Đukanović: Živimo u vremenu u kom se zaboravljaju heroji, a svecima proglašavaju četnički koljači

Skup posvećen liku i djelu Vidoja Žarkovića ima i dodatnu vrijednost zbog toga što se održava u vremenu prebrzog zaborava velikih rezultata blistave pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. U vremenu krize ideje ujedinjene Evrope, vremenu arogantnog nasrtaja desničarskih politika i jeftinog populizma u Evropi i svijetu, što je zapljusnulo i Crnu Goru i naš region, kazao je bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović.

Đukanović je na Simpozijumu o Vidoju Žarkoviću, jednom od najistaknutijih Crnogoraca 20. vijeka, kazao da je Žarković sebe, još u najranijoj mladosti, uvrstio u legendarni spisak crnogorskih 13. julskih ustanika i oslobodilaca zaslužnih za uspjeh Narodonooslobodilačke borbe jugoslovenskih partizana, kao i za obnovu crnogorske države i crnogorskog nacionalnog identiteta u okviru Jugoslavije. 

Žarkovića ističe kao jednog od najzaslužnijih za ekonomski preporod, institucionalni i demokratski razvoj Crne Gore, kao i za prosperitet i afirmaciju SFRJ.

- Imao sam privilegiju da kao student, član CK SKJ upoznam Vidoja Žarkovića u vremenu kada je obavljao najodgovornije partijske i državne dužnosti u Jugoslaviji i Crnoj Gori, i da iz takve blizine svjedočim njegovom samoprijegornom radu i odgovornosti. Jugoslovensko društvo je već uveliko ulazilo u duboku ekonomsku i političku krizu, ali još uvijek se nije slutio krvavi raspad zajedničke države, niti su se jasno nazirali i razumjeli procesi koji će uskoro promijeniti političku konfiguraciju evrope i svijeta. Splet okolnosti je učinio da ti procesi obilježe i kraj blistave političke karijere Vidoja Žarkovića i veoma uspješne generacije poslijeratnih političkih  podvižnika u Crnoj Gori.  Neposredno potom ja sam se našao u najužem partijskom, uskoro i državnom rukovodstvu Crne Gore, nakon tektonskih političkih procesa koji su se dogodili 90-tih. Takve promjene neizbježno nose osjećaj gorčine za ljude koji napuštaju političku pozornicu, ali i opomenu i razumljiv strah kod onih koji na nju tek stupaju. Posebno u ambijentu kakav je  tradicionalno crnogorski, sklon revolucionarnim preokretima, s manjkom poštovanja prema onima koji odlaze i viškom neutemeljenog povjerenja  prema onima koje ne poznaje i koji tek dolaze. Ambijentu koji ne pogoduje razvijanju kulture zahvalnosti čak ni prema najzaslužnijima - naveo je Đukanović u govoru.

Veliki ljudi su i u odlasku veliki, a Vidoje Žarković je, ističe, jedan od najboljih primjera za to. Kako kaže, nastavio je život vođen vjerom u iste ideale koji su ga i kroz rat i u godinama mira i prosperiteta pokretali na velika pregnuća, bezrezervno posvećen dobru i napretku svoje Crne Gore, razborito sjetan zbog epiloga kakav je doživjela jugoslovenska ideja.

- Mogu s ponosom reći da smo se, iako generacijski udaljeni, poslije kratkog vremena zbližili i izgradili prijateljski odnos, uz puno uzajamno uvažavanje. Nije to bilo teško, jer sam imao osjećaj da Vidoje željno isčekuje prvi nagovještaj da Crna Gora izlazi iz političkog košmara u kojem se našla zahvaljujući neodgovornim nacionalističkim politikama većih i uticajnijih u tom zlom vremenu kraja jugoslovenske države, kao i zbog  apsolutnog neiskustva novog državnog rukovodstva da se adekvatno pozicionira u procesima koji su bili generisani krupnim geopolitičkim promjenama, prvenstveno na evropskom kontinentu - naglasio je Đukanović.

