Svjetski kongresi PEN centara – istorija i sadašnjost

Za Antenu M piše: Boban Batrićević

Nedavno objavljena zvanična informacija da je Međunarodni PEN sa śedištem u Londonu donio odluku da se Svjetski kongres PEN centara održi na Cetinju 2027. godine jedna je od najvažnijih vijesti za crnogorsku kulturu u posljednjih nekoliko decenija.

Biće to prilika da najistaknutiji svjetski književnici, mirovni aktivisti, profesori, novinari, humanitarni radnici i brojni kulturni ambasadori borave u crnogorskoj prijestonici čitavu sedmicu i debatuju o najvećim izazovima čovječanstva: ljudskim pravima, ratovima, vještačkoj inteligenciji, dezinformacijama, klimatskim promjenama,kao i položaju stvaralaca u takvome svijetu.

Međunarodni PEN osnovan je 1921. godine u Londonu kao krovna organizacija svih pisaca i intelektualaca svijeta, s misijom širenja prijateljstva i solidarnosti.

Poseban značaj za svjetsku javnost stekao je tokom 30-ih godina 20. vijeka, kad su širom Evrope, zbog jačanja autoritarnosti i totalitarizma, mnogi pisci, stvaraoci i intelektualci bili proganjani i ubijani, a njihova djela spaljivana i zabranjivana.

Organizacija je utemeljena na međusobnom pomaganju i zajedničkom finansiranju od strane svih PEN centara svijeta kako bi se, pored njenoga funkcionisanja, omogućila pomoć najugroženijim stvaraocima koji su pod opresijom svojih režima.

Zbog toga je Međunarodni PEN posebno uključen u kritičnim regijama poput Afrike, Bliskoga i Srednjega Istoka te Južne i Srednje Amerike.Njegova simbolička moć itekako je važna u sferi politike ljudskih prava.

Tokom Hladnoga rata, predśednici Međunarodnoga PEN-a sastajali su se s najautoritarnijim liderima kako bi spašavali živote pisaca, a njegovi članovi redovno su učestvovali u mirovnim misijama u zaraćenim zonama.

Biografije samo nekoliko ljudi koji su vodili ili vode tu organizaciju odraz su najmučnijih iskustava koja svijet može prirediti.

Predśednik Međunarodnoga PEN centra, kurdski pisac Burhan Sönmez, bio je nekoliko godina zatočen u Turskoj, brutalno tučen do kliničke smrti; Herman Rohas, predśednik Komiteta „Pisci za mir“, bio je žrtva Pinočeovog režima i još uvijek pamti Titovu intervenciju da spasi život čileanskim piscima; Ma Thida, predśednica Komiteta „Pisci u zatvoru“, godinama je tučena i maltretirana u mijanmarskim kazamatima od strane vojne hunte – a koliko je još samo takvih slučajeva iz svih krajeva svijeta.Navedena tri primjera dovoljna su da se shvati koliko je PEN važan i zašto će Cetinje biti privilegovano domaćinstvom, i to nakon velikih evropskih centara poput Upsale, Oksforda i Krakova.

1933. – Godina koja je mijenjala svijet, ali i PEN

Jedan od najvažnijih svjetskih kongresa u istoriji Međunarodnoga PEN-a održan je 1933. godine u Dubrovniku. U svim objavljenim antologijama o kongresima, taj se gotovo uvijek naglašava kao prekretnički jer je organizacija počela da djeluje i politički, da bude jasna i glasna u kritici svakodnevnice – da traži od pisaca da izađu iz umjetničkog „komfora“.

Dubrovački kongres održan je od 25. do 28. maja 1933. godine. Za nas je taj kongres važan jer su učesnici tom prilikom pośetili i Cetinje, što je crnogorsku Prijestonicu već tada učinilo vidljivom Međunarodnome PEN-u.

Događaj je izazvao veliko interesovanje crnogorske, hrvatske, generalno jugoslovenske i evropske štampe. Kongresom je predśedavao engleski pisac Herbert G. Wells (predśednik Međunarodnog PEN-a 1933–1936). Zbog dolaska nacista na vlast u Njemačkoj, progona Jevreja, intelektualaca, književnika i pisaca, kongres će biti iskorišćen kao tribina za apel protiv fašizma.

Na inicijativu Američkoga PEN centra donijeta je Rezolucija koja je osudila ugnjetavanje pisaca, slobode i ljudskih prava, a cio kongres je protekao u plamenitim kritikama nacizma.

Ono što je dalo posebnu težinu smotri bilo je i demonstrativno napuštanje kongresa od strane predstavnika Njemačkog PEN centra, koji su od dolaska Hitlera na vlast preuzeli pisci bliski nacizmu. Antifašistički i jevrejski pisci iz Njemačke, koji su već ranije bili isključeni iz Njemačkoga PEN-a dobili su podršku međunarodne PEN zajednice i priliku da na svjetskoj razini upoznaju javnost s dešavanjima u svojoj zemlji.

