Državnih vrh ćuti dok je Crna Gora na udaru Vučićeve ,,crne propagande”

Tog 13. januara 1944. godine na Cetinju, na Balšića pazaru, pod granama brijesta, stojeći pored postavljenih vješala, njemački narednik Oto Majnhofer, prije nego što će navući omču na vrat dvadesetdvogodišnjem partizanu Gojku Kruški, zajedljivo ga je upitao: ,,Je li ti je žao što ideš u smrt?"

Crnokošuljaš je odmah dobio prkosan odgovor: ,,Ne, jer ginem kao čovjek, a vi ćete svi ginuti kao neljudi!"

PJESMA HEROJA...

Dok mu je omča bila oko vrata, Gojko Kruška je spazio majku Milicu i desetogodišnju sestru Olgu među prisilno dovedenima: ,,Zar plačete pred ovim bijednim razbojnicima?!"

Majka je ugušila svoje jecaje, a Gojko je počeo da pjeva: ,,Oj svijetla majska zoro/ majko naša Crna Goro / Sa Lovćena kliče vila/ Crna Goro majko mila...“

To je sve što je mogao da ispjeva. Odmah su i njemu i njegovom drugu, Musi Batu Hodžiću, partizanskom kuriru, izmakli postamente ispod nogu.   

Tri januarska dana, dok je sipila susnježica, tijela dvojice mladića visila su na brijestu. Okupacioni komandant Cetinja nije dozvolio da se sahrane, da bi i mrtvi bili opomena živima koji podignu glavu.   

Kada su konačno dali dozvolu da sahrane mladog heroja, njegova malecka  sestra Olga skinula je svoj kaput i pokrila Gojka, da mu ne bude hladno, tamo dolje, samom u crnoj crnogorskoj zemlji.

Punih šest decenija kasnije, kada se Crna Gora već okrenula referendumu i nezavisnosti, Olga Kruška, udata Jovićević - govorila je o toj posljednjoj pjesmi koju je pjevao njen brat-narodni heroj: ,,Otkad znam za sebe, znam i za svijetlu majsku zoru, za Lovćen, slobodu... Danas kad pjesmu čujem kao himnu - srce mi drhti, a suze iskre“, govorila je Olga reporteru dnevnog ista Pobjeda Jovanu Stamatoviću.   

...I BRUKA REVIZIJA ISTORIJE  

Gojko Kruška je jedan od 49 narodnih heroja koje je dalo Cetinje. Svaki deseti stanovnik u crnogorskom prijestonom gradu poginuo je tokom Drugog svjetskog rata, od okupatora ili od njihovih slugu, kvislinga.  

Zašto pričam, ponovo, ovu tako užasno tešku, ali tako časnu, herojsku, priču?

Evo citata, da se razumije motivacija: ,,Dok su hrabri Cetinjani ginuli širom prostora nekadašnje Jugoslavije, boreći se za slobodu, njihove porodice su na Cetinju čuvali italijanski vojnici, te je nakon Drugog svjetskog rata najveća demografska eksplozija zapravo zabeležena na Cetinju...“

Ovo je samo jedan od niza zastrašujućih citata iz tobožnjeg dokumentarnog filma ,,Referendum – priča o izmišljenoj slobodi”, a suštinski - brutalne šovinističke i fašističke paškvile. Formalno, uradak je djelo nekakvog Fonda za društvenu stabilnost, kojeg plaćaju i Srpska napredna stranka i država Srbija. Neformalno, ali stvarno, sramni film su načinili poslušnici, lakeji srpskog predsjednika Aleksandra Vučića.  

Zato i nije čudo što Vučić ne vidi ništa sporno u tom filmu: stari Šešeljev radikal, onaj što je htio da strijelja 100 Muslimana za jednog Srbina, onaj što je prisustvovao ,,Safariju u Sarajevu“ – dobro zna da se laž može da se dobro isplati. Umjesto da svojevremeno boravi u Hagu sa vojvodom Šešeljem, ostao je Vučić u Beogradu i danas je predsjednik Srbije.  

I naravno, stalno govori o moralu i poštenju.  

I jasno je, film je planski napravljen: da se brutalnom revizijom crnogorske istorije - one iz vremena Drugog svjetskog rata, kao i ove iz vremena prije crnogorskog referenduma – pokuša zatrijeti antifašizam i crnogorski slobodarski duh kao temelj moderne Crne Gore.  

SRPSKA CRNA GORA KAO CILJ

Motiva za bestijalnu propagandu aktuelne vlasti u Srbiji prema istoriji Crne Gore i Cetinja ima - i ličnih i kolektivnih. Kao i kompleksa zbog crnogorske nezavisnosti, ličnih i kolektivnih.

