Markovina: Ideologija krvi i tla porazila ideju o zajedničkom životu

Ideologija krvi i tla porazila je ideju o zajedničkom životu, postavljajući imperativ da određeni prostor mora pripadati isključivo jednoj etničkoj grupi“, kazao je istoričar i publicista iz Bosne i Hercegovine Dragan Markovina sinoć na panelu „Perom na desnicu, kojim je zatvoreno četvrto izdanje festivala savremene književnosti „Bookiranje“, održanom u prostoru podgoričkog Book Caffea.

Markovina je istakao da se prostor nekadašnjeg jugoslovenskog društva već tri decenije nalazi pod dominantnim uticajem desničarskog i fašističkog narativa. Govoreći o dometima pisanja i iluziji da samostalni intelektualni rad može promijeniti političku realnost, Markovina je bio izuzetno direktan.

– Perom se ne može postići ništa. Perom se može postići to da te ljudi koji slično misle i slušaju tapšu po ramenu, da kažu: „Super, nisam sam, ima ovakvih ljudi koji misle kao ja“, pa da se oni malo lakše osjećaju, i možeš postići da budeš meta hejtera i desničara. Ništa više od toga ne možeš postići. Možeš eventualno od toga živjeti i osigurati egzistenciju kod fabričke publike. Sve drugo se postiže političkom organizacijom i političkim angažmanom, nikako drugačije – ispričao je Markovina.

Markovina je rekao da je na ovim prostorima normirano i prihvaćeno sve ono najgore – od genocida, etničkih čišćenja i logora do rušenja gradova.

– Ideologija krvi i tla porazila je ideju o zajedničkom životu, uspostavljajući imperativ da određeni prostor mora pripadati isključivo jednoj etničkoj grupi – rekao je on.

Na tribini koja je otvorila ključna pitanja naše savremenosti, od odnosa snaga ljevice i desnice, preko uspona autoritarizma i ksenofobije, do uloge slobodnih medija i dometa intelektualnog angažmana u tranzicionim društvima, govorili su, osim Markovine, govorili i glavni i odgovorni urednik beogradskog lista ,,Danas“ Dragoljub Petrović, te crnogorski pisac i kolumnista Andrej Nikolaidis, a razgovor je moderirao Marko Spaić. Veče je zaokruženo obraćanjem direktora festivala i glavnog urednika izdavačke kuće Fokalizator – prof. dr Vladimira Vojinovića, koji se zahvalio publici, timu i učesnicima na izuzetnoj energiji i uspješnoj realizaciji četvrtog programa „Bookiranja“.

Pisac i kolumnista Andrej Nikolaidis je, u svom stilu, pesimistički odbacio humanističke paradigme u koje je njegova generacija vjerovala. Kako je kazao, živimo u vremenu u kojem saopštavanje istine više nema nikakav ljekoviti ni reformatorski efekat na društvo.

– Svi smo mi odrasli vjerujući da je važno saopštiti istinu, gledali smo silne holivudske filmove u kojima reporter ili pobunjeni policajac ustaje protiv sistema, saopšti istinu i onda se sistem iz korijena promijeni. Međutim, istina više nema efekat lijeka, niko ne daje pet para za nju. Mi sad imamo posla sa multimilijarderima i političkim strukturama koje ne samo da ne mare za humanističke vrijednosti, nego se otvoreno sprdaju s njima – rekao je on.

Osvrćući se na situaciju u Crnoj Gori, Nikolaidis je istakao da identitetske podjele same po sebi nijesu loše, niti je rješenje u nasilnom stvaranju homogenog narativa u kojem svi misle isto, jer je takva ideja u svojoj osnovi protofašistička.

– Demokratija i postoji zato što ne mislimo svi isto – ocijenio je Nikolaidis.

Upozorio je i da Crna Gora sve karte stavlja na ulazak u Evropsku uniju, doživljavajući EU na način na koji je doživljavan pad Sovjetskog Saveza – kao „kraj istorije“ i čarobni štapić koji će riješiti sve probleme, što je opasna iluzija jer će svi sadašnji konflikti ostati prisutni i nakon eventualnog učlanjenja.

