Govor koji nije pročitan, a već se ostvario

Šteta je napravljena. I nema tog saopštenja, demantija, naknadnog objašnjenja, niti birokratskog „nesporazuma“ kojim se ona sada može popraviti. Trideset deveti Filmski festival u Herceg Novom, događaj koji je trebalo da bude praznik filma i umjetničke slobode, ostaće obilježen pokušajem cenzure govora jednog od najpoznatijih srpskih glumaca, Dragana Mićanovića. Glumca koji je bio najavljen da otvori Festival, a koji ga na kraju nije otvorio. Umjesto njega, pred publiku je izašla ministarka kulture Tamara Vujović.

Još jednom su naše „oslobodilačke“ face od Crne Gore napravile jednu običnu periferiju Ćacilenda - bljutavu, snishodljivu i politički poslušnu kasabu koja drhti pred svakom rečenicom koja bi mogla da uznemiri vlast u Beogradu. Teško da je crnogorska kulturna scena posljednjih godina doživjela veću blamažu. Mada, konkurencija je ozbiljna. Jer svaki put kada pomislimo da se čelnici naših institucija kulture više ne mogu uvaliti u veći skandal, oni nas iznova demantuju. U pitanju je, mora se priznati, zaista rijedak talenat.

Sjetimo se samo Trinaestojulske nagrade i Bećira Vukovića. Najveće državno priznanje pretvoreno je 2025. u višemjesečnu institucionalnu agoniju koja i dalje traje zbog sporova oko nagrađene knjige „Kuće beskućnika“, njenog bibliotečkog zapisa i navoda o mogućim nepravilnostima. A kada se očekivalo makar političko distanciranje od svega što je pratilo taj slučaj, ministarka nam je objasnila da je Bećir Vuković - „plodan pisac“. Zaista utješno.

Zatim je stigla dodjela statusa istaknutog kulturnog stvaraoca. Petnaest statusa odjednom, među njima i Milutinu Mićoviću, čiji je izbor izazvao sporove čak i oko rada same komisije i načina na koji je postupak zaključen. Ministarstvo je tada objašnjavalo da je sve urađeno pravilno i da se ono nije miješalo u rad komisije.

Pa dvadesetogodišnjica obnove nezavisnosti Crne Gore. Ministarka kulture Tamara Vujović bila je članica državnog tijela zaduženog za obilježavanje jubileja, dok je njeno Ministarstvo istovremeno tvrdilo da nema informacije ni o planiranim aktivnostima ni o izdvojenim sredstvima. Teško je zamisliti precizniju sliku institucionalnog apsurda.“ Konkurs za originalnu kompoziciju posvećenu jubileju produžavan je čak i nakon 21. maja, a pjesmu ne čusmo ni dan danas!

A onda film „Referendum – priča o izmišljenoj slobodi“. Propagandni uradak emitovan na crnogorskim televizijama povodom 20 godina referenduma, koji je Digitalni forenzički centar opisao kao politički motivisan pokušaj revizije referenduma i delegitimizacije crnogorske nezavisnosti, završavao se prijetećom porukom „Vraćamo se po naše“. Regulator je potom TV Prva i TV Adria kaznio maksimalnim kaznama od po 10.000 eura. A ministarka kulture objasnila je da „neposredne javne reakcije Vlade i Ministarstva nijesu potrebne“ kada nadležne institucije rade svoj posao.

Zapamtimo tu logiku. Kada se na televizijama sa nacionalnom frekvencijom Crna Gora predstavlja kao izmišljena sloboda - nije potrebna neposredna reakcija Ministarstva kulture. Ali kada jedan glumac na filmskom festivalu želi da govori o nasilju, slobodi, umjetnosti i gušenju slobodnomisleće scene, tada, izgleda, govor postaje problem. To se već teško može nazvati nizom nesrećnih slučajnosti. To postaje kulturna politika.

Mićanovićev govor je stav o nasilju, odgovornosti, studentima, umjetnicima i, „sistematskoj eliminaciji slobodnomisleće kulturne scene“. I upravo tu stvar postaje gotovo groteskna.

Crnogorske vlasti, odlučile su da od potencijalne neprijatnosti zaštite vlast druge države - tako što su proizvele međunarodnu neprijatnost sopstvenoj. To je politička “genijalnost” vrijedna posebne pažnje. Zbog Aleksandra Vučića, Crna Gora je završila u regionalnim naslovima o cenzuri umjetnika. Zbog političke servilnosti prema Beogradu kompromitovan je festival koji decenijama gradi međunarodni ugled. Zbog straha od nekoliko rečenica napravljena je mnogo veća politička vijest nego što bi Mićanovićev govor ikada bio da su ga jednostavno pustili da govori.

Jer u slobodnom društvu umjetniku dozvoliš da govori, pa se s njim složiš ili ne složiš. A u neslobodnom društvu prvo tražiš tekst. Onda ga čita politika. Pa procjenjuje je li podoban. Pa odlučuje može li umjetnik na scenu. Tu prestaje kultura, tu počinje komesarijat!

A onda se dogodilo nešto što je možda i najvažnije u cijeloj priči. Crnogorska kulturna, građanska i intelektualna scena počela je da govori. PEN centar je osudio slučaj. Predstavnici organizacija civilnog društva i aktivisti stali su u odbranu Mićanovića i umjetničke slobode. CGO je tražio da se konačno utvrdi ko je donio odluku - Ministarstvo kulture, lokalna vlast, premijer ili Vlada.