Najavu za kongres Međunarodnog PEN-a u crnogorskim medijima napisao je književnik Savić Marković-Štedimilija, agilni publicista, književnik i naučni radnik iz Crne Gore nastanjen u Zagrebu, u tom periodu blizak krugu oko hrvatskog pisca Miroslava Krleže.

Štedimlija, koji je bio izuzetno opoziciono nastrojen prema jugoslovenskom režimu, ironično je pisao uoči zasijedanja godišnje skupštine PEN klubova kao o odličnoj prilici za državnu promociju turističkih ljepota Jugoslavije u doba velike političke krize. Ne znajući što će se zbiti na kongresu, nekoliko dana pred njegovo održavanje on je protestovao zbog činjenice da će kao učesnici biti prisutni nacistički pisci, što je zamjerao i domaćinima i organizatoru:

„Ko će sve doći na kongres? U Njemačkoj je Hitlerova fašistička vlada raspuštila sve sebi nepoćudne organizacije ili je barem raspuštila njihove Uprave i postavila u njima komesarijate. Tako je u PEN klubu postavila komesarijat, a iz njega su isključeni svi članovi, koji nijesu novome režimu bili poćudni. Delegati koji će službeno zastupati Njemački PEN klub su dakle službeni predstavnici ne njemačke književnosti i nauke, nego njemačkog fašističkog Hitlerovog režima. To su Hans Mak Elter i Erih Kobanovski, koji treba da se na kongresu pohvale trijumfom njemačke nacionalne igre koja je na prvome svome koraku ka izvršenju revolucionarnog plana spalila sve knjige najpoznatijih i najvećih njemačkih pisaca. Auditorij ima da taj njihov izvještaj poprati pljeskom i da se solidariše sa činom Hitlerovih šturmbataljona i mišljenjem njegovih penklubskih delegata.“

Štedimlija je pisao o pritvorenim njemačkim piscima kao o katastrofi koja je zadesila tu veliku kulturu te o brojnoj njemačkoj intelektualnoj emigraciji i slučajevima proganjanja poput Thomasa Manna. Po njemu, dubrovački kongres morao je biti „protest protivu poniženja čovjeka i umnog radnika“, a ne revija na kojoj će se aplaudirati predstavnicima „ugnjetača i ubica“. Na kongresu se zbilo upravo ono što je priželjkivao Savić Marković-Štedimlija, a u toku mandata H. G. Wellsa, Njemački PEN centar je isključen iz porodice PEN klubova, i tako će ostati sve do kraja Drugoga svjetskog rata i sloma nacizma.

Slično Štedimliji, kritički intonirane ocjene kongresa objavio je u Slobodnoj misli glasoviti hrvatski pjesnik (Augustin) Tin Ujević. U svom prepoznatljivo ciničnom stilu, Ujević se ustremio na oficijelnost koja obično prati kongrese, formalan ton, svečarske koktele, i tome komparirao položaj radnika i stanje u svijetu. Izuzev gromoglasnog nastupa protiv nacizma njemačkog ljevičarskog književnika Ernsta Tollera, Ujević na kongresu nije vidio ništa što bi moglo uticati na globalna dešavanja. Vidno revoltiran, zapisao je:

„Za publiku je aktuelan odnos Hitlera prema Jevrejima, ali neki Austrijanci kao da se boje da Hitler ne progoni Njemačku književnost uopće. Jedan bi nacionalni socijalista progovorio banketu o intimnom Fireru, da se naglo nije pojavio Ernest Toler. Boje se prepisli ali zvanično je stanovište: izbjegavati političke razmirice i oštru polemiku... Za trenutak se činilo da su Jevreji središte svjetskoga zanimanja. Zbog novoga reda pod Hitlerom. Pa ipak jevrejsko pitanje pada u pozadinu; a za slobodu njemačke književnosti najgrlatije ustaju dva Francuza a ne Austrijanci.“

Ujević je najviše zamjerao kongresu „kurtoaziju“, smatrajući da su reakcije prema dešavanjima u Evropi morale biti lišene diplomatičnosti te mnogo tvrđe i direktnije izražene.

Sažetak s kongresa publikovali su i crnogorski Valjci. Dopisnik F. Pavlović kazao je da je program kongresa „baš u današnjici“ bio manifestovanje „solidarnosti pisaca svijeta“ i rad na „miru i bratstvu“.

Kongres je uporedio s Društvom naroda, navodeći da su prisutni delegati sa sobom nosili pečat država koje se predstavljali i kako su nacisti iz Njemačkog PEN centra napuštilizasijedanje s obrazloženjem da se s programa kongresa „prešlo na politiku“. Posebno je istakao djelatnost jevrejskih književnika koji su kritikovali nacističku Njemačku i tražili pravdu za svoje pohapšene kolege, optužujući one njemačke književnike koji su prećutali ritualno spaljivanje knjiga u Berlinu od strane nacističkog režima.

