.

Sa ovako malim brojem nedjeljnih časova obrazovanje djece teško da može da bude kvalitetno.

Više od polovine srednjoškolaca funkcionalno nepismeno

Istorija i geografija u srednjim stručnim školama, gdje uči 70 odsto naših srednjoškolaca, imaju veoma mali broj časova. Kakvog građanina država takvim kurikulumom proizvodi?

BACKOVIĆ: U srednjim stručnim školama učenici u prvom razredu mogu da izaberu predmet istoriju ili geografiju. Dakle, većina mladih ljudi je iz istorije naučila ono što je naučila u devetogodišnjoj školi. To ima za posljedicu da mladi završe školovanje, odrastu, a da ništa ne znaju o državi u kojoj žive.

Posljedice ovoga su: slabije razumijevanje sopstvene države i društva, veća podložnost propagandi i revizionizmu, slabljenje građanske kulture, gubitak veze sa lokalnim i kulturnim nasljeđem i povećavanje društvene polarizacije, kada različite grupe, kao partije i vjerske organizacije, razvijaju potpuno različite „istine“ o prošlosti. Ovo je sada toliko očigledna pojava u Crnoj Gori.

Po međunarodnom istraživanju PISA, prosječno više od polovine učenika koji upisuju srednje stručne škole u Crnoj Gori je funkcionalno nepismeno i zaostaje dvije godine učenja u odnosu na naše gimnazijalce. Ovo napominjem zbog toga što većina srednjoškolaca iz stručnih škola dolazi na univerzitetske studije.

Znatan broj mladih završava stručne škole u statusu vanrednih učenika. Treba pogledati iskustvo EU, gdje vanrednih srednjoškolaca nema i zašto ih nema. U vrijeme mog mandata zakon nije predviđao njihovo postojanje, oni su bili tretirani Zakonom o obrazovanju odraslih. Kasnije su ih reformatori zbog nečega opet zakonom vratili u srednje škole.

Reformatori bi trebalo da analiziraju i razmisle treba li da svi srednjoškolci imaju isti maturski ispit, s obzirom na to da su stručne škole i gimnazije sadržajno veoma različite.

Udžbenici se kod nas mijenjaju gotovo svake dvije godine. Zašto sistem ne uspijeva da napravi stabilan udžbenički okvir? Gdje je tu Zavod za školstvo, gdje su autori, gdje kontrola kvaliteta?

BACKOVIĆ: Ovdje problem leži u našim reformatorima, koji su „rasterećivali“ djecu čestim promjenama sa smanjenjem sadržaja predmetnih programa i nedjeljnog broja časova. Skraćivanje programa imalo je za posljedicu da se moraju napisati odgovarajući udžbenici. Problem je što možete brzo mijenjati programe, ali ne možete tako brzo napisati udžbenike.

Treba reći da je Zavod za udžbenike i nastavna sredstva „junački“ preživio ovaj period.

Da bismo imali dobre udžbenike, treba prvo da imamo obrazovne programe koji se ne mijenjaju svake ili svake druge ili treće godine. U tom slučaju autorima se daje više vremena za pisanje i prilagođavanje teksta udžbenika za upotrebu. Kod ponovljenih godišnjih izdanja se mogu popravljati uočeni nedostaci, bez radikalnih promjena.

Kao recenzent ste imali priliku da gledate udžbenike. Kako biste danas ocijenili kvalitet onoga što djeca imaju u rukama, sadržajno, metodski, vizuelno i što treba mijenjati prije svega?

BACKOVIĆ: Iskreno, udžbenici mogu biti bolji. Duži niz godina nijesam gledao udžbenike. Posljednji put kada sam bio recenzent za neki udžbenik fizike, bio sam protiv predloženog teksta udžbenika, ali je komisija bila drugog mišljenja. Moje objašnjenje zašto sam protiv takvog udžbenika je bilo da sam morao da neke rečenice i pasuse čitam više puta da bih shvatio što autor udžbenika želi da kaže. Ako je meni teško da shvatim poruke iz teksta, kako je tek učeniku?

Cjelodnevna škola to je Vaša dugogodišnja teza. Zašto je Crna Gora nije uvela, iako je standard u Evropi? Što stoji na putu?

