Sportista godine Crne Gore je priznanje koje najviše priželjkujem

Nakon istorijske sezone sa MT Melsungenom, osvajanja Evropske lige i MVP priznanja na završnom turniru, crnogorski reprezentativac i jedan od najboljih rukometnih golmana regiona, Nebojša Simić, govori o najvećim trenucima karijere, emocijama, reprezentaciji, povredama i snovima koji ga i dalje pokreću.

Portal ETV: U Kelnu ste ispisali istoriju kluba, a Vi ste bili jedan od ključnih igrača na putu do trofeja i igrač o kojem se najviše pričalo. Kada su se slegli utisci, koje ćete detalje iz Kelna najduže pamtiti – nešto što kamere možda nijesu ni zabilježile?

- Najviše ću pamtiti činjenicu da je moja porodica bila sa mnom da proslavi moju prvu titulu. Djeca i supruga su nakon utakmice izašli na teren. Zagrlili smo se i zajedno držali trofej, to je nešto što će mi ostati urezano u pamćenje za cio život. Nije bilo previše situacija koje kamere nisu zabilježile, ali ima jedna gdje sam samo sjeo u svlačionicu, spustio glavu i pomislio: „Čovječe, mi smo šampioni.“ Nisam mogao da dođem sebi. Bilo je previše u tom trenutku.

Portal ETV: Tokom karijere branili ste velike utakmice i osvajali značajna odličja. Gdje titula u Evropskoj ligi zauzima mjesto u Vašoj ličnoj sportskoj priči?

- Ovo je bez konkurencije najveća titula koju sam osvojio. Drugo po redu internacionalno takmičenje. Sljedeće sezone igraćemo u Ligi šampiona. Na finalnom turniru dobio sam i MVP priznanje. Tako da ništa ne može da se poredi sa ovim.

Jedino što bi moglo da bude značajnije od ovoga je ako bih nekad bio izabran za sportistu Crne Gore. To bi sigurno bila nagrada najbliža mom srcu i ostvarenje životnog sna.

Ne bih svoju emociju i gledanje sporta mijenjao ni za šta na svijetu

Portal ETV: Crnogorsku reprezentaciju uskoro očekuju novi izazovi. Iz ugla jednog od najiskusnijih igrača, šta danas vidite kao najveći kvalitet, a šta kao prostor za napredak našeg nacionalnog tima?

- Najveći kvalitet reprezentacije je zajedništvo koje imamo. Stvarno smo kao jedna velika porodica i prijatelji smo i na terenu i van njega. Većina nas je odrasla zajedno i prijatelji smo preko 15, sa nekima i 20 godina. To je neraskidiva veza među nama.

Gdje vidim šansu za napredak? Mislim da prostora za napredak ima mnogo. Nemamo neku značajnu podršku mlađih igrača koji dolaze. Uglavnom reprezentaciju nose igrači koji su tu već duži niz godina i moraju da pokazuju kvalitet i dobre performanse, a uz to da se molimo da smo svi zdravi kako bismo ostvarili neki veći uspjeh.

Tako da tu vidim dosta prostora za napredak, prije svega kroz podmlađivanje reprezentacije i sistemski rad sa mlađim kategorijama.

Portal ETV: Rukomet se posljednjih godina ubrzano mijenja. Kada uporedite početak svoje seniorske karijere i današnji rukomet, šta se najviše promijenilo u ulozi golmana?

- Najviše se u rukometu promijenilo to što sada bilo koji igrač može da zamijeni golmana kada se igra napad sedam na šest. Ranije je to uvijek bio igrač koji je nosio marker, tako da sada dosta ekipa forsira tu igru sedam na šest. Mi smo jedna od njih.

Ima mnogo više sprintova sa klupe, mnogo više pretrčanih metara tokom utakmice. Takođe, dugi napadi praktično više ne postoje. Sudije dižu pasivni napad nakon nekih 20–25 sekundi, tako da se mnogo više šutira na gol i rijetki su rezultati kada ekipe postignu ispod 30 golova.

Dinamika igre je danas znatno eksplozivnija, ima više trčanja i sigurno je fizički zahtjevnija nego ranije.

Portal ETV: Iza Vas je veoma zahtjevna sezona. Da li tokom ljeta uspijevate potpuno da se odvojite od rukometa ili sport ipak ostaje dio svakodnevice i kada nema treninga i utakmica?

