Umjesto simbola vječne Crne Gore, simbolika državnog nestajanja

Od danas, 23. marta, sve do 31. decembra ove godine, sva ministarstva u Vladi, svi organi državne uprave u Crnoj Gori, dužni su da koriste nedavno usvojeno idejno rješenje vizuelnog identiteta povodom dvadeset godina obnove nezavisnosti. Moraju ga imati na memorandumima, prilikom međusobne razmjene dokumenata, akata, u svakoj službenoj komunikaciji...

Neko bi možda rekao da sve to djeluje ozbiljno, da će 21. maj 2026. godine biti dostojno obilježen...  

KAD JE DŽABE I VLADI JE DRAGO...

Ali, nije tako: grafičko rješenje koje je Vlada usvojila da bude simbol dvadeset godina od obnove nezavisnosti - nije posljedica nekog zahtjeva koje je vlast postavila ili rezultat velikog međunarodnog konkursa koji je Crna Gora raspisala...  

Ne, logo je – dobijen džabe. Prethodno je Vladina tročlana komisija, u kojoj nije bilo stručnjaka za grafički dizajn, poništila dva konkursa, bez obrazloženja i bez prezentacije pristiglih radova. Da bi onda prihvatili poklon umjetnice koja – eto, recimo da je baš slučajnost - radi kao savjetnica u Vladi Milojka Spajića.    

I, mora se priznati,  baš se vidi da je logo povodom 20 godina od obnove nezavisnosti - dobijen džabe.  

Nezgrapna rimska dvadesetica, ili, što bi rekli po naški – dva velika iksa, dizajnerski loše izvedeni prekidi dijagonale i horizontalnih linija, praznina koja zjapi na početku i kraju znaka... Sve to stvara krajnji utisak - kao da se gleda neka žičana ograda u kojoj bespomoćno maše krilima zarobljeni crnogorski dvoglavi orao...

Umjesto simbola vječne Crne Gore, osvanuo je simbolički antipod: slika Crne Gore bez identiteta, sa grafičkim rješenjem koje, gledano kroz znakovne poruke, djeluje kao simbol nestajanja a ne simbolika državne vječnosti...  

PUT POPLOČAN DOBRIM NAMJERAMA

Logo koji je Vlada usvojila, trebalo je da zadovolji četiri važna kriterijuma, kako je objasnio profesor grafičkog dizajna Nikola Latković: logo kao znak, logo kao simbol sa značenjem, kao estetska slika i, na kraju, logo kao upotrebni predmet...  

 -Ovo što sad gledamo, ja sam se kroz medije upoznao sa formom i sadržajem loga jubileja, ono pada na svakom od ova četiri kriterijuma -objasnio je Latković za Televiziju E.  

Sve je, dakle, urađeno mimo dizajnerskih pravila, suprotno zakonitostima izrade simbola, pa je i efekat sasvim drugačiji od onoga što je grafičko rješenje trebalo da predstavlja.  

I vjerovatno da je umjetnica, koja je poklonila grafičko rješenje, imala dobre namjere. Problem je, međutim, što put popločan dobrim namjerama ne vodi u baš neko rajsko mjesto...

Samo, ne treba drvlje i kamenje bacati na darodavku logoa.   

PO MJERI VLASTI

Glavni krivac ovog ruganja državi koja je 2006. godine, mirno, olovkom i razumom, obnovima nezavisnost je - vlast avgustovskih oslobodilaca. Od Spajićevog, nazovi građanskog, Pokreta Evropa sad; Mandićeve, istinske sprpsko-četničke Nove srpske demokratije; Bečićevih i Bogdanovićevih berijevskih Demokrata, Jokovićevog SNP-a iz vremena odanosti Slobodanu Miloševiću, do Kneževićevog rusko-srpskog DNP-a...

Što je zajedničko pobrojanim liderima i njihovim partijama koji čine parlamentarnu većinu?  

Jedna ih važna stvar veže: svi su, ali baš svi odreda, bili žestoki protivnici crnogorskog puta u nezavisnost.  

Devetnaestogodišnji Milojko Spajić je te 2006, ganjao sa svojom majkom srpsko državljanstvo kako bi išao za Japan. Godinu dana stariji Jakov Milatović, današnji predsjednik nezavisne Crne Gore, bio je opčinjen politikom svog idola Momira Bulatovića, čovjeka koji se istinski borio da Crna Gora bude zavisna i  satelit Velike Srbije. A najiskusniji čovjek sadašnje vlasti - četnički vojvoda Andrija Mandić - današnji predsjednik skupštine Crne Gore, zakopavao je oružje drugara iz Sedmog bataljona...

Nije čudo što ta i takva vlast nije poželjela, nije htjela - nije ni pomislila - da obilježava dvadeset godina od obnove nezavisnosti, jer bi tako slavili dan kada su se osjećali gubitnici.

Očito: uplašili su se jednog nezgodnog pitanja: gdje si bio i što si zaokružio 21. maja 2006. godine?  

FINGIRANJE ZAINTERESOVANOSTI ZA JUBILEJ

Zato su – nevoljnici crnogorske nezavisnosti - fingirali zainteresovanost za obilježavanje dvije decenije obnove crnogorske nezavisnosti. I zato je karikaturalni - džabe dobijeni  logo - pravo sredstvo za obesmišljavanje simbolike nezavisne, suverene, svoje na svome, Crne Gore.   

Kojoj če ova vlast - dovedena na pozicije milošću Crkve Srbije, uz pomoć zvaničnog Beograda - lagano ali uporno -  da mijenja suštinu... Da od antifašističke Crne Gore naprave državni provizorijum koji će služiti interesima drugih, prvenstveno Beograda.   

Zato nije slučajnost što crnogorska policija ne želi da nađe spomenik četničkom koljaču Pavlu Đurišiću - tom junaku nepobjedivog karaktera kako bi rekao Joanikije Mićović, mitropolit-ponavljač.  

Kao što je, nakon svega, sasvim očekivano – iako nije prirodno, niti društveno opravdano - kada predstavnici vlasti u Nikšiću ne glasaju za podizanje spomenika Joki Baletić, narodnoj heroini, koja je dala život da bi zaživjela herojska, antifašistička Crna Gora. Osamdeset šest godina od pogibije djevojke koja nije htjela da mijenja čast za život, ona trojica uzdržanih u Nikšiću dobrovoljno su dali su svoju čast za mrvicu lokaklne vlasti...  

Mučan je mozaik države, ta slagalica o državi koja treba da obilježi dvije decenije od obnove nezavisnosti: dio te turobne slike je i ona scena kada prvi čovjek Nikšića, Marko Kovačević, koji ima nadimak Šubara, uz osmjeh namješta srednjim prstom sat dok svira crnogorska himna.  

OGLEDALO VLASTI  

Zato je onaj logo s početka ove priče, pravi, idealan znak raspoznavanja političke ekipe na vlasti: njihovo političko ogledalo, njihova iskaznica. I kao što je na logou 20 godina nezavisnosti dvoglavi orao zarobljen i sputanih krila, između žičanih ikseva, tako je i današnja Crna Gora kojom upravlja litijaška vlast, zarobljena u kandžama interesa drugih država.  

Pitanje je samo, zašto ćuti ona građanska Crna Gora, ko joj je zapušio usta i zavezao jezik?