Suočavanje s bolnom prošlošću: Sjećanje, sukobi i pomirenje na Balkanu i u Centralnoj i Istočnoj Evropi

Piše: Sydney Gdanski

„Pravac Potočari“ - pisalo je na transparentu koji su navijači Crvene zvezde istakli tokom utakmice protiv rivala Partizana, odigrane 6. septembra 2026. godine. Transparent je aludirao na riječi Ratka Mladića iz 1995. godine, a istaknut je u čast osuđenog generala bosanskih Srba, koji je preminuo u Hagu svega nekoliko dana prije utakmice. U trenutku smrti Mladić je izdržavao kaznu doživotnog zatvora zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Širom Srbije, ali i nekih drugih djelova Balkana, ljudi su se okupljali kako bi odali počast Mladiću. Palili su svijeće u crkvama i na javnim mjestima, marširali ulicama skandirajući njegovo ime i prisustvovali pomenima organizovanim u njegovu čast. Milorad Dodik, bivši predsjednik Republike Srpske, govorio je o Mladiću kao o „nacionalnom heroju“, osuđujući okolnosti njegovog pritvora i nazivajući njegovu smrt „ubistvom“. Slične tvrdnje iznio je i Mladićev sin Darko Mladić, koji je na konferenciji za medije izjavio da je njegov otac „ubijen“ usljed „ljekarskog nemara“.

Mladić je sahranjen 7. septembra u Beogradu, uz vojne počasti i prisustvo više hiljada ožalošćenih. Među njima su bile i brojne javne ličnosti, uključujući pet ministara iz Srbije, više visokih zvaničnika Republike Srpske i ambasadora Rusije u Srbiji, ali i nekih funkcionera iz Crne Gore. Iako predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije prisustvovao sahrani, njegov sin Danilo Vučić bio je među onima koji su odali posljednju počast Mladiću. Opijelo je služio patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije, dok su pored Mladićevog kovčega stajali pripadnici vojske, a oko njega su bila izložena vojna obilježja, uključujući odlikovanja koja su mu dodijeljena.

Upravo smrt Ratka Mladića opominje na potrebu većeg naglaska na tranzicionu pravdu i napore usmjerene ka pomirenju širom Zapadnog Balkana. Tri decenije nakon ratova, negiranje, revizionizam i veličanje osuđenih ratnih zločinaca i dalje otežavaju suočavanje s prošlošću.

Iako nijesam iz ovog regiona, ono na šta je Mladićeva smrt ukazala duboko me je lično pogodilo. Suočavanje s prošlošću, sa svim teškoćama koje ono nosi, nešto je čime su zajednice iz kojih potičem tokom posljednjih mjeseci morale ponovo da se bave. To je izazvalo široku raspravu o sjećanju, pomirenju i načinu na koji koristimo prošlost i odnosimo se prema njoj. Ponovno usmjeravanje pažnje na istorijsko pamćenje i pomirenje, kako u zajednicama kojima pripadam, tako i širom Zapadnog Balkana, naglašava značaj suočavanja s prošlošću na prostoru Centralne, Istočne i Jugoistočne Evrope. Istovremeno, ukazuje na potrebu da se kritički preispitaju revizionizam i načini na koje se kolektivno sjećanje može koristiti za promovisanje političkih i nacionalnih narativa koji produbljuju podjele.

Kriza sjećanja

U maju 2026. godine ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski odlučio je da jednu ukrajinsku vojnu jedinicu nazove po Ukrajinskoj ustaničkoj armiji (UPA), pobunjeničkoj vojnoj formaciji iz Drugog svjetskog rata. U Ukrajini se UPA u velikoj mjeri smatra simbolom otpora i duboko ukorijenjene borbe za ukrajinsku nezavisnost. Tokom Drugog svjetskog rata UPA se borila protiv nacističkih njemačkih i sovjetskih snaga, a njen krajnji cilj bio je stvaranje nezavisne ukrajinske države. U svijetlu tekućeg ruskog napada na ukrajinski suverenitet, njeno mjesto u kolektivnom sjećanju dobilo je još veći značaj. S druge strane zapadne granice Ukrajine, UPA predstavlja nešto sasvim drugo.

