Ne nestaju samo naša sela nego sposobnost Crne Gore da proizvodi hranu

Pražnjenje sela, klimatske promjene i sve veća zavisnost od uvoza hrane nijesu odvojeni problemi. To je jedna ista priča o budućnosti Crne Gore.

Pišem ovo kao čovjek koji je više od četiri decenije proveo u poljoprivredi. Preživio sam kao poljoprivrednik suše, poplave, požare, snjegolome i razorne oluje sa gradom. Ali moram priznati da nikada nijesam bio zabrinutiji za budućnost crnogorskog sela i domaće poljoprivrede nego danas.

Nedavno objavljeni podaci Monstata morali bi zabrinuti svakoga kome je stalo do ove zemlje. Crna Gora danas ima 74 naselja bez ijednog stanovnika, dok u još 304 naselja živi deset ili manje ljudi. U najvećem broju tih sela ostala su uglavnom staračka domaćinstva.

Ti brojevi nijesu samo statistika. Oni predstavljaju tihu promjenu koja traje decenijama. Kada nestaje selo, ne nestaje samo nekoliko kuća na geografskoj karti. Nestaju ljudi koji obrađuju zemlju, čuvaju stoku, održavaju prostor i prenose znanje koje se stiče generacijama.

Ali demografsko pražnjenje sela nije jedina prijetnja.

Na preostalu domaću poljoprivrednu proizvodnju sve snažnije utiču klimatske promjene – sve duže suše, razorne poplave, požari, kasni proljećni mrazevi i sve češće oluje sa gradom. Istovremeno, dok sela ostaju bez ljudi, a proizvodnja postaje sve neizvjesnija, Crna Gora svake godine izdvaja ogroman novac za uvoz hrane.

Zato pražnjenje sela, klimatski rizici i rastuća zavisnost od uvoza nijesu tri odvojene vijesti.

To su tri lica iste krize – krize sposobnosti Crne Gore da proizvodi hranu.

---

Poljoprivreda nije samo proizvodnja hrane. Ona je politika očuvanja domaćina, ruralnog prostora, ekonomije i slobode jedne države.

---

Ne gubimo samo stanovništvo na selu. Gubimo ljude koji proizvode hranu, sigurnost da će proizvodnja opstati i novac kojim svake godine plaćamo tuđu proizvodnju.

To više nije samo pitanje poljoprivrede. To je pitanje budućnosti države.

Milijarda eura za tuđu hranu

Dok se naša sela gase, Crna Gora se sve više oslanja na hranu proizvedenu na tuđim njivama, voćnjacima i farmama.

Ogroman novac koji izdvajamo za uvoz hrane nije samo podatak iz spoljne trgovine. On pokazuje koliko smo postali zavisni od proizvodnje drugih država, međunarodnih trgovačkih lanaca i tržišnih poremećaja na koje gotovo da nemamo nikakav uticaj.

Teško je objasniti kako zemlja koja raspolaže izuzetnim vodnim bogatstvom, obradivim zemljištem, pašnjacima i čak tri klimatske zone može dozvoliti da njena prehrambena sigurnost u tolikoj mjeri zavisi od drugih.

Naravno, nijedna država ne proizvodi sve što troši. Uvoz će uvijek biti dio savremene ekonomije i Crna Gora ne treba da teži ekonomskoj izolaciji.

Ali postoji ogromna razlika između normalne trgovinske razmjene i opasne zavisnosti od uvoza osnovnih životnih namirnica.

Država koja ne čuva sopstvenog proizvođača ne gubi samo radna mjesta, tržište i novac. Postepeno gubi mogućnost da samostalno odlučuje o jednoj od svojih najvažnijih potreba – proizvodnji hrane.

Svaki kamion hrane koji uđe u Crnu Goru nije problem sam po sebi.

Problem nastaje kada iz naše zemlje istovremeno izlazi novac, dok iz naših sela odlaze ljudi koji su tu hranu mogli proizvesti.

Nepogoda prođe, ali ko će ponovo da uzore?

Prethodnih dana ledene kugle grada za svega nekoliko minuta uništile su mjesece rada poljoprivrednika u Bjelopavlićima, Lješkopolju i Zetskoj ravnici. Stradali su kukuruz, stočna hrana, povrće, voće i vinogradi.

Jedni su izgubili hranu za stoku. Drugi ovogodišnji rod. Mnogi desetine hiljada eura prihoda.

Za većinu građana to je bila još jedna vijest koja će za nekoliko dana nestati iz medija.

Za mene nije.

Jer najveća opasnost nijesu ni grad, ni suša, ni poplava, ni bolesti biljaka i životinja.

