Đenero: Sreća je što Milatović ne vodi spoljnu politiku Crne Gore

Više od ideje da bi Miodrag Lekić, akter iz kruga DF-a, trebalo, po mišljenju predsjednika Jakova Milatovića, da vodi pregovore o razgraničenju sa Hrvatskom, brine izjava koju je u vezi sa „pravednom“ granicom nedavno izgovorio predsjednik Crne Gore. Naime, prema njegovom mišljenju, trebalo bi ponovno otvoriti pitanje razgraničenja na kopnu na prostoru Prevlake i da bi „pravedno“ bilo da Crnoj Gori pripadne rt Oštro. 

Problem Milatovićeve logike, koji bi Lekić sasvim sigurno slijedio, jeste u tome što je pitanje razgraničenja na kopnu definitivno riješeno arbitražnim mišljenjem Badinterove komisije još 1992. godine. Granica koja je tada definisana dio je hrvatske pravne stečevine (acquisa), unesene u Evropsku uniju njenim pristupanjem 2013. godine, a Crna Gora je prije dvadeset godina prihvatila arbitražna mišljenja Badinterove komisije, što je zapravo bio preduslov za njeno međunarodno priznanje kao suverene države, kaže hrvatski analitičar Davor Đenero.

Kako gledate na prijedlog crnogorskog predsjednika da Miodrag Lekić vodi pregovore sa crnogorske strane o Prevlaci? Da li će to biti otežavajuća okolnost?

ĐENERO: Više od ideje da bi Miodrag Lekić, akter iz kruga DF-a, trebalo, po mišljenju predsjednika Milatovića, da vodi pregovore o razgraničenju sa Hrvatskom, brine izjava koju je u vezi sa „pravednom“ granicom nedavno izgovorio predsjednik Crne Gore. Naime, prema njegovom mišljenju trebalo bi ponovno otvoriti pitanje razgraničenja na kopnu na prostoru Prevlake i da bi „pravedno“ bilo da Crnoj Gori pripadne rt Oštro.

Problem Milatovićeve logike, koji bi Lekić sasvim sigurno slijedio, jeste u tome što je pitanje razgraničenja na kopnu definitivno riješeno i to arbitražnim mišljenjem Badinterove komisije još 1992. godine. Granica koja je tada definisana je dio hrvatske pravne stečevine (acquisa) unesenog u Evropsku uniju njenim pristupanjem 2013. godine, a Crna Gora je prije dvadeset godina prihvatila arbitražna mišljenja Badinterove komisije, a to je zapravo bio preduslov prepoznavanja Crne Gore kao suverene države.

Razgraničenje na kopnu definisano je Badinterovim arbitražnim mišljenjem i na osnovu prihvatanja te arbitraže Crna Gora je priznata kao suverena država. Nerazumijevanjem temelja međunarodnog prava predsjednik Milatović rizikuje zbog potpuno nevažne stvari, a to je vrlo ozbiljan problem.

To je predsjednik Đukanović veoma dobro razumio, zbog čega je prihvaćen privremeni režim na granici koji je definisao pokojni profesor Budislav Vukas, nekadašnji sudija Međunarodnog suda za pravo mora u Hamburgu. Taj privremeni režim je de facto trajno riješio odnose na moru, a Hrvatska i Crna Gora imaju mogućnost ili da ga pretvore u trajno rješenje ili da pitanje iznesu pred Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu, koji bi sporazum definisao u skladu sa već precizno utvrđenim privremenim režimom.

Ono što najavljuje predsjednik Milatović, međutim, vodi Crnu Goru u slijepu ulicu i blokira mogućnost da se Hrvatska saglasi sa zatvaranjem poglavlja o zajedničkoj vanjskoj i bezbjednosnoj politici. Istovremeno se otvara pitanje da li predsjednik ovom izjavom najavljuje odstupanje od načela vladavine prava i poštovanja temeljnog dokumenta – arbitražnog mišljenja Badinterove komisije.

Grešku kakvu danas pravi predsjednik Milatović pokušao je ranije da napravi i tadašnji premijer Zdravko Krivokapić. Očigledno je da, kao i Krivokapić, elementarno ne razumije pravila međunarodnog prava. Sreća je što Crna Gora funkcioniše u sistemu parlamentarne demokratije, gdje vanjsku politiku vodi Vlada, dok predsjednik države ima prije svega reprezentativnu ulogu.