U Poljskoj se UPA povezuje s masakrima u Voliniji. Između 1943. i 1945. godine, ukrajinske nacionalističke snage, uključujući UPA i Organizaciju ukrajinskih nacionalista (OUN), bile su odgovorne za ubistva, prema procjenama, više od 100.000 poljskih civila na području Volinije i Istočne Galicije, kao i za šire etnički motivisano nasilje nad Romima i Jevrejima. Poljska je 2016. godine zakonski priznala zločine u Voliniji kao genocid. Ukrajina, međutim, odbacuje takvu kvalifikaciju, predstavljajući ove zločine kao dio šireg i složenijeg poljsko-ukrajinskog sukoba.

Upravo su ta suštinski različita viđenja UPA učinila odluku Zelenskog toliko spornom, ne samo u Poljskoj već i širom Evrope. U julu 2026. godine, Evropski parlament usvojio je amandman u kojem je odluka Zelenskog opisana kao „nepotrebna i ničim izazvana eskalacija“, uz poziv na pomirenje između Kijeva i Varšave. Odluka je, očekivano, izazvala i oštre kritike u Poljskoj, a potom dovela do diplomatske krize između Poljske i Ukrajine, koja je ubrzo prevazišla okvir istorijskih neslaganja i uticala na savremene političke odnose dvije države.

Nakon te odluke, poljski predsjednik Karol Navrocki preduzeo je, u junu 2026. godine, korake da Zelenskom oduzme Orden bijelog orla, najviše državno odlikovanje Poljske, koje mu je 2023. godine dodijelio tadašnji poljski predsjednik Andžej Duda. Navrocki je kao razlog za oduzimanje odlikovanja naveo odluku Zelenskog da vojnu jedinicu nazove po UPA. Nekoliko visokih ukrajinskih zvaničnika i političkih ličnosti vratilo je odlikovanja koja im je dodijelila poljska država, želeći da na taj način iskažu solidarnost s ukrajinskim predsjednikom.

Iz poljske perspektive, reakcija na odluku Zelenskog zasnovana je na stvarnim istorijskim nepravdama i stradanjima. Nema, ili makar ne bi smjelo biti, negiranja patnje Poljaka i drugih naroda koji su stradali od djelovanja OUN i UPA u periodu nakon Drugog svjetskog rata. Ukrajina već dugo sarađuje u postupcima ekshumacije, a prethodnih godina ukrajinski zvaničnici prisustvovali su komemoracijama posvećenim žrtvama. Tokom 2025. godine ukrajinski i poljski zvaničnici prisustvovali su ponovnoj sahrani posmrtnih ostataka 42 žrtve, prethodno ekshumiranih u Pužnjikima. Čak i usred obnovljenih tenzija između dvije države, Ukrajina je nastavila saradnju u postupcima ekshumacije. Rad na daljim ekshumacijama u Ukrajini nastavljen je tokom 2026. godine, kada su pronađeni i ponovo sahranjeni posmrtni ostaci 55 osoba, od kojih su većinu činila djeca.

Ipak, uprkos stvarnim istorijskim nepravdama koje stoje u osnovi poljske reakcije, važno je sagledati i politički kontekst u kojem se ona odvija. U širem smislu, ovaj spor ne može se u potpunosti odvojiti od ličnih stavova Navrockog, poljskih populističkih pristupa Ukrajini i politike istorijskog pamćenja. Kao predsjednički kandidat 2025. godine, Navrocki je izjavio da Ukrajinu ne smatra spremnom za članstvo ni u EU ni u NATO-u dok se ne riješe pitanja koja je opisao kao istorijski važna za Poljake. Takav stav već dugo dijele mnogi poslanici poljskog Sejma. U avgustu 2026. godine, potpredsjednik Vlade Poljske Vladislav Kosinjak-Kamiš usprotivio se članstvu Ukrajine u EU sve dok Kijev ne prizna zločine u Voliniji kao genocid. Slične stavove iznio je i predsjednik Sejma, Vlodžimjež Čažasti, tokom susreta sa svojim ukrajinskim kolegom Ruslanom Stefančukom ranije tog mjeseca. Navrocki je, takođe, zauzeo oštriji stav prema ukrajinskim izbjeglicama i obilježavanju istorijskih nepravdi povezanih s Ukrajinom, za razliku od prethodnog poljskog rukovodstva, koje je dosljedno iskazivalo nepokolebljivu solidarnost sa svojim istočnim susjedima.