Glavni i odgovorni urednik beogradskog lista „Danas“ Dragoljub Petrović prenio je autentično iskustvo rada u medijskom prostoru Srbije, gdje su mediji pod kontrolom vlasti postali glavno oružje u političkoj borbi i širenju desničarske radikalizacije. Petrović je ukazao na apsurd u kojem vlast deklarativno tvrdi da gradi evropsku Srbiju, dok istovremeno preko režimskih medija sprovodi najbrutalniju nacionalističku propagandu. List ,,Danas“, kao jedan od rijetkih građanskih i lijevo orijentisanih dnevnika, u takvom je ambijentu izložen konstantnim pritiscima, prijetnjama i etiketiranju.

– Kod nas imate vlast koja hoće da napravi normalnu i pristojnu Srbiju, ali to radi uz najnenormalnije i najnepristojnije medije. Kad čitate glavne medije pod kontrolom vlasti, oni Hrvate nazivaju ustašama, Albance Šiptarima, Bošnjaci su za njih Srbi, a Crnogorci su milogorci. Tu nema više ni osnovnog respekta, nego a priori vrijeđanje. Mi u listu „Danas“ naprosto perom idemo na desnicu, što je jedan jalov posao ako hoćete da nemate težak život i frustracije. Imali smo prijetnju izraženu u pismu da su se pojavili mladi desničari koji će doći u našu redakciju i napraviti „Šarli Ebdo“, pa smo mjesec i po dana ispred redakcije imali policijsku patrolu. Kad god pišemo o Ratku Mladiću ili rusko-ukrajinskom ratu, prostor se zagrijava i dobijamo prijetnje na ulici i društvenim mrežama – objasnio je on.

Petrović se dotakao i uloge Srpske pravoslavne crkve (SPC), ističući da je devedesetih godina došlo do pojave agresivne struje koja se pod religijskim simbolima i krstovima poziva na srpstvo, što zvanične crkvene strukture snažno podržavaju. Kroz prepoznatljiv satirični ton, Petrović je objasnio da su satira i duhovitost često jedini način da se sačuva mentalno zdravlje u društvu u kojem provladini urednici u živom programu plaču nad sudbinom osuđenih ratnih zločinaca.

ČETIRI TEKSTA IZ UNUTRAŠNJIH LOMOVA REDITELJA

Promocija knjige „Dramska vježbanka“ jednog od najznačajnijih pozorišnih stvaralaca Crne Gore, Blagote Erakovića, u izdanju Fokalizatora, predstavljena je u terminu prije tribine. Sa Erakovićem je o njegovom novom dramskom rukopisu razgovarala urednica izdanja Sanja Vojinović.

Promocija je okupila brojne poslenike kulture, ljubitelje dramske umjetnosti i poštovaoce Erakovićevog decenijskog rada, pružajući dubok uvid u nastanak ovog kompleksnog dramskog omnibusa, ali i u bogatu istoriju crnogorskog i jugoslovenskog pozorišta.

Predstavljajući izdanje, Vojinović je istakla da knjiga „Dramska vježbanka“ predstavlja izuzetan autorski doprinos savremenoj angažovanoj dramskoj literaturi. Citirajući autorovu uvodnu napomenu iz knjige, Vojinović je prenijela Erakovićeve riječi o motivima za pisanje.

– U svojoj dugoj rediteljskoj karijeri kroz ruke mi je prošlo mnogo dramskih tekstova, od klasičnih do savremenih i avangardnih. U meni je uvijek tinjala potajna želja da obradim temu koju upravo radim za scenu i oblikujem dramski tekst. Tekstovi u ovoj knjizi plod su mojih unutrašnjih lomova oko nekog dramskog teksta. Ova četiri, na prvi pogled različita teksta, rezultat su različitog vremena, različitih osjećanja za dramsko i različitih recepcija vremena i prostora. Ovo su bilješke reditelja, a ne dramskog pisca, sabrane tokom moje duge karijere – glasi Erakovićev citat.