Jer, izglasavajući 21. maja 2006. godine nezavisnost, Crna Gora je i Srbiju učinila nezavisnom državom. Pa je tako Milo Đukanović, omrznuti crnogorski separatista, postao najzaslužniji čovjek za - nezavisnost Srbije. Mora da to mnogo boli Aleksandra Vučića i njegove velikosrpske kompanjone.   

Zato je morao da traži od svojih posilnih iz Fonda za društvenu stabilnost nešto što bi Crnu Goru moglo da učini nestabilnom.  

A revizija istorije je uvijek najbolje sredstvo za stvaranje nestabilnosti. Vučićevim propagandnim lajavcima bio je potreban film ,,Referendum – priča o izmišljenoj slobodi“ radi brisanja crnogorske antifašističke istorije.

Baš kao što se srpska nacionalistička elita decenijama, još od Načertanija, trudi da izbiše istorijsku istinu o hiljadugodišnjoj državnosti male Crne Gore.   

Ali, sramni filmski uradak nije samo da bi se naknadno dopisala neka nova istorija. Ključni motiv je da se  – trasira nova budućnost Crne Gore.  

I to srpske Crne Gore. Crne Gore u kojoj će se dizati spomenici četničkim koljačima kao što je bio Pavle Đurišić; Crne Gore u kojoj će Crkva Srbije prisvajati i nekažnjeno mijenjati crnogorsko sakralno nasljeđe.  

Baš takva srpska Crna Gora je potrebna da bude - dio Evropske unije i NATO-a – kao neki proksi imperijalne Srbije Aleksandra Vučića i osvajačke Rusije Vladimira Putina.  

Otpriznavanje Kosova, od Zete do Pljevalja, od Milana Kneževića do Darija Vraneša, samo su varijante iste velikosrpske politike, sve sa istim ciljem: kad već ne može da se poništi nezavisnost – Crna Gora treba da igra ulogu izaslanice ,,srpskog sveta“ unutar Evropske unije.  

Da, revizija istorije da bi se usmjeravala crnogorska budućnost u skladu sa interesima, ne crnogorskih građana, nego velikosrpske politike iz Beograda.

SRAMNO ĆUTANJE 

Upravo zato je neshvatljivo odsustvo reakcije crnogorskih državnih institucija. Prije svega državnog tužilaštva.  

Ne treba biti baš neki pravni stručnjak, tužilac sa ogromnim iskustvom, pa znati da nije zakonito kada u filmu isijava govor mržnje, mizoginija, nacionalna i vjerska mržnja; i kada se šovinizam i fašističke poruke šire sa televizija sa nacionalnom prokrivenošću.  

Isti oni kojima su sumnjiv rad nezavisnih i kritičkih medija, sada su izgleda bez ikakvih primjedbi na medije koji emitujući skandalozni film udaraju u osnove građanske Crne Gore i njenog ustavnog sistema.  

Neshvatljivo je i ne bi smjelo biti prihvatljivo ćutanje crnogorskog državnog vrha.  

Ono, istini za volju, znamo zašto ćuti predsjndik Skupšštine Andrija Mandić. Četnički vojvoda razmišlja isto kao i četnici koji su pravili propagandni uradak ili oni Vučićevi  četnici koji su naručili ,,crnu priopagandu“. Zato je Mandićevo tihovanje - znak odobravanja.  

STRAH OD PONAVLJANJA NAJGORE PROŠLOSTI

Ali, otkud tišina predsjednika Vlade Crne Gore Milojko Spajić. Da li i on, kao i Zdenka Popović iz Bečićevih Demokrata tobože nije gladao film, ili ga baš briga za ove ,,seoske poslove“, dok ugovara poslove prodaje dionica Jadransko-jonskog puta ili sa Ujedinjenim Arapskim Emirarima pravi planove za prodaju crnogorske obale?   

A što je sa predsjednikom države Jakovom Milatovićem. Punih deset dana, sve dok ga danas nijesu ,,pritisli” pitanjima u ,,Ukrštenim riječima“ nije se glaskao o sramnom filmu. Je li to nije htio ili nije smio da se zamjera Vučiću?  

Kako god, svejedno koji su razlozi, činjenice su bitne: niko od državnih čelnika ne brani – ili ne želi da brani - istorijsku osnovu slobodarske, građanske Crne Gore. Mučno je to.

Jer, poznato je: društvo koje zaboravlja svoju prošlost, osuđeno je da ponavlja ono najgore iz svoje istorije.