Hiperaktivnost nije isto što i nedisciplina: Kako je prepoznati i kada je vrijeme za stručnu pomoć

Rasijanost, zaboravnost i nemogućnost koncentracije ne znače nužno da neko ima ADHD, kao što ni hiperaktivnost kod djece ne treba poistovjećivati sa nedisciplinom. Dekan Fakulteta za psihologiju Alfa BK Univerziteta Saša Stepanović kaže za Radio Beograd da je ključno prepoznati kada ovi simptomi počinju ozbiljno da narušavaju svakodnevni život. Upozorava na opasnosti samodijagnostike i ističe značaj blagovremenog prepoznavanja poremećaja, posebno kod djece.

Iako se u svakodnevnom govoru hiperaktivnost, poznatija kao ADHD, često poistovjećuje sa običnom nedisciplinom ili prolaznom fazom, riječ je o ozbiljnom stanju koje značajno utiče na organizaciju svakodnevnih aktivnosti i životnu rutinu, a koje se javlja i kod djece i kod odraslih.

Dekan Fakulteta za psihologiju Alfa BK Univerziteta Saša Stepanović ističe da se ADHD i nedisciplina u kolokvijalnom jeziku prečesto miješaju, iako su u suštini potpuno različiti pojmovi, prenosi RTS.

- Hiperaktivnost jeste problem koji treba kanalisati kroz različite aktivnosti, a nedisciplina i nedolično ponašanje je nešto drugo. To se u kolokvijalnom jeziku često miješa, ali ovo jedno je poremećaj na kome treba raditi, a nedisciplina dolazi i od kuće, i kroz vaspitanje, porodično i školsko vaspitanje, tako da to su dva različita pojma i volio bih tako da ih razgraničimo - objašnjava dr Stepanović.

Tri glavna simptoma i zamke samodijagnostike

Prema njegovim riječima, tri ključna simptoma ADHD-a jesu nepažnja, impulsivnost i hiperaktivnost, pri čemu se kod svake osobe ispoljavaju u drugačijoj kombinaciji. Ipak, upozorava da mnogi ljudi sami sebi ili svojoj djeci preuranjeno postavljaju dijagnoze.

- Nemojte davati sami sebi dijagnozu, a ni djetetu. Radim različite terapije i sa odraslima, i oni meni dođu već sa dijagnozom da oni imaju ADHD - kažu: ne mogu da se fokusiram na neke aktivnosti, nekako imam neku uznemirenost, ali recimo kad spremam ispit, ja radim tri dana pred ispit i onda učim po 12 sati. Onda im odgvorim: "Pa, ne bi se reklo da vi imate onda poremećaj ako možete da usmjerite svoju aktivnost da 12 sati konstantno učite" - navodi dr Stepanović.

Kada je vrijeme za stručnu pomoć

Granica između uobičajenog svakodnevnog umora, dekoncentracije uzrokovane ekranima i pravog poremećaja leži u kontinuitetu i narušavanju životne rutine.

Kod djece: Tipičan znak je kada dijete počne jednu aktivnost, ne završi je i odmah prelazi na drugu.

Kod odraslih: Manifestuje se kroz neorganizovanost, zaboravljanje važnih stvari, gubljenje predmeta i haotično traganje za njima.

- Kada organizacija slobodnog vremena ozbiljno remeti naš život, to je već signal da treba potražiti pomoć. Naravno, svi se mi nekada osjećamo haotično, ne možemo da povežemo misli, ne možemo da se koncentrišemo na neku aktivnost, ali ne treba uvijek to dijagnostikovati kao ADHD i to pripisati tome - naglašava profesor.

Dodaje da se simptomi kod odraslih mogu javiti i kasnije u životu – u tridesetim, četrdesetim ili pedesetim godinama, kada se osoba izdvoji iz sredine koja je dotad uspješno pomagala u suzbijanju i kanalisanju hiperaktivnosti.

Uloga škole i značaj prevencije

Škola predstavlja ključnu instituciju u kojoj više članova kolektiva može primetiti simptome i pravovremeno ukazati roditeljima na potencijalni problem. Ipak, stručnjaci upozoravaju na čestu prepreku.

- Tu imamo jedan drugi problem – roditelji neće da prihvate da njihovo dijete ima neki problem, pogotovo nervno-razvojni, i onda nemamo saradnika u tom radu na samom početku, jer dijete od sedam do četrnaest godina je u najintenzivnijem kognitivnom razvoju, i sve što se propusti u tom periodu obično se nikada ni ne nadoknadi - upozorava dr Stepanović, uz podatak da ADHD ne nestaje sa punoljetstvom, već je neophodno naučiti kako se s njim živi i funkcioniše.