Poljoprivreda je oduvijek živjela sa rizikom.

Problem je što danas te rizike dočekuju sela u kojima više nema dovoljno radno sposobnih ljudi da poslije štete ponovo ustanu, obnove proizvodnju i nastave dalje.

Kada nepogoda pogodi selo u kojem živi dvadesetak mladih domaćinstava, šteta će biti velika, ali će se ponovo orati, sijati i saditi.

Kada ista nepogoda pogodi selo u kojem je ostalo svega nekoliko starijih ljudi, posljedica nije samo izgubljen rod.

Često tada nestane i posljednja ozbiljna proizvodnja u tom mjestu.

A bez ljudi nema sela.

Bez sela nema domaće proizvodnje hrane.

I zato zaboravljamo jednu jednostavnu činjenicu.

Nema dugoročne sigurnosti ni za grad ako selo propadne.

Kada selo oslabi, njegov ceh prije ili kasnije plaćaju svi građani – kroz skuplju hranu, veći uvoz, prazniji prostor, izgubljena radna mjesta i sve veću zavisnost države.

Najveća šteta nastaje kada domaćin izgubi volju da se bavi poljoprivredom

Posljednjih godina među poljoprivrednicima sve češće čujem jednu rečenicu koja me iskreno plaši:

"Gubim volju da se više bavim poljoprivredom."

To je, po mom dubokom uvjerenju, najveći gubitak koji jedna država može doživjeti u svom agraru.

Nije najveća šteta kada propadne jedan urod- berba ili jedna proizvodna sezona.

Najveća šteta nastaje onda kada domaćin izgubi volju da ponovo sije, sadi i dalje proizvodi.

Još je veća kada iza njega nema nasljednika koji će nastaviti ono što je porodica stvarala generacijama.

Tada ne gubimo samo jednog proizvođača.

Gubimo čovjeka koji poznaje svaki pedalj svoje zemlje, biološke potrebe svoje farme, vremenske cikluse i iskustvo koje se ne može kupiti niti naučiti iz udžbenika.

Zato godinama ponavljam jednu jednostavnu istinu:

Država ne smije da spašava samo rod i proizvodnju. Mora da sačuva domaćina.

Ako sačuvamo domaćina, on će ponovo proizvoditi hranu i ostati živjeti na svom imanju, i imaćemo živo selo.

Ako izgubimo domaćina, uzalud će biti svi fondovi, strategije i programi, jer više neće imati ko da ih sprovede.

Jesmo li mladima dali razlog da ostanu na selu?

Često čujemo da mladi neće da ostanu na selu.

Ali krajnje je vrijeme da kao društvo postavimo jedno mnogo važnije pitanje:

Jesmo li im dali razlog da ostanu?

Svi volimo svoju zemlju, svoje selo i đedovinu iz koje potičemo.

Ali sama ljubav ne plaća račune, ne podiže porodicu i ne školuje djecu.

Nijedan mlad čovjek neće ostati na selu ako od svog rada ne može pristojno da živi.

Neće ostati ako je njegova proizvodnja svake godine izložena suši, gradu, bolestima, neuređenom tržištu i neizvjesnoj podršci države.

Zato agrarna politika više ne smije biti prvenstveno socijalna politika.

Njena osnovna misija mora biti da omogući da poljoprivreda postane sigurna, profitabilna, tehnološki savremena i društveno cijenjena djelatnost.

Samo takva poljoprivreda može zadržati mlade na selu, vratiti dio onih koji su otišli i privući novu generaciju obrazovanih proizvođača.

U suprotnom, izgubićemo mnogo više od nekoliko hiljada hektara neobrađene zemlje.

Izgubićemo generaciju ljudi koja je trebalo da nastavi proizvodnju hrane.

Poljoprivreda je upravljanje rizicima

Nekada je najveća briga poljoprivrednika bila kako da proizvede više. Danas je podjednako važno kako da sačuva ono što proizvede do berbe ili žetve.

U 21. vijeku poljoprivreda se od klimatskih udara i ekstrema ne može braniti samo nadom i molitvom.

Potrebni su nam savremeni sistemi protivgradne zaštite, pouzdano navodnjavanje, pristupačno osiguranje koje zaista pokriva rizike proizvodnje, efikasna veterinarska i fitosanitarna služba, kao i krizni fond sa jasnim pravilima i brzom isplatom nakon procjene štete.

Potrebna nam je i funkcionalna seoska infrastruktura: kvalitetni putevi, stabilno napajanje električnom energijom, voda, brz internet, dostupno obrazovanje, organizovan prevoz djece i zdravstvena zaštita.