Kad je, kako ističe, vidio prvi takav signal nije se ustezao da pokaže spremnost da podrži to buđenje i otrežnjenje Crne Gore, da joj stavi na raspolaganje svo svoje ogromno političko iskustvo, da pomogne da u iskušenja, za koja je znao da ih nosi okretanje svojim nacionalnim interesima, uđemo što spremniji i da izvedemo Crnu Goru iz njih sa što manje novih ožiljaka. 

- Osjećao sam, nije pretjerano reći, neku vrstu političkog roditeljstva kojom je Vidoje zračio tada prema  meni i svakom ko je bio akter tog zahtjevnog i rizičnog zaokreta  u koji je Crna Gora ulazila krajem prve polovine poslednje decenije 20. vijeka - naveo je Đukanović.

Čitajući knjige znamenitih Crnogoraca tih generacija, Đukanoviću nije promakla još jedna Vidojeva ljudska osobina za koju misli da je manje karakteristična za naše sunarodnike. 

- Milovan Đilas u dnevniku, u knjizi ''Raspad i rat'' piše o susretu sa Jovom Kapićićem polovinom 1991. I o čemu bi dva Crnogorca, pa i takve veličine kakve su bili Đilas i Kapičić, kad se nadju u Beogradu mogli govoriti prije nego o Crnoj Gori. Jovo je rezignirano pričao o izdaji kao nacionalnoj crti, navodeći primjere za to. Đilas je na to reagovao opaskom: ''nadje se čovjek''... i zaključio: pa Crna Gora i jeste ''nadje se čovjek''; ti rijetki ljudi i čine sliku o Crnoj Gori, o njenom čojstvu i junaštvu. A Vidoje Žarković u svom dragocjenom ratnom dnevniku ''Stazama slobode'' demantuje oštrinu njihove kritike opisujući cijelu galeriju ličnosti iz njegovog rodnog kraja i čitave Crne Gore, onih koji su položili živote za slobodu i onih koji su imali sreću da prežive i da časno daju doprinos  izgradnji i obnovi zemlje, sugerišući da bi svako od njih mogao biti baš taj izuzetak iz Đilasove knjige. Hoću reći, uz ostalo što je manje – više opšte poznato, Vidoje je imao širinu da razumije da su ne samo pojedinici nego i narodi i države satkani od vrlina i mana, da se u životu svih smjenjuju usponi i padovi. On je posjedovao i emitovao optimizam da se tamo gdje postoji moralna supstanca kao u Crnoj Gori, poslije posrnuća opet mora obnoviti uzlet. Da ne govorim o duboko emotivnim opisima njegovog odnosa sa majkom, rano preminulim bratom Lukom, ujacima Jevremom i Radojem Dakićem, koji otkrivaju drugačiju osjećajnost od partizanske i državničke - napomenuo je Đukanović.

Đukanović je istakao da, nažalost, živimo u vremenu i u zemlji u kojoj se zaboravljaju primjeri herojstva i čestitosti ljudi kao što je bio Vidoje Žarković.

- Čovjeka koji je potekao iz durmitorskog kraja gdje su, kako on piše, ljudi samo poštenja imali u izobilju, čiji je jedan đed poginuo na Skadru, a drugi kao komita. A proglašavaju se svecima četnički koljači, popovi koji su macom ubijali partizane i njihove porodice. Kao da smo, opet vjerujem privremeno, zaboravili na priče koje su bile svojevrsne lekcije o domovini, o slobodi, moralu, o čojstvu i junaštvu i o sramoti izdaje kojima se Vidoje kako piše u djetinjstvu nadahnjivao - naglasio je bivši predsjednik države.

I kao dječak veliki čovjek

Đukanović kaže da je Žarković i kao dječak, najmlađi borac Četvrte crnogorske proleterske brigade, i kao jedan od najistaknutijih političkih i vojnih rukovodilaca Jugoslavije, i kao bivši funkcioner nakon njenog raspada - bio veliki čovjek.

