Pravda na rate - dokazi naknadno

Živimo u zemlji u kojoj su političke poruke često glasnije od pravnih standarda, pa je slučaj Aca Đukanovića ponovo aktuelizovao staro pitanje da li institucije zaista rade u službi vladavine prava ili u ritmu dnevne politike?

Decenijama unazad, u javnom prostoru prisutne su ozbiljne optužbe na račun Đukanovića. Od onih koje zadiru u samu srž organizovanog kriminala, do tvrdnji o enormnom i teško objašnjivom bogatstvu. Međutim, umjesto da se ti navodi sistematski istraže i pravno artikulišu kroz održive optužnice, svjedočimo procesuiranju Đukanovića za relativno lakše krivično djelo. Time ne želim da relativizujem važnost reakcije na svako kršenje zakona, ali se s pravom postavljaju pitanja zašto baš sada i zašto baš na ovaj način?

Upečatljivo je i da je pritvor Đukanoviću određen za djelo za koje se u praksi rijetko poseže za tom mjerom, sve praćeno javnim pozivima nekih političara da se aplaudira hapšenju i pritvaranju. Tako je Đukanović ponovo postao izuzetak, ali ne po težini optužbi koje su godinama u opticaju, već po načinu na koji se institucije prema njemu odnose. Isti obrazac pratio je i iznos ponuđenog jemstva, koji višestruko prevazilazi standarde za ovakvu vrstu postupaka. Time je dodatno produbljen utisak selektivnosti gdje se pravila prilagođavaju konkretnim slučajevima i političkom trenutku.

Ono što je posebno problematično jesu javno iskazana očekivanja da će se optužbe „naknadno širiti“ i da će Đukanović ipak odgovarati za neka teža krivična djela. Takva logika sugeriše opasnu praksu koja postaje suviše česta u Crnoj Gori. To je praksa po kojoj se prvo hapsi, a potom se traže dokazi. Krivični postupak ne smije biti sredstvo za naknadno konstruisanje slučaja, već rezultat prethodno prikupljenih i čvrstih dokaza. U suprotnom, epilog je gotovo po pravilu isti. Već smo ga gledali u nekim velikim predmetima. Slabe optužnice padaju na sudu, a nakon toga odgovornost se prebacuje na sudove koji se od polupismenih političara optužuju za „opstrukciju pravde“. To me uvijek podsjeti na onu izreku koja se pripisuje čuvenom sudiji Đovaniju Falkoneu: “Shvatićete da je mafija unutar države kada Vlada počne da napada sudstvo”.

Takav pristup ne vodi jačanju institucija, već njihovoj daljoj eroziji. Umjesto sistemske borbe protiv kriminala, dobija se privid odlučnosti koji kratkoročno može donijeti političke poene, ali dugoročno razara povjerenje građana i vladavinu prava. Dugoročno pokazuje da je organizavani kriminal najopasniji kada je u Vladi. Dodatno, nivo javne komunikacije pojedinih političara iz partije koja rukovodi bezbjednosnim sektorim i njihovi pokušaji da se kroz navodnu duhovitost plasiraju komentari koji su u suštini neukusni, uvredljivi i nevaspitani, ne doprinosi ni borbi protiv kriminala, ni jačanju institucija. Naprotiv, oni samo ogoljavaju karakter i nivo neznanja onih koji, paradoksalno, trenutno u svojim rukama imaju državni represivni aparat.

Država ne demonstrira snagu tako što preko svojih predstavnika vrijeđa osobe protiv kojih vodi postupak, bez obzira na to o kome se radi, pa i kada je riječ o Acu Đukanoviću. Prava snaga države ogleda se u njenoj sposobnosti da ostane dosljedna zakonima i principima čak i onda kada je to politički nepopularno. 

Nije teško pretpostaviti da će pojedini političari i ovaj tekst tumačiti kao odbranu i zaštitu Aca Đukanovića, jer je to najlakši način da se izbjegne priča o suštini problema. Međutim, ja nemam dilemu da Đukanović, kao i svaki drugi građanin, mora odgovarati za svoje postupke, ukoliko za to postoje dokazi i pravno utemeljene optužbe. 

Ipak, suština ovdje nije u pojedincu, već u principima. A princip koji ovdje i uvijek zastupam je odbrana Ustava i osnovnih ljudskih prava, koji moraju važiti jednako za sve. Nažalost, svjedočimo da ih aktuelna vlast nerijetko krši, ponekad i intenzivnije i sa neshvatljivom dozom samouvjerenosti, nego što se to pripisivalo onima koje danas optužuju da su omogućili Đukanovićima sticanje milionskog bogatstva.

U konačnom, ovakvo postupanje ne predstavlja suštinski otklon od sistema koji je i omogućio stvaranje enormnog bogatstva pojedinaca. Naprotiv, ono pokazuje da se obrasci ponašanja nijesu promijenili, samo su akteri drugačije raspoređeni. Vladavina prava ne podrazumijeva spektakularna hapšenja bez čvrstog pravnog temelja i pritvaranje za lakša krivična djela sa najavama da će se optužbe proširiti. Vladavina prava ne podrazumijeva ni selektivnu primjenu mjera, već dosljedno poštovanje zakona i procedura, bez obzira na ime i politički kontekst.

Borba protiv kriminala ne može se voditi kršenjem zakona i relativizacijom ljudskih prava. Upravo suprotno, ona mora počivati na njihovom dosljednom i beskompromisnom poštovanju. I to mora važiti za sve. Danas i za Aca Đukanovića, a sjutra i za one koji danas aplaudiraju njegovom hapšenju.