Kako je Amerika pokoravala svijet

"Život, sloboda i težnja za srećom" bili su "neotuđiva prava“ istaknuta u Deklaraciji o nezavisnosti kojom su osnivači Sjedinjenih Američkih Država 4. jula 1776. proglasili nezavisnost od Velike Britanije.

Tokom proteklih 250 godina, američke vlade tvrdile su da su očuvanje tih ideala demokratije, ljudskih prava i temeljnih sloboda glavni pokretači spoljne politike zemlje.

Međutim, Amerikanci sve više sumnjaju u to da li su Sjedinjene Države ostale vjerne vrijednostima na kojima su utemeljene. U istraživanju sprovedenom 2024. godine, 72 odsto ispitanih Amerikanaca složilo se s tvrdnjom da je „demokratija u SAD nekada bila dobar primjer, ali posljednjih godina to više nije“.

Dojče vele je analizirao kako su se tokom 250 godina mijenjali ciljevi i metode američke spoljne politike te pokazao kako su američke vlade u tom dugom razdoblju sve češće ostvarivale svoje ciljeve vojnom silom, nego diplomatijom.

Američka vojna moć nadjačala diplomatiju

Politikološkinje Monika Dafi Toft i Sidita Kuši zabilježile su više od petsto američkih vojnih intervencija tokom posljednjih 250 godina, pokazujući time kako su se SAD sve više oslanjale na vojne intervencije.

- Dok su SAD u prošlosti mnogim svojim suparnicima pripisivale racionalnost, nakon 11. septembra (2001. prim. red.) činilo se da je to uvjerenje o racionalnosti njihovih neprijatelja nestalo - rekla je Kuši, docentkinja na koledžu Maunt Holiok.

- Tada se pojavila ideja: "Ako s neprijateljima ne možemo razgovarati, ako u komunikaciji s njima ne možemo koristiti diplomatiju, jedino što nam preostaje je nasilje – odnosno upotreba sile". Uz znatno povećan budžet Ministarstva odbrane i istovremeno smanjenje budžeta Stejt departmenta nakon 11. septembra dogodilo se sljedeće: ako vam je jedini alat čekić, svaki problem izgleda kao ekser - objasnila je Kuši.

Iako je Latinska Amerika od početka 19. vijeka najčešće bila poprište američkih intervencija, posljednjih decenija zemlje Azije, uključujući Bliski istok, postale su sve važnije područje američkih vojnih intervencija.

- Naši podaci jasno pokazuju pomak američkih intervencija prema Bliskom istoku, sjevernoj Africi i podsaharskoj Africi. To se velikim dijelom može objasniti globalnim ratom protiv terorizma nakon 11. septembra. Može se objasniti i sposobnošću SAD da projektuju svoju moć kao jedina supersila - rekla je Kuši.

I Balkan američko područje interesa

Nisu se mijenjala samo područja interesa, nego i sami ciljevi. Kuši je pojasnila da su devedesete godine bile „razdoblje humanitarnih intervencija u američkoj spoljnoj politici: proširenje nacionalnog interesa na borbu protiv najtežih zločina protiv čovječnosti širom svijeta – na Balkanu, u Somaliji i drugdje". 

- Mnoge intervencije iz naše baze podataka pokazuju da su druge države pozivale SAD na vojnu intervenciju - kazala je Kuši.

Nakon devedesetih, a posebno od 2001. godine, prema podacima koje su prikupile Kuši i Toft, „održavanje ili uspostavljanje vlasti stranih režima“ postali su jedan od glavnih motiva američkih vojnih intervencija.

Samo ova 2026. godina ponudila je dva primjera američke vojne intervencije s ciljem uklanjanja vlasti: otmicu venecuelanskog predsjednika Nikolasa Madura i pokretanje rata protiv Irana u februaru.

Istovremeno, drugi cilj pokazuje suprotan trend. Dok je u ranijem razdoblju upotreba vojnih intervencija radi „zaštite ekonomskih interesa“ bila najvažniji cilj, njen značaj nakon Drugog svjetskog rata postepeno je opadao.

Ostvarivanje ekonomskih interesa diplomatijom

To ne znači da ekonomski interesi više nisu bili važni ili vrijedni zaštite, nego se čini da se promijenila strategija njihovog ostvarivanja. Posebno od šezdesetih do osamdesetih godina prošlog vijeka, američka vlada sve je češće sklapala trgovinske sporazume, kako pokazuju podaci projekta Measuring American Diplomacy politikologa Kalvina Trala i Meta Malisa.