Navrocki i politika istorijskog pamćenja

Na kraju svoje predsjedničke kampanje 2025. godine Navrocki je posjetio Domostavu, selo na jugoistoku Poljske, nedaleko od ukrajinske granice, koje ima manje od 700 stanovnika i u kojem se nalazi kontroverzni spomenik posvećen žrtvama UPA. Spomenik prikazuje poljskog orla s otvorom u obliku krsta na grudima, unutar kojeg se nalazi silueta djeteta probodenog simbolom nalik trozupcu, koji podsjeća na ukrajinski državni grb, poznat kao trizub. Tokom te posjete Navrocki je položio cvijeće na spomenik.

Od 2021. do 2025. godine Navrocki je bio na čelu Instituta nacionalnog sjećanja (IPN), čiji je cilj da „istražuje i popularizuje modernu istoriju Poljske“ i istražuje zločine počinjene tokom Druge Poljske Republike, Drugog svjetskog rata i perioda komunističkog režima u Poljskoj. Tokom njegovog mandata, u novembru 2023. godine, ogranak IPN-a u Žešovu donio je odluku da obustavi istragu o akciji Visla. Tokom te operacije, 1947. godine, oko 150.000 pripadnika drugih etničkih zajednica, prvenstveno Ukrajinaca, Lemka i Bojka, deportovano je sa svojih ognjišta u jugoistočnoj Poljskoj i preseljeno u zapadnu Poljsku i Sovjetski Savez. Dio deportovanih smješten je u „radne logore“, uključujući nekadašnje koncentracione logore, svega dvije godine nakon završetka Drugog svjetskog rata. Kao posljedica deportacija, čitava sela nestala su s mape, a veliki dio kulturne raznolikosti jugoistočne Poljske bio je izbrisan. Uprkos masovnom stradanju koje je operacija izazvala, IPN je tvrdio da je akcija Visla sprovedena radi razbijanja organizacija OUN i UPA i da je bila „usmjerena na obezbjeđivanje sigurnosti građana“. Odluka o obustavljanju istrage o akciji Visla očekivano je izazvala kritike istoričara i predstavnika vlasti, kako poljskih tako i ukrajinskih. Tu odluku na kraju je poništio apelacioni sud u Varšavi, ukazujući na zanemarivanje istorijskih činjenica i poljskih naučnih istraživanja o toj operaciji.

Ubistva poljskih civila u Voliniji, koja su počinili pripadnici UPA i OUN, s pravom se smatraju zločinima koji zahtijevaju priznanje i utvrđivanje odgovornosti. No, i prisilno raseljavanje Ukrajinaca, Lemka i Bojka koje je sprovela poljska država zahtijeva ozbiljno istorijsko istraživanje, umjesto da se posmatra isključivo kao nužna mjera preduzeta u ime bezbjednosti. Ovi istorijski događaji nijesu istovjetni, a raseljavanje ukrajinskih i rusinskih zajednica mora se razmatrati zasebno, uz uvažavanje specifičnosti. U suprotnom, postoji rizik od stvaranja neravnoteže u načinu na koji se različiti oblici istorijskog stradanja priznaju i pamte.

Navrockijevo rukovođenje IPN-om posebno je značajno jer ova institucija nije samo tijelo zaduženo za njegovanje kulture sjećanja, već i za istraživanje zločina i oblikovanje načina na koji javnost razumije noviju istoriju Poljske, koja je bila pod snažnom cenzurom sve do pada komunističkog režima 1989. godine. Iz te perspektive, postoji opasnost da se spor sve manje odnosi na dosljedno očuvanje sjećanja na žrtve, a sve više na pitanje koji su istorijski narativi politički korisni danas.