- Kao 14-ogodišnjak, s puškom u ruci dok su ga tjerali da se vrati kući znao je da odbrusi i Moši Pijade i Savi Kovačeviću i Ivanu Milutinoviću i Savu Oroviću i Stani Tomašević; da odbije ponudu svog ujaka Radoja Dakića da ga pošalje na školovanje u Sovjetski Savez, iako bi, kako kaže, bio srećan da je ta ponuda došla od nekog drugog. Kako je samo aktuelno njegovo svjedočanstvo o crnogorskim podjelama u ratu čije refleksije i danas živimo. O tome kako su u Bosnu dolazili i crnogorski partizani i crnogorski četnici. Kako su i jedni i drugi nosili kape crnogorske i pjevali iste crnogorske pjesme, citirali Njegoša... ali su po svemu drugom bili dva različita svijeta - kazao je Đukanović.

Kao državnik Vidoje Žarković je, ističe Đukanović, pripadao možda i najplodnijoj crnogorskoj političkoj generaciji. Naravno, kako kaže, na ruku im je išlo poslijeratno vrijeme stabilnosti i neupitnog autoriteta vlasti kojoj su pripadali. 

- No, to ne dovodi u pitanje činjenicu da je Crna Gora od 1945. do 1990, predvodjena tom generacijom ostvarila gigantski napredak u ukupnom društvenom razvoju i u značajnoj mjeri savladala ogroman jaz zaostajanja u odnosu na druge republike u  SFRJ. To se posebno odnosi na izgradnju državnih, naučnih, akademskih, obrazovnih, zdravstvenih, kulturnih, medijskih i drugih institucija koje su doprinosile prevazilaženju teških posledica nasilničkog prisajedinjenja i državnog diskontinuiteta s kraja Prvog svjetskog rata. Bilo je to i vrijeme medjunarodne afirmacije Crne Gore i njenih prvaka. Vidoje Žarković je bio medju članovima jugoslovenskih delegacija koje je predvodio Tito u posjetama Americi, Kanadi, Velikoj Britaniji, na šestom samitu nesvrstanih u Havani, bio njegov specijalni izaslanik sa posebnim misijama u nizu zemalja - rekao je Đukanović.

Ponovio je da je Žarković bio veliki kada je uzavreli nacionalizam i lutanje Crne Gore 90-tih pokušalo da sve to ospori. 

- Kao neupitnu ljudsku veličinu, rezignacija ga nije  odvela u sukob sa Crnom Gorom. Naprotiv, sve je učinio da joj pomogne da se što brže dozove. Zbog svega toga Vidoje Žarković zaslužuje najljepše sjećanje i najdublje poštovanje njegove Crne Gore. A politička generacija kojoj je pripadao neizmjernu zahvalnost za pouzdane temelje antifašističke, gradjanske, evropske i prosperitetne Crne Gore čiju arhitekturu će nadograđivati njena nova pokoljenja - poručio je Đukanović.

Na političkoj sceni incident koji će proći

Đukanović je na panelu ocijenio da je Crna Gora u periodu od 1995. do 2020. godine prešla važnu dionicu emancipacije.

- Mislim da je danas u Crnoj Gori više identifikacije sa evropskim sistemom nego u bilo kojoj drugoj državi na zapadnom Balkanu.  Padovi su sastavni dio života - kazao je Đukanović.

On je ocijenio da je ono što imamo na političkoj sceni incident koji će proći.

- Crna Gora ima dobre antifašističke, građanske i proevropske temelje. Pokazuje sposobnost da se odupre potpuno pomahnitalom velikodržavnom nacionalizmu i imperializmu. Da se odupre površnosti zapadne politike koju je generisao monopol jedne supersile nakon kraja Hladnog rata. Crna Gra, ipak, opstaje u tom vrtlogu. Siguran sam da će smoći snage da izađe iz tog vrtloga - kazao je Đukanović.