- Nemoguće je potpuno se odvojiti od sporta. Taj period od nekih desetak dana do dvije nedjelje nakon sezone stvarno je vrijeme kada je tijelu potrebno da se malo odmori i relaksira. Međutim, sportsko tijelo uvijek traži trening. Nemoguće je provesti mjesec dana ili više bez treninga, a to je takođe jako loše i za fizičku spremu i za kasniji povratak u formu.

Tako da nakon nekih dvije nedjelje od završetka sezone kreću ponovo treninzi i trčanje. Najviše volim da to radim kroz kolektivne sportove. Mnogo volim da igram košarku i fudbal sa svojim drugovima, ali je opet potrebno ići u teretanu i raditi trčanja na atletskoj stazi.

Zato je nemoguće odvojiti se od sporta na duži period. On je dio svakodnevice i, jednostavno, tijelo samo to traži.

Portal ETV: Kada dođete u Crnu Goru na odmor, šta Vam najviše nedostaje tokom godine provedene u Njemačkoj – ljudi, način života, more ili nešto sasvim drugo?

- Sve mi nedostaje, a kako godine prolaze, sve više težim tome da se vratim kući. Boli me što sam veći dio godine odvojen od Crne Gore. Stvarno uživam kad dođem. Imam mnogo prijatelja, telefoni zvone svaki dan: ‘Ajmo na kafu, ajmo ovamo, ajmo onamo.’ Dani su mi ispunjeni, sunce sija, more je tu, ljudi su nasmijani, kafa se pije, tako da sam nekako svoj na svome.

Opet, kad odem u Njemačku, smatram je svojom drugom kućom jer sam ovdje stvarno prihvaćen i voljen. Ipak, ništa ne može da se poredi sa Crnom Gorom.

Portal ETV: Poslije ovakvog uspjeha nameće se pitanje motiva. Šta Vas danas najviše pokreće – trofeji, lični napredak ili želja da još dugo ostanete na vrhunskom nivou?

- Dok god igram rukomet i dok god se borim na terenu, ja ću uvijek ići da osvajam titule, da donosim slavu svojoj ekipi i reprezentaciji, da budemo najbolji. To je olimpijski duh sporta – uvijek, kroz fer i korektnu igru, probati da budeš šampion i prvak. Pravi sportista nikada ne može biti zasićen titulama, niti priznanjima. Uvijek mora da teži više i bolje. Svaka sezona je priča za sebe i, kada se na kraju karijere osvrnem, želio bih da mogu da kažem da sam u svakoj sezoni, svakoj utakmici i svakom treningu dao sve od sebe i da sam jednostavno izvukao maksimum. To je nešto što bih volio da se desi.

Što se tiče konkretnih ciljeva, stvarno bih volio da vidim Crnu Goru na velikim takmičenjima, možda čak i na Olimpijskim igrama. Smatram da je, uz trenutna ulaganja u crnogorski rukomet, odlazak na Olimpijske igre veoma težak cilj, ali vjerujem da možemo da budemo učesnici evropskih i svjetskih prvenstava. Volio bih da budem sportista godine u Crnoj Gori. Takođe, želio bih da sa svojim klubom, MT Melsungen, igram Ligu šampiona i možda osvojim titulu u njemačkoj Bundesligi ili njemačkom kupu. To bi zaista lijepo zaokružilo moju priču sa Melsungenom.

To su neke stvari kojima i dalje težim i kojima ću uvijek težiti. A ako se ostvare, težiću da ih ponovim i da uvijek bude bolje i jače, jer to je u duhu sporta.

Portal ETV: Često Vas opisuju kao čovjeka koji emocije ne skriva. Da li smatrate da su emocije prednost vrhunskog sportiste ili nekada mogu biti i teret?

- Ne skrivam emocije i ne skrivam ono što mislim, dosta sam otvoren. Tako sam i naučio - direktan i iskren, i uvijek je tako bolje. Možda nekad na kratkoročno izgleda kao da nije pametan potez, ali dugoročno iskrenost i otvorenost su uvijek dobri.

Smatram da su emocije prednost svakog sportiste, nekog ko želi da se bori, ko doživljava utakmice, ko želi da pobijedi, da bude bolji od drugih — uvijek ima prednost u odnosu na druge. S druge strane, emocije mogu biti i minus u tim nekim teškim trenucima, u slučaju poraza i neuspjeha — to su mnoge neprospavane noći, ubrzan rad srca. Emotivac kao ja sve to doživljava mnogo dramatičnije od drugih. Ali ne bih svoju emociju i ne bih svoje gledanje sporta mijenjao ni za šta na svijetu.

