"Oslobađanje" Crne Gore – tiho samoubistvo jedne države

Od dana kada su se takozvani „oslobodioci“ dokopali vlasti, svjedočimo sistematskom rastakanju Crne Gore – ne oslobađanju, nego odricanju, ne napretku, nego koraku unazad. Sve u ime "pomirenja", "otvorenosti", "bratskih odnosa" i sličnih šupljih floskula koje u praksi znače: rasprodaj sve što vrijedi, ušutkaj sve što misli, i sruši sve što je crnogorsko.

Obrazovanje – prvo što je palo

Preko 300 prosvjetnih radnika je „oslobođeno“, čitaj: otjerano jer nijesu bili po mjeri novog režima. Umjesto njih, dolaze partijski poslušnici, neznalice, ljudi koji ni sami ne znaju razliku između glagola i glagoljice, ali znaju gdje da se potpišu kada treba da se smijeni neko ko brani crnogorski identitet. A ko će djeci pričati o Njegošu, o Laliću, o Petrovićima? Niko – bolje da uče šta znači "Velika Srbija" nego šta znači čojstvo i junaštvo.

Crkva – glavni instrument porobljavanja

Stotine hiljada kvadrata crnogorske zemlje prepisano je Srpskoj pravoslavnoj crkvi, tačnije – državi Srbiji. Crkva koja u kontinuitetu negira postojanje Crnogoraca, sada postaje vlasnik naših manastira, naših grobova, naših svetinja. Umjesto da se čuva ono što je dio duhovnog identiteta Crne Gore, sada se sve to koristi kao alat za nacionalno potiranje.

Privreda – sve što vrijedi, već nije naše

Ugalj? Izvezen. Voda? Privatizovana. Luka Bar? Pod znakom pitanja. Montenegro Airlines? Ugašen. Brodovi? Ne zna se ni gdje su, ni pod kojom zastavom plove, ako uopšte još plove. Rafinerije, fabrike, rudnici? Zatvoreni, prodati ili prepušteni zaboravu. Svaki resurs koji bi mogao donositi korist Crnoj Gori, sada koristi neko drugi.

Turizam – biser koji gasne

Rekordno loša sezona, a turizam nam je glavna grana privrede. I umjesto da se ulaže, promoviše i štiti, 12 kilometara najljepše obale je „dato“ na 99 godina – što u prevodu znači zauvek. Koja su to “bratska” imena koja su to dobila? Zašto se sve krije? Ko će to ikada vratiti narodu? Nikad niko.

Kultura, jezik, identitet – na streljani

Gasi se Crnogorski jezik. Gasi se kultura. Javne ustanove postaju partijska prćija. Javna televizija – postaje privatna propagandna mašina. Srpski književnici, srbijanski filmovi, turbo-folk reality programi. Sve je dobro, osim ako je crnogorsko. I onda se pitamo – zašto djeca ne znaju ko su?

Demografija – narod koji nestaje

Mortalitet premašuje natalitet. Ljudi odlaze. Mladi ne vide perspektivu. Ako si patriota – smetaš. Ako si stručan – prijetiš. Ako si misleći – opasan si. Odlazak je spas, ostanak je tiha kapitulacija. I dok narod nestaje, vlast to ne samo da ne sprečava – nego i podstiče.

Zaključak – što je još ostalo da se oslobodimo?

Možda još samo ime. Možda još samo zastava. Možda još samo ustav. A kad se i toga „oslobodimo“, postaće jasno – Crna Gora neće biti poražena u ratu. Biće prodata u miru. A prodali su je oni koji su obećali da će je braniti.

Ova vlast nije oslobodila Crnu Goru – ona je oslobađa od sebe same. Od dostojanstva, od suverenosti, od ponosa. To nije oslobađanje. To je tiho samoubistvo. A najtragičnije je što većina to gleda, ćuti – i klima glavom.