To nijesu privilegije, ovo su osnovni uslovi života. I naravno osnovni uslovi za održivu proizvodnje hrane.

Danas uspješna poljoprivreda više nije samo pitanje znanja i vrijednog rada. Ona je prije svega sposobnost upravljanja rizicima.

A sposobnost države da tim rizicima upravlja postaje pitanje njene prehrambene sigurnosti, ekonomske stabilnosti i strateške otpornosti.

Ozbiljne države ne čekaju da šteta nastane. One ulažu da je spriječe.

Zemljište nije samo broj u katastru

Obradivo zemljište nije samo nekretnina niti broj u katastru. Poljoprivredno zemljište je fabrika hrane pod otvorenim nebom.

Kada se proizvodnja jednom ugasi, a ljudi odu, njeno ponovno pokretanje postaje mnogo teže, sporije i skuplje nego što danas često mislimo.

Zato svako ugašeno porodično gazdinstvo mora postati državni problem, a ne samo porodična tragedija.

Crna Gora više nema pravo da izgubi još jednu generaciju poljoprivrednih proizvođača.

Ne treba nam još jedna strategija koja će, nakon svečanog usvajanja, ostati na policama ministarstava.

Potreban nam je operativni program obnove sela i domaće proizvodnje hrane, sa jasno definisanim ciljevima, odgovornostima, rokovima, izvorima finansiranja i mjerljivim rezultatima.

Za to je potreban i znatno snažniji razvojni agrarni budžet. Ne kao socijalni trošak. Nego kao investicija.

Jer svaki euro uložen u domaću proizvodnju hrane višestruko se vraća kroz preradu, transport, trgovinu, zapošljavanje, poreske prihode i razvoj ruralnih područja.

Zato agrarni budžet nije rashod države.

On je ulaganje u njenu buduću ekonomsku otpornost.

Istovremeno, domaći proizvođač mora dobiti uslove da bude konkurentan.

Ne možemo očekivati da se ravnopravno takmiči sa proizvođačima iz država koje decenijama ulažu višestruko više u svoje poljoprivrednike, infrastrukturu, nauku i tržišnu organizaciju.

Tri lica iste krize

Crnogorska poljoprivredna kriza nije samo kriza količine proizvedene hrane.

To je istovremeno demografska, klimatska i ekonomska kriza.

Kada nestaju ljudi sa sela, smanjuje se domaća proizvodnja.

Kada preostalu proizvodnju sve češće pogađaju klimatske nepogode, ona postaje još nesigurnija.

Kada domaće proizvodnje nema dovoljno, prazninu popunjava uvoz.

A kada uvoz raste, domaći proizvođač postaje sve manje konkurentan i još više ljudi napušta selo.

Tako nastaje začarani krug.

Manje ljudi na selu – manja proizvodnja – veći uvoz – slabiji domaći proizvođač – još manje ljudi na selu.

Taj krug neće prekinuti tržište samo od sebe.

Može ga prekinuti jedino država jasnom, dugoročnom i razvojnom agrarnom politikom.

I zato vjerujem da svaka buduća agrarna strategija treba da počiva na tri jednostavna prioriteta:

1.Sačuvati domaćina.

2.Zaštititi proizvodnju.

3.Povećati domaću proizvodnju hrane.

Sve ostale mjere trebalo bi da služe ostvarivanju upravo ta tri cilja.

Pitanje slobode i suvereniteta

Prehrambena sigurnost n svake pa i naše države nije samo ekonomsko pitanje.

Ona je pitanje društvene stabilnosti, javnog zdravlja, nacionalne otpornosti i suvereniteta.

Država koja nije sposobna da proizvede makar najveći dio osnovnih životnih namirnica postaje zavisna od odluka drugih država, poremećaja na međunarodnim tržištima, transportnih pravaca, cijena energenata i globalnih kriza.

Zbog toga ulaganje u selo nije trošak. To je ulaganje u sigurnost države.

Poslije više od četiri decenije provedene u poljoprivredi i dalje vjerujem da Crna Gora može promijeniti ovaj trend.

Ali to neće biti moguće ako selo budemo posmatrali samo kroz subvencije, socijalne mjere i obeštećenja nakon elementarnih nepogoda.

Vrijeme je da ga počnemo posmatrati kao jedan od temelja razvoja države.

Jer država koja izgubi domaću proizvodnju hrane ne gubi samo jednu privrednu granu.

Gubi dio svoje ekonomske slobode.

A sloboda se, kao i povjerenje, najteže vraća onda kada je jednom izgubimo.

Crna Gora još uvijek ima priliku da promijeni ovaj trend.

Ali vremena za odlaganje više nema.