Tokom večeri Vojinović je ukazala na impresivnu biografiju Erakovića, rođenog u Nikšiću 1944. godine, gdje je završio gimnaziju, dok je diplomu pozorišne režije stekao na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Nakon što je režirao više od stotinu predstava u teatrima širom bivše Jugoslavije – od Podgorice, Cetinja i Nikšića do Beograda, Skoplja, Mostara, Zenice i Rijeke – Eraković ostaje upisan i kao režiser prvog crnogorskog TV filma, osnivač i umjetnički direktor značajnih festivalskih manifestacija, te dobitnik brojnih nagrada, između ostalih Trinaestojulske i Nagrade „19. decembar“.

Centralni dio razgovora bio je posvećen prvom dramskom tekstu u zbirci, pod nazivom „Vladika“, koji se bavi kompleksnom istorijskom figurom Petra II Petrovića Njegoša i njegovim odnosom prema vladavini, narodu i zagonetnoj pojavi Šćepana Malog. Eraković objašnjava da je tekst nastajao i dograđivan tokom dugog perioda, te da nosi autorovu ličnu i rediteljsku percepciju Njegoša.

– „Vladika“ je moja percepcija svega onoga što je Njegoš. Njegoša često napadaju i osporavaju, a zaboravljaju da je on bio prvi koji je pokušao da civilizuje ovu sredinu i stvori državne strukture. On je prvi uspostavio komunikaciju sa svijetom, shvatajući da se moramo osloniti na civilizacijske parametre i stvoriti parlamentarnu silu koja ima razlog i kojoj treba pomoći. Ova priča o vladici poslužila je da prikaže tu stalnu borbu između unutrašnjeg mraka, sujevjerja i težnje ka svjetlosti – kazao je on.

Na pitanje urednice da li se kroz istoriju promijenio način na koji se moćnici odnose prema obespravljenima, Eraković je odgovorio s dozom pesimističke lucidnosti, tvrdeći da su mehanizmi ostali potpuno isti, samo su dobili sofisticiranije i perfidnije oblike. Nekadašnji otvoreni pritisci zamijenjeni su novim formama medijske i društvene manipulacije, dok su esencijalne bolesti društva – nepotizam, primitivizam i marginalizacija pojedinca – ostale nepromijenjene.

– Ne mijenja se ništa, osim načina. Danas imamo samo perfidnije oblike manipulacije. Ranije su stvari bile otvorenije, a danas se sve pakuje u oblande. Čovjek je kroz istoriju stalno potiskivan. Svako traži neki svoj mali prostor u kojem može da preživi i sačuva dostojanstvo – bio to komad zemlje, soba ili sopstveni unutrašnji svijet. Ali ti mehanizmi vlasti i moći uvijek pokušavaju da sužavaju i diktiraju tu slobodu – rekao je autor.

Na završno pitanje urednice s kakvim bi osjećanjima volio da čitaoci zatvore posljednju stranicu „Dramske vježbanke“, Blagota Eraković je u svom prepoznatljivom stilu odgovorio:

– Volio bih da čitaoci budu ljuti na mene što nema i pete drame u knjizi! – kazao je Eraković.

„Dramska vježbanka“, kako je zaključeno u ovom inspirativnom književnom razgovoru, ostaje dragocjeno svjedočanstvo rediteljskog promišljanja dramskog teksta i nezaobilazno štivo za sve koji žele dublje razumjeti teatarsku umjetnost, društvene anomalije i specifični mentalitetski kod našeg prostora.

ČOVJEK IZMEĐU BIOLOGIJE, KULTURE I BORBE ZA STATUS

Promocija knjige „The Alpha Human“, istaknutog crnogorskog psihologa i komunikologa Radoja Cerovića, u izdanju Fokalizatora, upriličena je u Book Caffeu u okviru festivala savremene književnosti „Bookiranje“. O analizi ljudske prirode, evolucijske psihologije i društvenih hijerarhija autorom je razgovarao sociolog Ivan Radojičić.

Otvarajući razgovor, sociolog Ivan Radojičić istakao je značaj Cerovićeve knjige, naglašavajući da je riječ o prvoj obimnijoj studiji iz oblasti evolucijske psihologije napisanoj na crnogorskom jeziku. Radojičić je ukazao na to da je djelo napisano naučnim, izuzetno preciznim, a istovremeno nepretencioznim i pristupačnim jezikom koji akademskim temama daje široku javnu vidljivost.