BACKOVIĆ: Ideja o cjelodnevnoj školi u Crnoj Gori pojavila se 2017. godine. Od tada do danas je i dalje samo ideja. Za realizaciju cjelodnevne škole neophodna je infrastruktura, školski prostor i odgovarajući nastavnički kadar. Najveći problem je Podgorica, čiji se broj stanovnika rapidno povećava, a potrebno je minimum 11 novih školskih zgrada da bi prestao višesmjenski način rada škola. Ostaje otvoreno pitanje da li danas urbanizam Podgorice ima namijenjen prostor za ovih 11 škola. Poznato mi je da je prethodna administracija Ivana Vukovića imala u planovima taj prostor, ali se pitam da li ga je sadašnja Mujovićeva administracija sačuvala za škole, jer vidim da su im vjerski objekti prioritet.

U Podgorici problem, a kuda sa djecom poslije časova, rješava privatni sektor sa „čuvanjem“ djece, a Opština roditeljima subvencira plaćanje tog čuvanja. U školi „čuvanje“ može da bude učenje i razvijanje individualnih talenata kod djece, što ne može da se uradi sa privatnim sektorom.

Sadašnje Ministarstvo predviđa u planu Strategije reforme da su cjelodnevne škole moguće poslije 2030. Možda je to obiman posao, ali je nejasno zašto u gradovima gdje školski prostor dozvoljava ne početi sa „pilotiranjem“ cjelodnevnih škola.

Prelazak na cjelodnevne škole mora biti postupan, nešto slično prelasku u devetogodišnju školu. Neophodna su velika finansijska sredstva i ljudski resursi. Ali bez tih škola teško će biti kvalitetnog obrazovanja u višesmjenskim (do pet smjena) školama.

„Vjerska zajednica druge države u našem obrazovnom sistemu“

Prošle godine je bila aktuelna inicijativa za uvođenje vjeronauke kao izbornog predmeta. Koliko je takva debata zapravo simptom toga što obrazovni sistem nema jasnu viziju savremenosti? Drugim riječima, raspravljamo li o vjeronauci zato što nemamo viziju o tome što crnogorska škola u 2026. uopšte treba da bude?

BACKOVIĆ: Inicijativa nije potekla, niti je podržana od Ministarstva prosvjete. Zahtjev za vjerskim učenjem više godina ponavlja Crkva Srbije, zbog indoktrinacije i misije koju ona ima u Crnoj Gori. Meni izgleda dosta neobično da vjerska zajednica druge države želi da uđe u obrazovni sistem Crne Gore.

U svakom slučaju, obrazovanje u javnim obrazovnim ustanovama Crne Gore mora da bude laičko. Ulazak vjerskog učenja u ove škole bio bi presedan i značajan doprinos rušenju građanskog i sekularnog ustrojstva Crne Gore.

U javnim školama, kao dio opšteg obrazovanja, može se učiti o religijama, što mi već imamo nekih petnaestak godina.

Vjerska zajednica koja želi da propagira svoju vjeru, vjersko učenje, ima za to vjerske objekte i može imati privatne vjerske škole.

Bolonjski proces u Crnoj Gori uveden je tokom Vašeg mandata. Dvadeset godina kasnije, gdje je promašio, a gdje je ispunio očekivanja?

BACKOVIĆ: Dobra stvar je što se ulaskom u Bolonjski proces Crna Gora jače povezala sa Evropom (Evropski prostor visokog obrazovanja) i što su se otvorila vrata za mogućnost da naši mladi ljudi budu na studijama po nekoliko semestara, na master i doktorskim studijama, na univerzitetima širom Evrope. Nije dobro što Crna Gora nije dovoljno uradila da se svi oni ili većina njih vrati u Crnu Goru, pa ih je relativno mnogo poslije sticanja doktorskih diploma ostalo u Evropi. Nužno je obrazovanim van Crne Gore i sposobnim mladim ljudima obezbijediti uslove za povratak i rad, da bi se ovaj proces usporio.

Predatorski časopisi i „Miki Maus“ u referencama

Rekli ste da neke jedinice UCG funkcionišu kao „više škole, sa sumnjivim naučnim radovima“. Što se konkretno desilo Univerzitetu u ovih dvadeset godina i može li se to popraviti?

BACKOVIĆ: Da, naučni rad na našim univerzitetima je sumnjivog kvaliteta. Najbolje to pokazuje lista „naučnih“ časopisa u kojima naši univerzitetski profesori i saradnici objavljuju svoje radove. Za UCG možete pogledati listu radova i časopisa na njihovom sajtu.

U susjednoj nam Bosni i Hercegovini i istočnim zemljama, prije dvadeset godina pojavio se veliki broj časopisa (i privatnih) koji su živjeli na komercijalnoj osnovi. Nekada ugledni naučni časopisi, kao ruski Voprosi istorii, postali su privatni. Ovaj časopis je 2016. godine država Rusija isključila sa liste časopisa recenziranih naučnih publikacija, a u julu 2018. isključen je sa liste časopisa indeksiranih ruskim scijentometrijskim sistemom zbog „ozbiljnog kršenja izdavačke etike“.

