Krah četiri stuba srpske spoljne politike: ''Propala politika balansiranja, potpuno i definitivno''

Šešeljev politički učenik Aleksandar Vučić, u maniru političkog utopljenika koji svuda oko sebe traži alibi, izjavljuje kako su „radili ono što su im Rusi govorili i sada je zemlja dovedena u tešku situaciju“. Kralj drame žali se da nije omiljen ni u Sjedinjenim Američkim Državama, ni u Evropskoj uniji, ni u Rusiji, te da se, očekivano, ne sviđa nikome ni u regionu. Iza njegovih svakodnevnih paničnih javnih istupa stoji činjenica da je sopstvenom politikom Srbiju doveo na rub energetske krize i da više ne uživa povjerenje međunarodnih partnera. Dugoročno, politika balansiranja obila mu se o glavu.

U Beogradu sada vlada strah da bi zemlja mogla ostati bez naftnih derivata. Naftna industrija Srbije nalazi se pod američkim sankcijama zbog većinskog ruskog vlasništva, a kompanija je 2. decembra saopštila da je počela obustavljati rad proizvodnih postrojenja Rafinerije nafte zbog nedostatka sirove nafte. Takođe, Vlada Srbije je 25. novembra donijela odluku da Rusiji odredi rok od 50 dana kako bi pronašla kupca za svoj udio, nakon čega će država uvesti svoju upravu u NIS i ruskoj strani ponuditi „najveću moguću cijenu za kompaniju“. Ultimatum Beograda ruska bi strana, sasvim izvjesno, mogla doživjeti kao svojevrsnu prijetnju, a „zbogom Putinu“ moglo bi skupo koštati Vučićevu vlast.

Problem mu može predstavljati proruska javnost, koju je sve ove godine upravo on, zajedno sa svojom medijskom mašinerijom, svakodnevno hranio bajkama o velikom ruskom bratu kao najvećem i najpouzdanijem prijatelju Srbije. Osim toga, pozdrav Putinu mogao bi značiti i dodatno poskupljenje ionako skupog goriva. Srbija je naivno očekivala da će Vašington produžiti odobrenje za rad Naftne industrije Srbije tokom pregovora o prodaji ruskog udjela u toj kompaniji. Ruska je strana hladno odbila prijedlog Beograda o prodaji svog udjela, pa su odnosi Beograda i Moskve zahladili.

Ovaj slučaj jasno pokazuje slom srpske politike „četiri stuba“ ili „četiri stolice“, koja podrazumijeva EU, SAD, Rusiju i Kinu. Politiku koju su utemeljili Boris Tadić i tadašnji ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić, Aleksandar Vučić doveo je do krajnjih granica. Nebojša Vujović, diplomata i bivši šef misije SRJ u SAD-u, u razgovoru za Večernji list ističe: „Ta se politika ‘četiri stolice’ urušila. Sada je to politika bez stolica, odnosno politika u kojoj Vučić sjedi na trulim daskama, a pri tom je izgubio kredibilitet na sve četiri strane svijeta. Kako on može govoriti o čvrstini i stabilnosti kada je i simbolički dokaz njegovog političkog haosa činjenica da je u srcu Beograda postavio ‘Ćacilend’? Pa to nije nikakav Camelot; to je utvrda najgoreg ološa u Srbiji.“

Na pitanje ima li Vučić izlaz iz te situacije i kakva sudbina čeka Srbiju na spoljnopolitičkom planu, Vujović dodaje da se Vučić, poput utopljenika, počinje hvatati za svaku slamku.

- Ali politika nije slamka. Politika se vodi na ozbiljan i stabilan način, a on je sve te atribute izgubio. Ipak, postoji jedna stvar koja ga još donekle održava: Evropska unija je mnogo investirala u njega kao ključnu figuru u projekciji mira i stabilnosti na Balkanu. No u istoj toj Evropi, koja mu je dala novac i zvala ga ‘dragim Aleksandrom’, sada je uveliko narušio svoj imidž. Drugo, Kina ne voli kada on koristi bilateralne odnose za svoje lične potrebe. A u Americi znate kako je prošao: dobio je ‘35% sankcija’ gotovo preko noći, izbačen je sa Floride, a sada se Amerikanci s njim igraju kao mačka s mišem – naročito oko pitanja NIS-a. Putin, s druge strane, jednostavno neće popustiti; on do sada nikada nije nešto prodao samo zato što je bio pod sankcijama- ističe Vujović.