Struktuirana kroz šest tematskih poglavlja, knjiga navodi čitaoca na preispitivanje sopstvenih obrazaca reagovanja, motiva za postizanje društvenog statusa i uzroka zbog kojih svjesno ili nesvjesno pristajemo na hijerarhije koje nas pritiskaju. Radojičić je istakao da savremeni čovjek često potcjenjuje uticaj genetskog nasljeđa, živeći u zabludi o potpunoj autonomiji sopstvenog ega.

– Pred nama je jedna izuzetno ozbiljna i odlična studija koja se na najdirektniji način bavi evolucijskom psihologijom, genetskim nasljeđem i svim onim što se krije u praiskonskim slojevima naše svijesti. To je ono nevidljivo pretpostavljanje koje determiniše naše živote, kako u svjesnom, tako i u nesvjesnom dijelu. Čitajući ovih šest poglavlja, postaje nam jasnije zašto se borimo za status, zašto svjesno ili nesvjesno podržavamo hijerarhije koje nas ukalupljuju i pritiskaju i zašto u krajnjem posežemo za nasiljem. Ljudi u savremenim poslovnim i društvenim strukturama i primati u savani dijele mnogo više zajedničkog nego što bi naš savremeni ego htio da prizna – kazao je on.

Jedna od ključnih teza razgovora odnosila se na zabludu o razdvojenosti biologije i kulture. Radojičić i Cerović saglasni su da biologija i kulturna nadgradnja ne funkcionišu kao suprotstavljeni polovi, već kao komplementarni sistemi. Objašnjeno je da, iako razvijamo tehnologiju i složene društvene sisteme, naš neurobiološki sklop i dalje funkcioniše na temeljima izgrađenim tokom hiljada godina evolucijske istorije.

Posebno upečatljiv dio promocije bio je posvećen analizi balkanskog društvenog konteksta, kolektivne anksioznosti i izražene potrebe za identitetskim trvenjima. Cerović je napravio komparaciju između stabilnih, izolovanih društava poput Švedske ili Islanda i Balkana kao istorijske vjetrometine.

Dok su geografski izolovana društva imala luksuz da razviju visoku toleranciju i otvorenost bez konstantne egzistencijalne prijetnje, Balkan je vjekovima funkcionisao kao raskrsnica tri kontinenta. Kroz ovaj prostor prolazile su različite vojske, kulture i narativi, ostavljajući za sobom duboke patogene, traume i pojačanu potrebu za kolektivnom samozaštitom. To je stvorilo specifičan profil u kojem su reakcije na potencijalne prijetnje znatno naglašenije.

– U politici, ako ste prosječan ili loš političar, nije vam potreban nikakav poseban talenat da biste upravljali masama – dovoljno je da otvorite vektore za identitetska trvenja i tribalizam. Najlakše je stvoriti osjećaj ugroženosti pričom: „Ovi će da nas istrijebe“. To je izuzetno jednostavan način upravljanja procesima koji ljude momentalno gura u reakciju zbijanja redova i traženja zaštitnika – objasnio je on.

U nastavku razgovora autor se dotakao pitanja društvene hijerarhije i uloge nasilja u savremenom društvu. Kada je pojedinac izložen osjećaju nesigurnosti i straha, u njemu se automatski aktivira potreba za stabilnošću. Uplašen čovjek, kako je kazao, lakše prihvata autoritet i potčinjava se vođi koji nudi privid zaštite. Cerovića posebno zabrinjava svakodnevna izloženost nasilju.

– Mi smo svakodnevno okruženi filmovima i sadržajima sa nasiljem. To nasilje, ma koliko bilo fiktivno, budi strah. Funkcija tog straha jeste da pojačava naše povinovanje postojećim hijerarhijama i statično učvršćuje postojeću strukturu moći. Kada smo okruženi prijetnjom, mi se vraćamo starim, pokornim mehanizmima ponašanja – istakao je autor.