Kako izgleda procedura štampanja teksta kao naučnog rada u takvim časopisima: pošaljete časopisu koji je zbog nečega na SCI listi neki tekst, platite objavljivanje, možda napišete i recenziju za taj svoj rukopis, a može i bez recenzije, i takav tekst sa takvom procedurom se objavljuje kao „naučni“ rad?

Već davne 2013. godine, grupa naučnika je uspjela da namjerno objavi apsurdan, lažan rad u rumunskom naučnom časopisu, kako bi razotkrila nedostatak recenzije i sumnjivu praksu nekih članova akademske zajednice.

Da bi dokazali da recenzija nije postojala, autori su u spisak literature ubacili citate pjevača Džeksona, porno glumca Džeremija i Maksa Vebera, ali i časopis „Miki Maus“. Časopis je objavio ovaj rad nakon što su autori uplatili traženu novčanu naknadu.

Primjere sa ova dva časopisa navodim jer je, po pisanju medija, bilo i „naučnika“ iz Crne Gore koji su u njima objavili članke kao naučne.

Ono što bi se trebalo promijeniti na UCG je procedura za izbor rektora. Rektora treba da bira akademska zajednica, bez učešća predstavnika državne vlasti, kako je bilo nekada i kako je uobičajeno na državnim univerzitetima.

Više škole u slučaju univerziteta sam pominjao jer tamo imate predavanja i obučavanje, malo ili nema naučnog rada. Ima li naučnog rada u nekim univerzitetskim jedinicama ili simulaciju nauke sa radovima u predatorskim časopisima? Imate samo nastavu, moguće često neredovnu.

Strategija reforme obrazovanja 2025–2035, Vi ste je pohvalili. Što od te strategije mora biti realizovano za pet godina da biste rekli „ovaj put nije propala kao prethodne“?

BACKOVIĆ: Strategija kao dokument izgleda dobro. Kako će se realizovati zavisi od sredstava koja će buduće vlasti opredjeljivati obrazovnom sektoru i, veoma važno, ko će voditi obrazovnu politiku.

Veoma važno za nastavak predviđene reforme je ko će voditi Ministarstvo prosvjete, da li će to biti sadašnje rukovodstvo ili neko novo. Novo rukovodstvo obrazovne politike ne smije biti pod uticajem Crkve Srbije, jer onda definitivno nećemo imati školu građanske Crne Gore. Ovo napominjem jer se Crkva Srbije u Crnoj Gori instalirala kao državna institucija, preko koje dolaze inostrani uticaji na pojedine segmente izvršne i zakonodavne vlasti. Ulaskom u naše škole, Crkva Srbije sa svojom „istorijom“ i negiranjem Crnogoraca, crnogorskog jezika i Crnogorske pravoslavne crkve pojačala bi ionako veliki negativan uticaj na državni identitet Crne Gore.

Ono što će biti nužno je promjena načina rada sa djecom. Zbog toga je potrebno edukovati nastavni kadar za tzv. aktivnu nastavu aktivno učenje. U toku mog ministarskog mandata, većina nastavnog kadra je prošla obuku za aktivnu nastavu, aktivno učenje po projektu prof. Ivića. To se ubrzo zaboravilo i nastavilo se sa klasičnim, frontalnim načinom rada u učionici.

Tako da sudbina reforme koja je planirana pomenutim dokumentom zavisi od finansiranja, rukovođenja i nastavnog kadra.

Sada se ulaže dosta sredstava, uz svesrdnu pomoć EU, u revitalizaciju školskih objekata, u opremanje škola itd. Grade se vrtići, ali se ne grade devetogodišnje škole, kao ni Podgorička gimnazija, što je prioritetno.

Po Monstatu, u 2026. godini u obrazovanju radi 18.854 osoba, što je neracionalno. Od 2008. godine broj zaposlenih u obrazovanju se povećao za 6.000 osoba, a broj djece u sistemu povećao se samo u predškolskom obrazovanju. Smanjenjem broja zaposlenih mogu se povećati i onako male plate onima koji ostaju da rade.

Ako Crna Gora narednih dvadeset godina nastavi obrazovnim sistemom kakav danas ima, kakvu državu i kakve građane će proizvesti?

BACKOVIĆ: Ako se ne poprave obrazovni planovi i programi i ne promijeni način rada sa djecom, imaćemo građane koji će biti nedovoljno obrazovani i podložni svemu onome što sam naveo u odgovoru na pitanje o istoriji u srednjim stručnim školama.