Štaviše, odluka Navrockog da Zelenskom oduzme Orden bijelog orla djeluje krajnje besmisleno kada se sagleda u širem kontekstu. Ordenom bijelog orla odlikovani su i Musolini i Katarina Velika, dvije kontroverzne istorijske ličnosti, kako u poljskom, tako i, moglo bi se reći, u svjetskom kolektivnom sjećanju. Musolini je otvoreno zastupao antislovenske stavove, dok je Katarina Velika odigrala ključnu ulogu u brisanju Poljske kao države s mape. Agnješka Jendžak, ministarka u Kabinetu predsjednika Poljske, osvrnula se na ovo pitanje, navodeći da Poljska ne oduzima odlikovanja nakon smrti njihovih nosilaca. Možda bi Poljska trebalo da počne to da radi. Sigurna sam da bi se s tim složili i pokojni članovi moje porodice koji su se aktivno borili da Poljska ponovo zauzme svoje mjesto na mapi kao nezavisna država. Iako se posthumno oduzimanje odlikovanja ovim ličnostima može činiti besmislenim, činjenica da im ona i dalje formalno pripadaju trajno učvršćuje njihovo mjesto u zvaničnom sjećanju poljske države kao odlikovanih ličnosti. Time se umanjuje ozbiljnost stradanja koje su nanijele poljskoj državi i njenom narodu, kao i značaj koji se tom stradanju pridaje u kolektivnom sjećanju.

Prošlost koju naslijeđujemo: sjećanje, odgovornost i budućnost

Pitanje nije da li žrtve Volinije zaslužuju priznanje, jer u to nema nikakve sumnje. Pitanje je može li sjećanje poslužiti kao temelj za suočavanje s prošlošću i izgradnju pomirenja ili će postati političko oružje kojim se podstiču nacionalistička osjećanja i raspiruje mržnja.

Kao osoba poljsko-ukrajinskog porijekla, čija porodica, takođe, potiče s područja nekadašnje Galicije, regiona pogođenog i genocidom u Voliniji i akcijom Visla, ovu istoriju i sjećanje doživljavam kao dio nasljeđa svoje porodice, ali i svih ljudi koji su nekada živjeli i koji i danas žive na tom prostoru. To nije prilika da političari, bez obzira na to kojoj strani pripadaju, učvršćuju svoju moć ili podstiču mržnju prema drugim grupama. Poljski istoričar Marjuš Zajončkovski to je najbolje sažeo riječima: „Političari koji profitiraju na nerazriješenim međugeneracijskim traumama i kostima mrtvih samo iskazuju nepoštovanje prema sjećanju na žrtve sukoba.“

Saradnja poljskih i ukrajinskih vlasti, makar u vrijeme kada sam odrastala, pokazivala je posvećenost podsticanju dijaloga, istine i pomirenja između dvije države. Ona je svjedočila o spremnosti da se prekinu ciklusi mržnje i podjela i da nasilje koje je nekada zahvatilo pogranični region zauvijek ostane dio prošlosti.

Kontinuirani pokušaji manipulisanja istorijskim pamćenjem radi sticanja političke koristi nose rizik od dodatnog produbljivanja postojećih podjela i, što je još ozbiljnije, stvaranja uslova u kojima se istorijska mržnja ponovo može pretvoriti u nasilje. Istorija mora biti zaštićena od političkih manipulacija. Političarima, bilo da su poljski, ukrajinski, srpski, crnogorski, hrvatski, albanski, bošnjački ili bilo koji drugi, ne smije biti dopušteno da prekrajaju prošlost ili da je selektivno pamte samo zato što to odgovara njihovim političkim interesima. Korišćenje istorije kao oružja za nametanje nacionalističkih političkih agendi svodi stradanja žrtava i preživjelih na sredstvo za ostvarivanje političke koristi, umjesto da se prepozna da su u pitanju ljudski životi razoreni nasiljem, raseljavanjem i gubicima.

Prekidanje ciklusa mržnje počinje dijalogom, kako na nivou građanskog društva, tako i na političkom nivou. Stradanje ljudi, bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili nacionalnu pripadnost, ne smije se koristiti za ostvarivanje savremenih nacionalističkih ciljeva, već ga treba čuvati u sjećanju kao upozorenje na to do čega mržnja i podjele na kraju mogu dovesti.

Autorka je studentkinja iz Kanade koja pohađa master studije iz oblasti međunarodnog humanitarnog djelovanja u okviru zajedničkog master programa NOHA na Univerzitetu u Varšavi i Univerzitetu u Upsali i međunarodna stažistkinja u Centru za građansko obrazovanje (CGO).