ISTORIJA JUGOSLAVIJE KROZ ŽIVOT JEDNE ŽENE

U okviru Fokalizatorovog festivala savremene književnosti „Bookiranje“, u podgoričkom Book Caffeu predstavljen je treći roman crnogorskog autora i naučnika Vojislava Pejovića pod nazivom „Veličanstvena autopsija Avije S. Jug“. O ovom nesvakidašnjem i slojevitom djelu sa autorom je razgovarala književnica, urednica u dnevnom listu ,,Pobjeda“ i urednica ovog izdanja Jelena Nelević.

Nelević je na početku naglasila da je riječ o štivu koje čitaoca navodi na duboko promišljanje, ali i na neprestano preispitivanje granica između naučnih činjenica i mašte. Prema njenim riječima, autor u romanu primjenjuje specifičnu metodologiju koja žanrovski podsjeća na pisanje naučnih radova.

– Ova knjiga je toliko slojevita, to je knjiga koja vam misli reže u najsitnije komadiće i vi na sredini čitanja odustajete od toga da pratite svaki lik pojedinačno, jer postoji to jedno mnoštvo. Kroz ovaj roman ćete učiti neke stvari koje ne postoje, ali za koje ste nakon čitanja ubijeđeni da postoje, pa vas u nekoliko navrata tjera da istražujete na Google-u da li je sve to realno – kazala je ona.

Demistifikujući sam naslov romana, Pejović je objasnio da je ime glavne junakinje zapravo pažljivo osmišljen anagram koji nosi duboko simboličko značenje vezano za istoriju, porodične traume i kolektivnu sudbinu ovih prostora.

– Avija S. Jug je anagram od riječi Jugoslavija… To je moj pokušaj da napišem lirsku istoriju Jugoslavije koja je personifikovana u ženi koja se zove Avija S. Jug. Kao i Jugoslavija, kao ideja koja počinje u 19. vijeku, tako se i moja protagonistkinja rađa u 19. vijeku, ali ona ima sposobnost da živi u nekoliko vremenskih perioda. U tome je tajna moć knjige, ali i ključ njene propasti, jer kao i svaka velika ideja, od nečeg čistog i punog potencijala lako može da se pretvori u sopstvenu karikaturu – kazao je on.

Govoreći o načinu na koji se biohemija, neurologija i biologija prepliću sa ljudskim emocijama i erotskim fantazijama likova, Pejović je naglasio da naučni ugao služi kao okvir za razumijevanje ljudske psihe i društvenih fenomena. Posebno je istakao važnost ideje zajedništva u savremenom svijetu.

– Mene fascinira prirodni svijet i kako se on oslikava u našim idejama o životu. Imamo ideju zajedništva koja je jedino što nas može spasiti ako toga nismo globalno svjesni, a svjedoci smo koliko se ovog ljeta ta ideja zajedništva kompromituje. Svi mi imamo vizije i doživljaje – kada zamišljamo sopstveni život kao nešto loše, naši hormoni stresa skaču i to se fizički odražava na pritisak i holesterol. Prirodne nauke se prepliću sa tim kako su ljudi formirani kao ličnosti i kako se društvo formira – kazao je on.

U nastavku razgovora, Nelević i Pejović su skrenuli pažnju na ključnog antagonistu romana – profesora, koji predstavlja spregu naučne elite i državnih aparatčika.

On je za javnost čuveni neuroanatom, ali i šef državne bezbjednosti te federacije. On shvata da je Avija sposobna da se kreće u toj brzini i vidi priliku da njene sposobnosti iskoristi u političke i obavještajne svrhe, najprije milom, a na kraju i silom. Ona u njemu vidi stručnjaka za psihohigijenu i profesora kome može da se obrati kako bi razumjela sebe, ne shvatajući do kraja mrežu manipulacije u koju je upletena – kazao je on.

SELFI KAO OGLEDALO NAŠE USAMLJENOSTI

Zbirka priča „Autograf“ Afana Latića, u izdanju Fokalizatora, promovisana je na festivalu savremene književnosti „Bookiranje“ u Book Caffeu u Podgorici. O ovom tematski raznovrsnom djelu, pored autora, govorili su urednica za nauku o književnosti u Fokalizatoru Sanja Vojinović i profesor Gimnazije ,,Slobodan Škerović“ Marko Spaić.

