Telegraf: Rat SAD-a i Irana završava se političkom pobjedom Teherana?

Britanski list Telegraf u opširnoj analizi ocjenjuje da se rat između Sjedinjenih Američkih Država i Irana završava političkom pobjedom Teherana, te da je sporazum o ponovnom otvaranju Hormuškog moreuza na pragu zaključenja.

Kao što neizležena jaja ne znače i jednak broj pilića, tako ni diplomatske sporazume ne treba smatrati zaključenim prije nego što budu potpisani. Ipak, nedavna curenja informacija iz Muskata, Teherana i Vašingtona ukazuju u jednom pravcu – sporazum između Irana i Omana o ponovnom otvaranju Hormuškog moreuza praktično je usaglašen.

Iran je, nakon februarskih napada Sjedinjenih Američkih Država i Izraela, praktično zatvorio uski morski prolaz kroz koji prolazi petina svjetske nafte i gasa. Sjedinjene Američke Države odgovorile su pomorskom blokadom iranskih luka. Mjesecima traje svojevrsni pomorski zastoj između dvije strane oko toga ko bi prvi trebalo da obnovi slobodu plovidbe.

Za mnoge je zato vijest o mogućem sporazumu ohrabrujuća. Pomorci koji su posljednjih pet mjeseci bili zarobljeni na svojim brodovima u Persijskom zalivu mogli bi uskoro da se vrate kući. Potrošači širom svijeta mogli bi izbjeći novu energetsku i inflatornu krizu. Prije svega, povećavaju se izgledi za trajniji mir.

Sudbina Hormuškog moreuza bila je ključno pitanje spora između Teherana i Vašingtona u vezi sa sprovođenjem junskog Memoranduma o razumijevanju (MOU), kojim je predviđen završetak rata. Rješavanje tog pitanja – iako Sjedinjene Američke Države formalno nijesu potpisnica sporazuma, očekuje se da će ga prihvatiti kako bi stupio na snagu – moglo bi otvoriti put za dogovor i o ostalim tačkama dokumenta.

Mnogi se nadaju da bi rat mogao biti okončan, barem u najvećoj mjeri, znatno prije američkih kongresnih izbora u novembru. Međutim, to nije mir kakav su Sjedinjene Američke Države priželjkivale.

To bi značilo da se rat koji su vodili Donald Tramp i Benjamin Netanjahu s ciljem rušenja ili ozbiljnog slabljenja Islamske Republike završava vidljivim širenjem iranskog regionalnog uticaja. Prema ocjeni autora analize, oni su izgubili, a Iran je pobijedio.

Sporazum o Hormuškom moreuzu, navodi se, pokazuje i zbog čega. Prema informacijama koje su procurile u javnost, dogovor Iranu daje kontrolu nad pomorskim saobraćajem koji ulazi u Persijski zaliv, dok bi određeni nadzor imao i nad izlaznim pravcem kojim bi upravljao Oman. Dvije zemlje bi, takođe, naplaćivale naknadu, čiji iznos još nije utvrđen, za pokrivanje troškova zaštite životne sredine, bezbjednosti i osoblja.

Kako je iranskim državnim medijima rekao zamjenik ministra vanjskih poslova Kazem Garibabadi, sporazum učvršćuje „efektivni suverenitet“ Irana nad moreuzom. Takav ishod, navodi autor, bio je moguć još prema junskom memorandumu, koji je namjerno ostavio pojedine odredbe neprecizno definisanim.

U petoj tački memoranduma navodi se samo da će Iran i Oman „voditi dijalog kako bi definisali buduće upravljanje i pomorske usluge u Hormuškom moreuzu“. Iran je to protumačio kao pravo da kontroliše prolaz i naplaćuje naknade, dok su Sjedinjene Američke Države tvrdile da to podrazumijeva povratak na prijeratni režim slobodne plovidbe.

Bilo je jasno da će taj sukob tumačenja morati da bude riješen i da postoji mogućnost da prevlada iransko viđenje. Međutim, autor smatra da nema smisla kritikovati diplomate koje su sastavljale memorandum, jer mirovni sporazumi, u krajnjem, odražavaju ishod na bojnom polju.