Portal ETV: Golmani su često heroji, ali i prvi na udaru kada stvari ne krenu kako treba. Šta Vas je rukomet naučio o tome kako čovjek bi trebalo da se nosi sa uspjehom, ali i sa neuspjehom?

- Mnogi kažu za golmansku poziciju da smo mi sport unutar sporta, da za nas važe neka potpuno druga pravila. Jer kao igrač ti možeš da igraš dobro odbranu ako ne igraš dobro napad ili obrnuto. Možeš da iznudiš isključenje, penal, da asistiraš, da daš gol. Ima toliko nekih načina na koje možeš da utičeš na utakmicu. Zadatak golmana je samo da odbrani ili da ne odbrani šut. Tako da je veliki pritisak i opterećenje na golmane i sa tim pravi golman mora da nauči da se nosi i da bude samo jači, da nauči da pod pritiskom ima još bolji performans, kada ga svi gledaju, da je upravo tada najjači.

Jako je teško, ne mogu da kažem da je lako. Ja koji igram toliko godina sport i danas osjetim uticaj tog pritiska na sebe, ali kada znaš koliko vrijediš, kada se uvijek boriš i kada uvijek daš sve od sebe, stvari nekako uvijek dođu na svoje mjesto.

Kad jednom okačim patike o klin, ne želim da se pitam da li sam mogao više.

Portal ETV: Iza Vas su i veliki uspjesi, ali i teški trenuci, povrede i razočaranja. Koji Vas je poraz ili težak trenutak najviše oblikovao kao čovjeka?

- Kao čovjeka najviše me oblikovala ova najteža povreda koju sam imao, povreda koljena koja me odvojila preko deset mjeseci od terena. Nisam nikada bio u situaciji da sam povrijeđen i da nisam toliko u ekipi. Sve to je bilo nešto novo za mene i pitanje koje me je mučilo da li može da se sportista vrati na nivo koji je bio prije povrede, jer većina njih to ne uspijeva.

Ja sam to vrijeme uzeo stvarno da poradim i na sebi i da maksimalni trud i volju uložim da se vratim što jači. Nikada nisam uzeo više od dva dana slobodno, nisam nikad proveo manje od tri sata u teretani, čak i taj prvi početni dio moje fizikalne terapije trajao je preko pet sati svaki dan.

Ali evo, poslije 10 mjeseci sam se vratio i sa čak 15 kila manje pokazao sam da mogu da branim na najvišem nivou. Donio sam titulu, dobio priznanje MVP-a i to mi je nekako krunisalo svu tu rehabilitaciju. Svi ti dani gdje sam krvario i znojio se u teretani su se isplatili i baš mi je drago zbog toga.

Ali teško je u tom trenutku kada te tijelo ne sluša, kada noga boli. Teško je gurati dalje, teško je raditi, teško je vjerovati da će sve to da se desi. Ali to rade vrhunski sportisti - nikad ne odustaju. I zbog toga sam iskreno baš ponosan na sebe.

Portal ETV: Postoji li i dalje neki san zbog kojeg sebi kažete: „Vrijedi još gurati, vrijedi još braniti“?

- Naravno da postoji. Želim evropska, svjetska prvenstva, pa čak i da sanjamo te neke Olimpijske igre, koliko god to nerealno zvučalo za Crnu Goru. Želim domaću titulu za MT Melsungen, Bundesligu ili njemački kup.

Želim da pomognem svim mlađim generacijama u Crnoj Gori. Da ih motivišem, a onda i da im privatno pomognem da pronađu bolji klupski angažman, kako bi reprezentacija nakon nas ostala u dobrim rukama. Želim da budem najbolji sportista u Crnoj Gori. To mi je nagrada i individualno priznanje koje sam uvijek iščekivao i priželjkivao i za koje se jako trudim i dajem sve od sebe.

Mnogo toga želim, jer sportista koliko god da ostvari uvijek treba da teži više i više, jer jednom kad okačim patike o klin, ne treba nikada da stoji pitanje: jesam li mogao više, jesam li mogao bolje.

Zato u ovom trenutku treba dati sve od sebe, treba zgrabiti što je više moguće, treba pomoći kome je moguće i onda uzdignute glave uvijek mogu da prošećem kroz moju Crnu Goru kad dođe taj trenutak da prestanem da se bavim sportom.

Autorka teksta: Marina Strugar