- Diplomate su vrlo uspješne u promovisanju izvoza kada za to imaju dovoljno sredstava i ljudi. Vrlo su uspješni i u pregovorima o investicionim sporazumima te u rješavanju trgovinskih sporova - rekao je Tral, docent politikologije pri Univerzitetu Kolumbija.

On dodaje da se Sjedinjene Države manje angažuju u zemljama u kojima vlada nije prepoznala značajan ekonomski interes.

- Trenutno nemamo ambasadore u zemljama poput Bolivije, Pakistana ili Malavija. Pogledate li posebno afrički kontinent, vidjećete da SAD tim odnosima često pristupaju nedosljedno. No zemlje koje su važna odredišta američkog izvoza i važne za američke multinacionalne kompanije, uvijek će dobijati stalnu pažnju, bez obzira na to koja je administracija na vlasti - istakao je Tral

Prema podacima koje su prikupili Tral i Malis, broj novih američkih međunarodnih ugovora opada još od osamdesetih, i za vrijeme republikanskih i za vrijeme demokratskih administracija.

SAD gotovo uvijek određuju uslove

Američki predsjednici sve su češće davali prednost izvršnim sporazumima koje sklapaju s drugim šefovima država umjesto međunarodnim ugovorima koje mora da potvrdi Kongres. No i broj takvih sporazuma takođe opada, a posebno je to bio slučaj tokom posljednje decenije.

To se podudara s još jednim trendom: Sjedinjene Države sve češće istupaju iz multilateralnih sporazuma. Tral i njegove kolege uočili su da američke vlade od osamdesetih radije sklapaju bilateralne, često ekonomske sporazume.

- Kod bilateralnih sporazuma snažnija država u partnerstvu – a u slučaju Sjedinjenih Američkih Država to je gotovo uvijek upravo SAD – određuje uslove sporazuma - rekao je Tral.

Dodaje da je posebno uočljivo kod sadašnje administracije što, za razliku od prethodnih, više ni deklarativno ne podržava takozvani liberalni međunarodni poredak ili poredak utemeljen na vrijednostima.

- Predsjednik Donald Tramp će radije otvoreno reći: "Ovdje smo zbog svojih finansijskih interesa" - naveo je Tral.

Tral i Malis utvrdili su da Sjedinjene Države nikada nisu imale toliko nepopunjenih mjesta ambasadora kao danas. To bi SAD moglo dovesti u nepovoljan položaj.

- Sve je više naučnih istraživanja koja pokazuju koliko su važni ne samo ambasadori nego i diplomate nižih nivoa u ostvarivanju ciljeva koje države žele da postignu. Ono što danas vidimo istorijski je nedovoljno ulaganje u birokratske kapacitete potrebne za ostvarivanje međunarodnih ciljeva - ocijenio je Tral.

Štaviše, to bi moglo dovesti i do većeg broja sukoba jer je politikolog Met Malis utvrdio da je veća vjerovatnoća da će SAD ući u vojni sukob sa zemljama u kojima nema ambasadora.

Kuši navodi da se čini se da se ravnoteža između instrumenata državne politike u Sjedinjenim Državama pomjerila u korist vojnih sredstava.

- To nije nužno korisno ni za bezbjednost SAD, ni za globalnu bezbjednost - ocijenila je Kuši.

Amerikanci sve nezadovoljniji položajem SAD

U istraživanju koje je u aprilu sproveo vašingtonski centar Pju, 62 odsto američkih ispitanika izjavilo je da nema povjerenja u to da Donald Tramp mudro koristi vojnu silu ili donosi dobre odluke u spoljnoj politici.

To se uklapa u dugoročniji trend. Američki institut za ispitivanje javnog mnjenja Galup od početka šezdesetih ispituje Amerikance koliko su zadovoljni položajem SAD u svijetu. Nakon rekordnih 71 odsto iz 2002. godine, danas je samo 38 odsto odraslih Amerikanaca zadovoljno položajem zemlje.

Čini se da je i nedavna istorija promijenila način na koji druge zemlje gledaju na SAD. Istraživanja Pjua iz 2025. godine i nevladine organizacije Alijansa demokratija sprovedena ove godine pokazuju da se međunarodni ugled SAD pogoršao u odnosu na prethodne godine.

Prema podacima organizacije Alijansa demokratija, ugled Sjedinjenih Američkih Država poboljšao se u samo tri od 48 obuhvaćenih zemalja: Izraelu, Rusiji i Kini.