Otvarajući veče, Sanja Vojinović je podsjetila da je „Autograf“ druga autorska knjiga Afana Latića u izdanju Fokalizatora, nakon prethodne zbirke „Pod oštrim uglom“.

– Knjiga priča Afana Latića znakovito nosi naslov „Autograf“. Autor je odabrao jednostavan, ali naslov koji suštinski objedinjuje sve tematske i motivske slojeve u kojima se prepoznaje biljeg, autorov pečat – zapravo potpis – kazala je ona.

Marko Spaić je istakao da je ključna vrijednost zbirke u tome što ne nudi nužno gotove odgovore, već primorava čitaoca da postavi prava pitanja o sopstvenoj egzistenciji, pamćenju i jeziku.

– Bilo mi je važno da „Autograf“ ne posmatram samo kroz ono što je napisano, već i kroz ono što se između redova otvara – pitanje identiteta, prije svega. Ova knjiga ne mora uvijek da nam ponudi odgovor; nekada je njena najveća vrijednost u tome što nas natjera da postavimo bolje pitanje – kazao je on.

Afan Latić je istakao da je pisanje u svojoj suštini samotan posao, ali da posebnu dragocjenost predstavlja trenutak kada te zapisane riječi okupe ljude u zajedničkom prostoru. Osvrćući se na pitanje granice između biografskog iskustva i fikcije, Latić je objasnio da ga čitaoci i bliski prijatelji često pitaju koliko u pričama ima stvarnog autora. Na pitanje koja mu je priča bila najteža za pisanje, Latić je izdvojio priču u kojoj je nastojao da obradi kompleksan i često potisnut odnos između oca i sina, karakterističan za tradicionalne generacije našeg podneblja.

– Pokušao sam u toj priči da prikažem odnos sina i oca, odraslog čovjeka koji se vraća u kuću odrastanja i shvata da je kuća na neki način postala muzej. Preko puta njega sjedi otac. Oni ništa ne razgovaraju – otac ćuti, sin ga sluša. Cilj mi je bio da prikažem odnos karakterističan za mnoge generacije, gdje se ljubav i naklonost nijesu prikazivale širokim dijapazonom jezika – objasnio je Latić.

Objašnjavajući porijeklo i simboliku naslova zbirke, Latić je otkrio da je jedan od podsticaja bio roman palestinskog pisca Emila Habibija „Opsimista“, koji kroz paradoks u naslovu otvara duboke značenjske slojeve. Drugi motiv proizašao je iz posmatranja savremene kulturološke opsesije u kojoj se frenetično jure autogrami i selfiji s poznatim ličnostima o kojima ne znamo ništa, dok se istovremeno zanemaruju najbliži.

– Živimo u svijetu u kojem se traže autogrami i selfiji od osoba koje nam, u suštini, ništa ne znače, a istovremeno zapostavljamo one koji su nam najbliži. Svi ljudi s kojima dijelimo životni prostor jesu kao jedna pergamena duše, na kojoj jedni drugima ostavljamo trag. Bilo da je to kroz dobročinstvo, prećutkivanje ili razočarenje, taj trag ostaje – istakao je autor.

Jedna od centralnih tema razgovora bila je i savremena usamljenost, kao i otuđenje čovjeka od samoga sebe u vremenu društvenih mreža i nametnute idealizacije života. Latić je primijetio da danas svjedočimo apsurdnim oblicima usamljenosti u kojima ljudi funkcionišu u formalnim odnosima, ali su dubinski nesposobni za iskrenu komunikaciju.

POTRAGA ZA VLASTITIM GLASOM KROZ ODRASTANJE U PODGORICI

Na podgoričkom festivalu „Bookiranje“, koji organizuje „Fokalizator“, u prostoru Book Caffea održana je promocija romanesknog prvijenca „DECE9“ autora Andrije Samardžića, koji je objavio Fokalizator. O knjizi je s autorom razgovarala novinarka i književna kritičarka Dragana Erjavšek, predstavljajući publici djelo koje na suptilan i iskren način progovara o odrastanju, identitetu i preispitivanju društvenih predrasuda.

