Milatović pred Ustavnim sudom osporava prenos dvorca „Kruševac“ u privatnu svojinu, traži obustavu promjene prava svojine
Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović podnio je Ustavnom sudu inicijativu za ocjenu ustavnosti odredbi Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš kojima je predviđeno da se dvorac „Kruševac“ u Podgorici, sa pripadajućim zemljištem, prenese u privatnu svojinu.
Milatović je predložio i da Ustavni sud, do donošenja konačne odluke, obustavi izvršenje radnji kojima se vrši promjena prava svojine na dvorcu „Kruševac“.
Obrazloženje inicijative prenosimo u cjelosti:
I. Neustavnost i kolizija sa sistemskim zakonom
Osporenom odredbom člana 12 stav 2 Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš (“Službeni list CG, br. 36/11 i 117/26) propisano je da se potomcima dinastije daje u svojinu dvorac "Kruševac" u Podgorici sa pripadajućim zemljištem dok je odredbom člana 14 istog Zakona propisano da dvorac iz člana 12 stav 2 ovog zakona, potomci dinastije ne mogu prodati niti na drugi način otuđiti, osim državi Crnoj Gori, po cijeni koja je utvrđena na dan sticanja svojine na toj nepokretnosti.
Ovakva zakonska određenja suprotna su odredbi 78 stav 2 Ustava Crne Gore kojom je utvrđena obaveza države da štiti kulturnu baštinu.
Naime, prema dokumentaciji Uprave za zaštitu kulturnih dobara, Dvorac Petrovića u Podgorici ima status zaštićenog nepokretnog kulturnog dobra i taj status mu je utvrđen Rješenjem o stavljanju pod zaštitu broj 1230 od 27.11.1957. godine, Rješenjem o uvođenju u Registar broj 01-1106/1-61 od 04.09.1961. godine i Rješenjem o upisu u Centralni registar broj 02-502 od 05.08.1993. godine – Dosije broj 69, Knjiga XI, strane 137-138. Dakle, ne radi se o nepokretnosti čiji je značaj samo istorijske ili simboličke prirode, već o nepokretnosti koja uživa formalno uspostavljen režim pravne zaštite kao nepokretno kulturno dobro. Prenošenje ovakvog dobra u privatnu svojinu u suprotnosti je sa ustavnom obavezom države da štiti kulturnu baštinu i ta činjenica je od odlučujućeg značaja za ocjenu ustavnosti člana 12 stav 2 Zakona.
Nadalje, osporena odredba člana 12 stav 2 Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš u koliziji je i sa sistemskim zakonom u ovoj oblasti, imajući u vidu da je članom 42 stav 1 Zakona o zaštiti kulturnih dobara („Službeni list CG”, br. 49/10) propisano da se nepokretno kulturno dobro u državnoj svojini ne može otuđiti. Takva zabrana predstavlja jedan od mehanizama kojima se obezbjeđuje trajnost javnopravne zaštite kulturnog dobra i ostvarivanje ustavne obaveze zaštite kulturne baštine. Nasuprot tome, usvajanjem osporene odredbe zakona kojom se proizvoljno i parcijalno mijenja vlasništvo nad državnim dobrima najvišeg ranga, stvara se opasan presedan, narušava pravna sigurnost i urušava hijerarhija pravnih propisa u državi.
Poseban ustavnopravni problem predstavlja činjenica da se, pored samog dvorca, u svojinu prenosi i „pripadajuće zemljište“. Osporena odredba člana 12 stav 2 Zakona ne određuje površinu, granice, katastarske parcele niti precizan pravni obuhvat zemljišta koje se prenosi. Takvo normativno određenje posebno je problematično kada je predmet prenosa kompleks koji ima status kulturnog dobra i čija se zaštita mora sagledavati u njegovom prostornom i ambijentalnom kontekstu.