Pavlović je potcrtao značaj Rezolucije koju je na prijedlog Amerikanaca izglasala Skupština Međunarodnoga PEN-a, kao njegovo najviše tijelo, a u kojoj je nedvosmisleno prokazano svako „šovinističko i političko“ instrumentalizovanje umjetnosti i izražena esnafska solidarnost.

Valjci su pisali i o značaju odstranjenja pronacističkih njemačkih književnika iz međunarodne porodice PEN centara što su viđeli kao potreban korak u zaštiti temeljnih vrijednosti koje umjetnost i stvaralaštvo nose sa sobom a na kojima se bazira Međunarodni PEN.

Takođe su tvrdili da se djelatnost PEN-a nikako ne može dovoditi u vezu s komunizmom, što je bila omiljena fraza nacistički raspoloženih pisaca koju su koristili nakon kongresa u Dubrovniku kako bi opisali rad internacionalne PEN zajednice. Proganjanje pisaca, demokrata, pisaca-Jevreja, paljenje knjiga, zabrana izdavaštva i forsiranje „nacionalnih strasti“, za ovu crnogorsku reviju bilo protivno načelima mira i razumijevanja među narodima.

Nakon dubrovačkog kongresa, Međunarodni PEN centar je postajao sve oštriji u stavovima i sve važniji za svjetsko mnjenje. Rezolucije, pritisci na strane vlade, spašavanje života pisaca i obezbjeđivanje egzistencijalnih sredstava za prognane, te posebno značajno – ratno izvještavanje, učinili su ovu organizaciju centrom zaštite stvaralačkog integriteta prije usvajanja mnogih deklaracija.

Simbolički značaj kongresa u Dubrovniku iz 1933. godine, posebno će doći do izražaja 60 godina kasnije.

U opsadiranom Dubrovniku, koji je mjesecima razarala artiljerija Jugoslovenske narodne armije, sastavljene od srpskih i crnogorskih jedinica u sklopu velikosrpske agresije na Hrvatsku od strane režima balkanskog kasapina Slobodana Miloševića, 1993. godine održan je svjetski Kongres PEN centara.

Bio je to veoma hrabar potez globalne PEN porodice, ali i vrlo važan potez Hrvatskog PEN centra, pošto je na tom zasijedanju donijeta Rezolucija koja je osudila agresiju na Hrvatsku.

Sramotu koju su u ratnom pohodu na Dubrovnik donijele akcije crnogorskih jedinica, dijelom je oprao Crnogorski PEN centar koji je s još nekoliko crnogorskih organizacija i političkih partija predvodio antiratni pokret u Crnoj Gori i sve više zahtijevao osamostaljenje Crne Gore od Srbije.Vizija osnivačaCrnogorskoga PEN centra,akademika Pavla Mijovića i pisca Milorada Popovića te mnogih drugih,potvrđena je na Kongresu u Beču 1991. kad je Crnogorski PEN centar postao punopravni član međunarodne PEN zajednice.

Cetinje 2027.

Nakon Cetinjskog bijenala, koji je decenijama „zatvoren“ grad otvorio svijetu, svjetski Kongres PEN centara najveći je događaj koji će Prijestonica ugostiti. To je velika šansa za grad – preko 130 PEN klubova s preko 250 delegata, kompletna upravna struktura Međunarodnoga PEN-a i specijalni gosti koji na kongresima često budu i dobitnici Nobelove nagrade za književnost – da podijeli svoju istoriju i makar na sedmicu dana bude u žiži svjetske javnosti.

Nakon svih izazova kroz koji je crnogorska Prijestonica prošla prethodnih godina, Cetinju je neophodan događaj ovog tipa. Ali i Crnoj Gori. Svjetska se javnost na licu mjesta mora upoznati sa situacijom u našoj zemlji i regiji, položajem i izazovima crnogorske nacije, njene nacionalne kulture i književnosti.

Međunarodni PEN je poznat i kao zaštitnik „malih“ kultura i književnosti – u njegovom krilu njeguju se i promovišu nacionalne kulture izložene asimilaciji i nestanku – poput palestinske, baskijske, kurdske, a posebno se afirmišui kritički tonovi unutar velikih i zarobljenih država, kakve su kineska, ruska i iranska. Pred Crnogorskim PEN centrom, Prijestonicom Cetinje, Centrom za kulturu i Fakultetom za crnogorski jezik i književnost kao glavnim organizatorima kongresa velike su obaveze, a dosadašnji njihov angažman zasigurno garantuje da će crnogorska nacionalna kultura biti promovisana na najbolji mogući način.