Povratak intenzivnim borbama prije otprilike tri sedmice, kada su Sjedinjene Američke Države bombardovale ciljeve povezane s kontrolom Hormuškog moreuza i obale Zaliva koju kontroliše Iranska revolucionarna garda, može se posmatrati kao pokušaj da se taj ishod promijeni. Taj pokušaj, prema ocjeni autora, nije uspio.

Trampova prijetnja prošlog vikenda da će pokrenuti dvonedjeljnu razornu kampanju razmjera Drugog svjetskog rata bila je njegov posljednji pokušaj. Od tog plana je odustao nakon intervencije američkih saveznika iz Zaliva, uključujući Saudijsku Arabiju. Prema navodima, do toga je došlo nakon što je Iran upozorio susjedne države da će biti mete napada ukoliko Sjedinjene Američke Države pokrenu novu vojnu operaciju.

Time Iran, kako se navodi, sada ne samo da ima veću kontrolu nad Hormuškim moreuzom nego prije rata, već je i njegova sposobnost odvraćanja – odnosno uticaja na ponašanje susjeda prijetnjom upotrebe sile – snažnija nego ranije.

Mnogo toga je i dalje neizvjesno. Sjedinjene Američke Države i Oman još se nijesu javno oglasili o sporazumu, koji je ionako uslovljen američkim pristankom. Istovremeno, Iran poručuje da će sporazum sprovesti tek kada Vašington ukine blokadu iranskih luka. Moguće je i da bi Tramp mogao pokušati još jednu rundu vojnih udara kako bi ostvario drugačiji ishod.

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država u utorak je upozorio da će Iran biti „vrlo snažno pogođen“ ukoliko se moreuz „vrlo brzo“ ne otvori. Njegove izjave uslijedile su nakon što su visoki američki zvaničnici nagovijestili da su pregovori dovoljno odmakli da bi plovidba mogla biti obnovljena već ove sedmice. Iran je, međutim, više puta ponovio da ne pregovara s Bijelom kućom niti to namjerava da učini.

Moguće rješenje dolazi nakon Trampovih upozorenja da će Iran biti „vrlo snažno pogođen“ ukoliko se Hormuški moreuz uskoro ne otvori.

Ipak, memorandum sadrži i brojna druga sporna pitanja, među kojima su budućnost iranskog nuklearnog programa, ukidanje američkih sankcija i odmrzavanje iranske imovine, koja bi mogla ugroziti tek započeti mirovni proces. Međutim, prvi veliki test riješen je u korist Irana i postoje razlozi da se vjeruje kako bi se isto moglo dogoditi i sa ostalim pitanjima.

Šta, onda, znači sud istorije? Autor smatra da postoji mogućnost da se ovaj sukob pokaže kao prekretnica u slabljenju globalne moći Sjedinjenih Američkih Država – svojevrsni ekvivalent britanskoj Sueckoj krizi, koja je kasnije postala simbol početka kraja jednog carstva.

Kao primjer navodi mogućnost da se Sjedinjene Američke Države u budućnosti nađu u situaciji da ne mogu voditi rat koji smatraju neophodnim zato što su iscrpile zalihe projektila u ovom, kako kritičari tvrde, nepotrebnom sukobu.

S druge strane, autor podsjeća da su Sjedinjene Američke Države i dalje vodeća svjetska sila. Nijesu pretrpjele poraz na bojnom polju niti velike ljudske gubitke, a velike sile često uspijevaju da prevaziđu ovakve neuspjehe.

Islamska Republika, s druge strane, pretrpjela je hiljade poginulih i ogromna ekonomska i vojna razaranja čije bi saniranje moglo trajati decenijama. Zbog toga bi se iranska pobjeda, zaključuje autor, na kraju mogla pokazati kao Pirova pobjeda.

Ipak, zaključak analize ostaje nepromijenjen – prema ocjeni autora, ne može se izbjeći utisak da je Iran pobijedio u ovom ratu, dok su Sjedinjene Američke Države izašle kao gubitnik.