S tim u vezi, ukazujem da je odredbom člana 14 Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš propisano da dvorac iz člana 12 stav 2 ovog zakona, potomci dinastije ne mogu prodati niti na drugi način otuđiti, osim državi Crnoj Gori, po cijeni koja je utvrđena na dan sticanja svojine na toj nepokretnosti. Na osnovu ovako formulisane zakonske odredbe može se konstatovati da je pod zaštitni režim od daljeg otuđenja stavljen samo Dvorac “Kruševac”, ali ne i pripadajuće zemljište koje se, shodno osporenoj zakonskoj odredbi, prenosi u svojinu potomaka dinastije Petrović. Takvo normativno rješenje otvara ozbiljno pitanje da li je zakonodavac uspostavio dovoljan i predvidiv režim zaštite zemljišta koje čini funkcionalnu i prostornu cjelinu sa zaštićenim kulturnim dobrom. Posebno je problematično što se radi o zemljištu izuzetne vrijednosti i na izuzetno atraktivnoj lokaciji u Podgorici. Eventualna promjena namjene, korišćenja ili raspolaganja takvim zemljištem mogla bi imati neposredan uticaj na ambijentalne i druge vrijednosti zaštićenog kulturnog dobra. Zato se pitanje ustavnosti osporene odredbe ne može ograničiti samo na pitanje prenosa vlasništva nad zgradom dvorca, već mora obuhvatiti i pravne posljedice prenosa pripadajućeg zemljišta.
II. Neusklađenost sa evropskim standardima
Standardi Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP), koji se direktno reflektuju i na tumačenje prava svojine iz člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, podrazumijevaju da države imaju široko polje slobodne procjene u definisanju ekonomske, socijalne i kulturne politike, kao i u zaštiti istorijskog i kulturnog nasljeđa. Evropska konvencija ne garantuje apsolutno niti bezuslovno pravo na povraćaj ili sticanje istorijske imovine, naročito ukoliko to direktno ugrožava javni interes, opštu dostupnost kulturnih dobara i ustavnu obavezu države da upravlja dobrima od opšteg značaja. U sudskoj praksi, javni interes lanca institucija i građana da slobodno uživaju u kulturnoj baštini ima apsolutnu prevagu nad ekskluzivnim privatnim pretenzijama. Država ima ne samo pravo, već i pozitivnu obavezu da spriječi otuđenje nacionalnog blaga.
III. Zaključak
Crna Gora je, prema članu 1 stav 2 Ustava, zasnovana na vladavini prava. Zahtjevi vladavine prava podrazumijevaju, između ostalog, pravnu sigurnost, jasnoću i predvidivost pravnih normi.
U konkretnom slučaju postoji više elemenata koji zahtijevaju ustavno-sudsku kontrolu:
- osporenom odredbom se prenosi nepokretno kulturno dobro iz državne u privatnu svojinu, suprotno ustavnoj obavezi zaštite kulturnih dobara;
- sistemskim zakonom je izričito propisano da se nepokretno kulturno dobro u državnoj svojini ne može otuđiti;
- osporena odredba ne definiše precizno obuhvat „pripadajućeg zemljišta“;
- član 14 ograničava dalje otuđenje dvorca, ali ne propisuje istovjetan režim za pripadajuće zemljište.
Ovakva kombinacija normativnih rješenja naročito može proizvesti trajne imovinske i prostorne posljedice po dobro od posebnog javnog interesa.
Imajući u vidu iznijete sve navedene ustavne i pravne razloge, predlažem da Ustavni sud Crne Gore pokrene postupak za ocjenu ustavnosti odredbe člana 12 stav 2 i člana 14 Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš (“Službeni list CG, br. 36/11 i 117/26) i donese
O D L U K U
kojom će utvrditi da odredbe člana 12 stav 2 i člana 14 Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš (“Službeni list CG, br. 36/11 i 117/26) nisu u saglasnosti sa Ustavom Crne Gore i da prestaju da važe danom objavljivanja Odluke Ustavnog suda u Službenom listu Crne Gore.
Takođe, predlažem da Ustavni sud, shodno odredbi člana 63 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore, u toku postupka donese
RJEŠENJE
Kojim se naređuje da se, do donošenja konačne odluke o ovoj Inicijativi, obustavi izvršenje pojedinačnih akata ili radnji kojima se vrši promjena prava svojine na dvorcu „Kruševac” do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
Ovo, imajući u vidu da osporeni zakon nalaže brze administrativne i imovinske radnje (upis prava svojine u katastar nepokretnosti, izmještanje javnih institucija kulture i trajnu promjenu vlasništva nad kulturnim dobrom), te da postoji opasnost od nastanka nenadoknadive štete po interese države Crne Gore i njenu kulturnu baštinu.