Jednoglasno protiv pravičnog postupka

Piše: Veselin Radulović, advokat

Ponekad je dovoljno promijeniti nekoliko članova jedne komisije da se stvori utisak kako je riješen veliki problem. Upravo to se dogodilo juče sa izmjenama Zakona o unutrašnjim poslovima. Međutim, kada se politička retorika odvoji od sadržaja zakona, ostaje jedna jednostavna činjenica – gotovo ništa u zakonu suštinski nije promijenjeno.

Komisiju više neće obrazovati ministar, već Vlada, na njegov predlog i uz mišljenje skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu. Umjesto pet, imaće šest članova, a jedan će dolaziti iz Državnog tužilaštva. Sve ostalo ostaje isto. A upravo je u tome ostalom bio ključni problem.

I dalje se postupak protiv policijskog službenika može pokrenuti na osnovu operativnih informacija čiji izvor nije poznat, čija vjerodostojnost nije provjerena i koje nijesu potkrijepljene konkretnim dokazima. I dalje zakon ne propisuje dokazni standard koji bi morao biti ispunjen prije nego što se nekome praktično uništi profesionalna karijera i ugrozi egzistencija. I dalje nije propisana obaveza da se činjenice i dokazi koje terete policijskog službenika dokumentuju, učine provjerljivim i prezentuju policijskom službeniku.

Policijski službenik i dalje nema pravo na uvid u spise predmeta. Nema pravo da dobije kompletan izvještaj Komisije. Nema mogućnost da djelotvorno ospori navode koji ga terete, niti da ravnopravno učestvuje u postupku.

Drugim riječima, zadržan je model u kojem država, odnosno jedna politička partija, može ozbiljno zadirati u pravo na rad, profesionalni ugled i egzistenciju policijskog službenika, a da on pritom ne zna od čega da se brani.

Ni nakon brojnih upozorenja stručne javnosti, mišljenja Zaštitnika ljudskih prava i sloboda i ukazivanja na standarde Evropskog suda za ljudska prava, nijedna od ključnih procesnih garancija nije ugrađena u zakon. Zbog svega toga ove izmjene više liče na politički kompromis, nego na pravnu reformu. Možda upravo zato ne iznenađuje što su za njih glasali i vlast i opozicija. Međutim, kada su u pitanju ljudska prava, politički konsenzus često nije razlog za zadovoljstvo, već za dodatni oprez. Istorija nas uči da ljudska prava nerijetko najviše stradaju upravo onda kada među političkim akterima postoji potpuna saglasnost, a stručni argumenti ostanu izvan sale u kojoj se odlučuje.

Posebno je danas nerazumljiv i licemjeran stav opozicije koja je prethodnih mjeseci javno tvrdila da zakon mora biti izmijenjen upravo zbog nepravičnosti postupka, protestovala, bojkotovala rad parlamenta i postavljala izmjene ovog zakona kao jedno od ključnih političkih pitanja. Na kraju je glasala za izmjene koje nijesu otklonile nijedan od razloga zbog kojih je tražila izmjene.

Ako je problem bio samo sastav i ko bira članove Komisije, onda prethodni protesti opozicije nijesu imali mnogo smisla. Podsjetiću da je Vlada inicirala i izmjene zakona zbog kojih je opozicija protestovala, tako da je jasno kakav će stav imati i prema predlogu ministara za sastav komisije.

Posebnu ironiju predstavlja činjenica da su ove izmjene usvojene uz snažno posredovanje Evropske komisije, kao dio političkog dogovora koji treba da omogući nastavak evropskih integracija Crne Gore. A upravo članstvo u Evropskoj uniji počiva na vladavini prava, pravičnom postupku i djelotvornoj zaštiti ljudskih prava. Koliko god Evropska komisija ubuduće pratila primjenu ovog zakona, ostaje činjenica da zakon nije dobio procesne garancije koje bi takvu zaštitu zaista obezbijedile. Zato bih svima koji danas slave njegovo usvajanje, bez obzira da li sjede u redovima vlasti ili opozicije, preporučio jedan jednostavan misaoni eksperiment: neka zamisle da se sjutra upravo protiv njih pokrene postupak po ovom zakonu, ali ne pred političkim istomišljenicima, već pred njihovim najljućim političkim protivnicima. Da im se radni odnos, profesionalna budućnost i egzistencija dovedu u pitanje na osnovu operativnih informacija koje ne mogu da vide, dokaza sa kojima ne mogu da se upoznaju i optužbi koje ne mogu djelotvorno da ospore. Možda im tada postane jasno da se zakoni ne pišu za one koji su danas na vlasti ili u opoziciji, već za trenutak kada se njihove uloge zamijene. Suština vladavine prava nije da štiti vlast od građana, već građane od samovolje vlasti. A upravo tu zaštitu ovaj zakon, ni nakon usvojenih izmjena, i dalje ne pruža.

Na kraju, politika će ovu temu vrlo brzo zaboraviti. Oni koji su danas slavili "dogovor" već sjutra će pronaći neku novu temu. Sudovi neće. Zastupam neke policijske službenike protiv kojih se vode postupci zasnovani upravo na ovakvom zakonskom modelu. Zbog toga nemam dilemu da će zakonitost ovih postupaka biti predmet ocjene domaćih sudova, Ustavnog suda i, bude li potrebno, Evropskog suda za ljudska prava.

Ako u međuvremenu političari na isti način ne vetinguju i sudije, već pred domaćim sudovima će se još jednom pokazati da se prava vrijednost jednog zakona ne mjeri brojem glasova kojima je usvojen, već brojem sudskih odluka koje može da izdrži. Političari su ovim izmjenama možda završili svoj posao, ali pravni tek počinje.

Vidimo se na sudu.