Dragana Erjavšek je u uvodnom izlaganju podsjetila na bogatu biografiju Andrije Samardžića, ističući njegov dugogodišnji rad u sektoru ljudskih prava, ali i naglasila da ga publika večeras prvi put susrijeće u ulozi pisca. Istakla je da je ovaj roman nastao iz potrebe da se životno iskustvo transformiše u prostor slobode, daleko od suvoparnih normi i nametnutih društvenih okvira.

Ona je ocijenila da je riječ o nenametljivom i iskrenom romanu.

– Roman govori o potrazi za vlastitim glasom, o predrasudama koje više vole kada ih čovjek usvoji nego kada ih čuje od drugih i o književnosti kao prostoru u kojem se iskustvo pretvara u slobodu. To je priča koja podsjeća da se istinska svjetlost ne rađa iz pogleda, već iz sposobnosti da se svijet osjeti, razumije i, nasuprot onome što ga je oblikovalo i kralo od njegove bezbrižnosti, zavoli – rekla je ona.

Erjavšek je u nastavku razgovora analizirala trodijelnu strukturu romana, s posebnim osvrtom na uvodnu fazu koja prati dječaka Krsta pred polazak u školu. Istakla je da su rečenice glavnog junaka lišene kalkulacija i odraslog moralisanja, što je rijetkost u domaćoj književnosti, gdje odrasli autori često neuspješno progovaraju u ime djece.

– Krstove rečenice su toliko oslobođene, neopterećene nekakvim društvenim normama… Odavno nismo imali lik jednog dječaka, ni u dječjoj književnosti, koji je toliko neposredan – kazala je ona.

Govoreći o nastanku romana, Samardžić je objasnio razliku između klasične biografske građe i književne fikcije, naglašavajući da je „DECE9“ primarno autofikcija. Glavni junak Krsto poslužio mu je kao književni alter ego – lik koji ima hrabrosti i mogućnosti da izgovori sve ono što autor u stvarnom životu nije uspio ili nije mogao formulisati u sklopu svog javnog i aktivističkog angažmana.

Glavni protagonista romana – Krsto, kako je objasnio autor, radi one stvari koje on nije umio na taj način uraditi.

– Meni je Krsto poslužio kao junak, dakle, protagonista romana, koji u stvari radi one stvari koje ja nisam umio tako raditi. Nisam znao tako da ih objasnim. I ono što je važnije, nisam imao glas da te stvari uradim, iako sam bio prisutan u aktivizmu, možemo reći, u javnom životu. Ali Krsto je neko ko sam ja, u stvari, godinama želio da budem. I taj Krsto, u stvari, stiže onamo gdje ja ne mogu stići. Zato roman jeste autofikcija – objasnio je on.

Posebnu pažnju tokom promocije autor je posvetio prostoru u kojem se radnja odvija, naglašavajući da mu je bilo izuzetno važno da Podgoricu ne prikaže samo kao kulisu, već kao živi organizam sa svim njenim specifičnostima i istorijskim preobražajima. Samardžić je istakao da se u savremenoj crnogorskoj književnosti nedovoljno raspravlja o tome kako se naš glavni grad nosi sa sopstvenim identitetom u tranziciji. Govoreći o pogledu na glavni grad i građenju ambijenta, Samardžić je kazao da je to radio služeći se deskripcijom.

– Morao sam da opišem kako Podgorica funkcioniše. Želio sam da ogolim ovaj svijet, da svučem parkove, trotoare, tranziciju Podgorice, koja je prvi put u istoriji postala jedan od glavnih gradova međunarodno priznatih zemalja. Nekako ne razgovaramo dovoljno o tome kako se nosi sama sa sobom ova naša Podgorica. Morao sam naći tu estetsku vrijednost, kako da ja Podgoricu prikažem realno, a opet da je upakujem i da je ušuškam – zaključio je autor.