Čini se da premijer Milojko Spajić, ministar Ervin Ibrahimović i ministarka Maida Gorčević razumiju pravila međunarodnog javnog prava, pa predsjednik Milatović može napraviti određenu štetu i zategnuti bilateralne odnose, ali ih ne može ozbiljnije ugroziti niti nametnuti svoja kadrovska rješenja iz DF-ovog kadrovskog bazena.

Gledali smo ovih dana Vučićev pokušaj da destabilizuje Crnu Goru. Crvene linije su pređene, kako je reagovala crnogorska strana?

ĐENERO: Čini mi se dobro i umjereno. Crnogorske javne vlasti, vjerovatno uz određenu pomoć evropskih partnera, spriječile su izazivanje opasne društvene dinamike na svojoj teritoriji.

Može se raspravljati o tome koji je scenario režim Aleksandra Vučića želio da sprovede u Crnoj Gori – da li je riječ o modelu iz Potočara, kada je uz pomoć BIA izveden performans tokom obilježavanja 20 godina od genocida u Srebrenici, ili o pokušaju ponavljanja scenarija iz Banjske iz septembra 2023. godine. Međutim, jasno je da je operacija u Tivtu bila jednako diletantski osmišljena i sprovedena.

Vučić je ponovo jednako „uvjerljiv“ kada tvrdi da su ljudi iz njegovog okruženja sproveli operaciju bez njegovog znanja, kao što je bio uvjerljiv kada je tvrdio da ne poznaje Milana Radoičića. Kao što je tada govorio da nisu teroristi već zabrinuti kosovski Srbi, sada tvrdi da njegovi simpatizeri nijesu kriminogene osobe već sportisti i patriote.

Važno je da ti ljudi nijesu počeli da sprovode hibridne operacije po Crnoj Gori. Takođe je važno što crnogorske vlasti nijesu reagovale na provokacije iz najužeg kruga autoritarnog vladara Srbije.

Pametno je bilo i to što na njegovo negiranje državnog suvereniteta Crne Gore, kroz odbijanje protokolarnog dočeka, nije odgovoreno zabranom ulaska u državu.

Za Crnu Goru je izuzetno važno što se pokazuje da proces evropskih integracija afirmiše njene najbolje vrijednosti. To se dešava uprkos opstrukcijama koje dolaze iz Beograda, a koje podsjećaju na scenario od 16. oktobra 2016. godine, kada su ruske i srpske službe pokušale da sruše demokratski poredak i spriječe ulazak Crne Gore u NATO.

U tom kontekstu značajna je i najava premijera Spajića o mogućnosti formiranja koncentracione vlade koja bi okupila sve proevropske snage. Događaji posljednjih dana pokazuju da politička integracija Crne Gore oko temeljnih vrijednosti postaje sve ozbiljnija i da je napravljen važan korak ka zaštiti političke stabilnosti i demokratskog poretka.

Da li EU sada vidi koliku štetu pravi Vučić?

ĐENERO: Mislim da je važnije to što politička većina u Crnoj Gori jasno razumije šta predstavlja najveću prijetnju interesima demokratske, stabilne i suverene države, nego šta će trenutno o Vučićevim aktivnostima reći Evropska unija.

Iako EU formalno i dalje zastupa stav da je integracija Srbije moguća, što nije realno dok ne dođe do promjene vlasti i političkih vrijednosti u toj zemlji, vidljivo je da se postepeno razvija scenario u kojem jugoistočna Evropa može funkcionisati i bez Srbije kao dijela integracionog procesa.

Vučićeva ideja da Srbija ne mora postati članica EU, ali da može biti dio Evropskog ekonomskog prostora i Šengena, dok istovremeno zadržava bezvizni režim sa Rusijom, više ne izaziva podsmijeh u Briselu, već prezir.

Istovremeno se razvijaju alternativni infrastrukturni i ekonomski pravci unutar Evropske unije, dok se kineski projekat „Pojas i put“, na koji se Vučić oslanjao, suočava sa ozbiljnim problemima. Jasno je i da se neće blagonaklono gledati na pokušaje da Srbija postane platforma za ulazak kineskog kapitala i robe na evropsko tržište.

U suštini, osim takve uloge posrednika između Kine i Evrope, režim Aleksandra Vučića nije uspio da ponudi održivu razvojnu i ekonomsku strategiju.