Jedini koji im je ostao da brani čin cenzure je - Milan Knežević. Čak je čestitao Stevanu Katiću i Tamari Vujović, ukoliko su oni zaslužni što Mićanovićev govor nije održan, nazivajući pripremljeni tekst „političkim govorom“.

I tu smo, konačno, dobili onu podjelu Crne Gore koja nam je zaista potrebna. Ne na Srbe i Crnogorce. Ne na pravoslavce, muslimane i katolike. Ne na suvereniste i unioniste. Nego na slobodne i poltrone. Na one koji vjeruju da umjetnik ima pravo da govori i one koji bi da mu prije izlaska na scenu pregledaju papir. Na one koji imaju obraz i one kojima je politička podobnost zamijenila kičmu. Na dostojanstvene i podanike. Na kulturne i profane. Na one koji razumiju da sloboda govora postoji upravo za rečenice koje nam smetaju - i one koji bi slobodu da praktikuju samo dok govori ono što žele da čuju.

Jer jedna opresivna politička klika nikada se ne može toliko izblamirati kao kada zarati sa umjetnicima. Politika može kontrolisati funkcije, budžete, upravne odbore i konkurse. Ali umjetničku scenu može natjerati na poslušnost samo onda kada umjetnici odluče da prestanu biti umjetnici. A ovog puta nijesu.

Nijesu, izgleda, naučili ništa ni iz slučaja Bećira Vukovića, kada je odbrana jedne politički poželjne odluke proizvela mjesecima dugu kulturnu i institucionalnu krizu. Nešto mi, međutim, govori da će ovu lekciju dobro zapamtiti.

Jer, kakvu generaciju umjetnika stvaraju institucije kulture koje umjesto kritičkog mišljenja stimulišu poslušnost? Šta očekujete od glumca? Da izađe na scenu, zahvali se pokroviteljima, kaže da je Herceg Novi divan i more plavo, klimne glavom i ode? Šta očekujete od pisca? Da piše samo ono što neće uznemiriti ministra? Od reditelja? Da snima filmove koji neće naljutiti nikoga? Od slikara da bira boje prema koalicionom sporazumu?

Ozbiljna umjetnost nastaje upravo iz konflikta sa stvarnošću. Iz sumnje. Iz nepristajanja. Iz potrebe da se autor usprotivi vremenu u kojem živi. Umjetnost kojoj vlast propisuje granice nije umjetnost. To je dekoracija režima.

Zato je pitanje kakva je to kulturna politika države koja se nalazi u submisivnom položaju prema političko-medijskim i obavještajnim strukturama druge države zapravo vrlo jednostavno. Nepostojeća. To nije kulturna politika. To je kulturna kapitulacija.

Posebno pitanje ostaje za Milojka Spajića. Javni servis je uoči ceremonije najavljivao da će govoriti na otvaranju festivala. Na kraju nije govorio. 

Zašto? Da li se premijer usprotivio pokušaju cenzure? Da li se zbog njega povukao iz ceremonije? Da li se ogradio od odluke? Da li je znao šta se događa? Ko je odlučio? Ko je naredio? Ko će za to snositi političku odgovornost? Ili ćemo, po starom dobrom receptu ove Vlade, gledati još jednu sezonu serije „Pravim se mrtav dok skandal ne prođe“?

Problem je što ovoga puta možda neće proći. Oči crnogorske javnosti su otvorene. Oči kulturne i intelektualne scene su otvorene. A otvorene su i oči evropskih partnera države koja svakog dana ponavlja da želi biti naredna članica Evropske unije.

Pripadati Evropi nije samo zatvaranje pregovaračkih poglavlja. To je sposobnost države da istrpi kritiku. Da zaštiti umjetnika kada govori ono što vlast ne želi da čuje. Da razumije da je sloboda izražavanja mnogo važnija od političkog komfora ministra, predsjednika opštine ili predsjednika susjedne države. Vrijeme bacanja pod tepih, bjesomučnog ćutanja i taktike „pravim se mrtav“ više ne prolazi.

I na kraju, cijelom ovom skandalu istorija je dodala gotovo savršenu ironiju. Mićanović nije pročitao govor. Nijesu mu dozvolili. Ali govor je ipak pobijedio. Jer njegova najsnažnija rečenica glasila je: „Ono što se dešava sada nama, ovde, može se desiti sutra, tamo, vama.“

I trebalo je svega nekoliko trenutaka da se proročanstvo ostvari. Govorio je o gušenju slobodnomisleće kulturne scene u Srbiji. A onda je njegov govor postao predmet političke kontrole u Crnoj Gori. Govorio je o tome šta se danas događa njima. I to se, gotovo istog časa, dogodilo nama.

Možda upravo zato tu rečenicu nijesu željeli da čuju. Jer je bila previše tačna. Nijesu uspjeli da je zabrane. Samo su joj dali dokaz.

Zato će od svih govora održanih na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Herceg Novom najduže odzvanjati upravo onaj koji nikada nije pročitan. I možda je vrijeme da se nakon svega postavi pitanje koje je mnogo veće od Tamare Vujović, Stevana Katića, jednog festivala ili jedne političke partije: Čija je crnogorska kultura? Umjetnika ili partijskih komesara? Slobodnih ljudi ili poslušnika? Crne Gore ili političkih centara izvan nje?

Jer ovako dalje zaista ne može. Vrijeme je da se crnogorska kultura vrati Crnoj Gori. Vrijeme je da se vrati umjetnicima. Vrijeme je da se vrati zdravom razumu. A servilni kulturni „informbiroovci“, koji još vjeruju da mogu odlučivati koja rečenica smije na scenu, a koja ne smije - vrijeme je da sa te scene konačno odu.