Bivši šef hrvatske diplomatije Miomir Žužul za Večernji list navodi da je Srbija do sada vrlo vješto vodila politiku balansiranja, u čemu je Vučić imao važnu ulogu. Ipak, upozorava:

- Međutim, sve ima svoje granice. Te granice počinju pucati, ne na Vučiću, nego zbog ruske agresije koja je dovela do jasnog dihotomiziranja. Ova američka administracija sada se postavlja vrlo jasno: neće se igrati igara. Ne možeš u isto vrijeme biti za jedne i za druge, a pomalo i za treće ili četvrte. Kinezi to mudro posmatraju. Kako će se Srbija opredijeliti – ne znam, to je na njima. Maksimalni napori Srbije za zbližavanje s Amerikom biće prihvaćeni iz niza pragmatičnih razloga. Amerika neće ići u direktan sukob s Rusijom, ali dugoročno ne vjerujem da će Srbija uspjeti balansirati između svih strana. U svijetu u kojem više nema nesvrstanih, niko ne može biti neutralan. Može se slaviti ili žaliti, ili misliti da je sve to bila velika svjetska zabluda. No, bez obzira na sve – nesvrstanih više nema- tvrdi Žužul.

Spoljna politika Srbije zapravo je krahirala, rezolutan je Žarko Korać, nekadašnji potpredsjednik srpske vlade, u razgovoru za Večernji list.

- Nemam bolju riječ za to od kraha. Propala je politika balansiranja, potpuno i definitivno“, smatra Korać i dodaje: „Po meni je od početka trebalo da postoji samo jedna jasna politika – proevropska, prozapadna, jer ne vidim realnu alternativu. Šta je druga mogućnost? Biti poput Envera Hodže, u nekoj vrsti izolacionog ‘bunkerskog’ režima? Albanija i danas plaća cijenu te politike.- Korać upozorava da je nemoguće da se predsjednik Srbije ovako autodestruktivno ponaša samo iz političkih razloga.

Sve što znamo o politici i moja intuicija govore suprotno. Ovo ne može biti samo politika; ne može to biti: ‘Ja volim Ruse, oni nam brane Kosovo u Savjetu bezbjednosti.’ Nema to veze s Kosovom. Oni sigurno nešto imaju o njemu, tvrdi Korać.

Što se tiče Hrvatske, kojom je Vučić opsjednut, Miomir Žužul poručuje da je u hrvatskom interesu stabilnost u susjednoj zemlji i u cijelom regionu.

 - U našem je interesu da svi uđu u EU, ali postoje principijelna pitanja koja ne proizilaze iz naše tvrdoglavosti. Dok se ne riješi pitanje nestalih, a zna se gdje je ključ rješenja – Srbija može samo maštati o Evropskoj uniji, ako uopšte o njoj i mašta- rezolutan je Žužul.

Kako god, politika zvaničnog Beograda, odnosno Aleksandra Vučića, ušla je u slijepu ulicu. Svi oni koji su do juče bili najžešći protivnici uvođenja sankcija Rusiji i slavili „velikog slovenskog brata“, sada naglašavaju važnost Zapada – istog onog Zapada koji je do juče bio sinonim zla i „obojenih revolucija“. U strahu od hladnih zimskih noći, režimski mediji sada ističu da je Evropska unija najvažniji partner Srbije, dok ljubavna priča s Rusima i Kinezima polako nestaje iz fokusa. Za sada. Kada je riječ o Srbiji, teško je išta prognozirati sa sigurnošću, osim što se može konstatovati da je dosadašnja spoljna politika neslavno propala.