„BOOKIRANJE“ UGOSTILO SPLIĆANE I NJIHOVE KRIMI-ROMANE

Drugi dan festivala savremene književnosti „Bookiranje“, u organizaciji izdavačke kuće Fokalizator, otvoren je u podgoričkom Book Caffeu promocijom krimi-romana tri splitska autora – Bartula Vlahovića, Mira Morovića i Edija Matića. U dinamičnom razgovoru o mračnim atmosferama, specifičnostima noar žanra i psihologiji zločina, pisci su podgoričkoj publici približili svoje romane „Skriveni u tišini“, „Otok“ i „Pop“.

Edi Matić, koji se na promociji našao u dvostrukoj ulozi autora i moderatora, predstavio je svoj roman „Pop“, u izdanju Fokalizatora. Govoreći o svom romanu, Matić je kazao da je roman na površini kriminalistički, jer je glavni protagonista bjegunac i traženi svjedok zločina koji se skriva pod franjevačkom rizom, iako je ateista. U romanu je, ipak, možda važnije samo ostrvo.

– Ono je njegovo skrovište i ono preuzima ulogu glavnog lika – kazao je Matić.

Priča prati nekonvencionalnog popa, a kroz njegovu svakodnevicu istražuje lične borbe, iskušenja i ljudske slabosti unutar vjerskog i društvenog okvira.

Govoreći o svom debitantskom romanu „Skriveni u tišini“, koji donosi mračnu i slojevitu psihološku trilersku priču smještenu u provincijski ambijent, Bartul Vlahović se najprije osvrnuo na sam prostor u kojem se promocija održava, upoređujući ga sa kulturnom ponudom svog rodnog grada.

– Za početak, moram priznati da me ovaj prostor oduševio. Mi u Splitu nemamo nešto što je književni kafe i to nam u gradu jako puno fali. Što se tiče izbora lokacije za roman, Dalmatinska zagora ima tu zimsku mistiku koja sjajno odgovara žanru, ali je ključni razlog autentičnost. Meni je pri pisanju najvažnije da pogodim mentalitet i da pišem o onome što dobro poznajem – kazao je Vlahović.

Objašnjavajući specifičnu strukturu teksta, u kojem se radnja odvija kroz dvostruki tok i retrospekciju, Vlahović je istakao da je detaljno planirao svaki korak u građenju napetosti kako bi sačuvao ključne obrte, oslanjajući se na poznate književne principe.

– Retrospekcija mi je jedan od omiljenih postupaka jer bez direktnog objašnjavanja možemo pokazati zašto se nešto dogodilo u budućnosti. Držim se Čehovljeve i Hemingvejeve teorije vrha sante leda – mnogo toga što je presudno za roman ne mora biti konkretno napisano. Ako se retrospekcija dobro postavi, sve se spoji u jednu cjelinu, čitalac dobija uvid u sadašnjost i sam slaže priču – objasnio je autor.

Miro Morović, autor romana „Otok“, predstavio je svoje djelo kao specifičan spoj psihološkog trilera i dramatične priče o preživljavanju na dalmatinskom ostrvu, gdje splet okolnosti uvuče likove u vrtlog krivice i prikrivanja. Morović je naglasio da ga pri pisanju nije zanimalo kreiranje klasičnog zlikovca, već sama ljudska priroda pod pritiskom.

– Ja na ovo gledam više kao na roman o preživljavanju, triler sa elementima horora i komedije. Najbitnija stvar mi je težnja glavnog lika i kako se on etički nosi sa posljedicama svog čina. Ne radi se o nekakvom psihopati koji je zao samo da bi bio zao, već o lancu loših odluka koje čovjeka dovedu u poziciju iz koje se mora spasavati – istakao je Morović.

Objašnjavajući kako gradi empatiju i postavlja čitaoca u poziciju moralnog preispitivanja, on je kazao da je glavni cilj romana testiranje vlastitih granica i uvjerenja samih čitalaca.

– Draže mi je da se čitalac zapita šta bi on uradio da se nađe u takvoj situaciji i da pokuša da se poistovjeti sa likom. Koliko god odluke aktera bile pogrešne ili podložne osudi, glavno pitanje koje roman postavlja jeste: u kom trenutku bih ja napravio rez, a u kom bih postupio isto? U kriznim okolnostima često nas definiše upravo ono kako reagujemo kada se nađemo na ivici – kazao je Morović.