Crna Gora – zemlja sa tri opozicije

Crna Gora danas ne živi samo političku krizu vlasti. Ona živi krizu opozicije ili, preciznije – višak opozicija. Tri kolone, tri logike, tri potpuno različita sistema vrijednosti bore se za prostor koji bi trebalo da bude jedinstveno polje borbe protiv urušavanja države.

U tom haosu, srpske službe su izvele još jednu diverziju. Medijska konstrukcija i spin poznat kao „Botun“ pokazali su kako se od jedne doslovno seoske teme može napraviti politički detonator. Nije to bio samo udar na formalnu vlast – bio je to pokušaj preuzimanja i samog opozicionog prostora. Rezultat? Inaugurisanje „novih lidera“ crnogorske opozicije na naslovnicama tabloida kreiranih u kuhinji BIA.

Tako su ulogu opozicionih perjanica dobili Milan Knežević i Dritan Abazović. Prvi u funkciji mobilizacije tvrdog srpskog biračkog tijela, koje se sve više opire „evropejskom“ igrokazu Andrije Mandića, a drugi u još jednoj misiji prepakivanja razočaranih crnogorskih glasova.

Formalna opozicija u parlamentu, u toj zaglušujućoj buci, ostaje nijema. Ili možda čeka. Ili kalkuliše. U svakom slučaju – ne vodi.

I kolona: Opozicija državi

Prvu kolonu predvodi čovjek koga Aleksandar Vučić otvoreno promoviše kao lidera Srba u Crnoj Gori – Milan Knežević. Danas je očigledno da mu je partner u toj priči Dritan Abazović, kojeg je Matija Bećković svojedobno opisivao kao nekog koga ce sprska mladež nositi na rukama.

To nije opozicija vlasti. To je opozicija samoj ideji suverene, građanske i evropske Crne Gore.

„Mudro“ ćutanje Andrije Mandića u ovom trenutku ostaje politička enigma. Da li sprema distancu od Beograda ili samo čeka trenutak da Kneževića skloni u stranu, kao što je to već učinio sa Nebojšom Medojevićem? U balkanskoj politici, tišina nikada nije prazna – ona je taktika.

II kolona: Etablirana opozicija

Drugu kolonu čini formalna, etablirana opozicija – ona koja je opozicija prije svega zato što nije vlast. Njena strategija je čekanje. Strpljivo, disciplinovano, gotovo administrativno čekanje trenutka kada će se vladajuća struktura urušiti sama od sebe.

A urušava se.

Jer, postojeći establišment je u terminalnoj fazi. Nije pitanje da li će pasti, već kada. Raspisivanje izbora trenutnu koaliciju pretvoriće u rogove u vreći. To osjećaju i njihovi birači, koji su umjesto promjena dobili zamjene, umjesto borbe protiv kriminala – još dublju kompromitaciju, umjesto kraja partijske države – radikalno zapošljavanje „po dubini“; umjesto sekularizma – situaciju u kojoj popovi otvoreno disciplinuju političare.

Ali ni prva ni druga kolona nemaju kapacitet da porode nešto suštinski novo. Trideset pet godina su zajedno na javnoj sceni. Politički su se potrošile, čak i onda kada su bile u pravu.

III kolona: Emancipatorska opozicija

Treća kolona tek nastaje. Teško joj je naći jedinstveno ime, ali joj je lako prepoznati duh.

To je reformska i emancipatorska opozicija koja ne ide logikom „prvo partija, pa program“, već obrnutim redosljedom – prvo sistem vrijednosti, pa politički oblik. Ona se artikuliše kroz građanske inicijative, intelektualne krugove, nezavisne medije i organizacije civilnog društva. Umnogome podsjeća na duh nekadašnjeg Građanskog foruma iz 1995. godine.

Njen cilj nije puka smjena vlasti. Njen cilj je punopravno članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji i redefinisanje države kao moderne, sekularne, kulturno samosvjesne zajednice.

Crnoj Gori danas ne treba još jedan „treći put“. Ti putevi su se uvijek završavali kompromisima sa nacionalizmom i trgovinom državnim interesima. Potreban joj je opozicioni profil Václava Havela – nadahnut, inspirativan, kulturološki superioran, hrabar da bude manjina dok ne postane većina.

Takva opozicija ne galami – ona oblikuje. Ne manipuliše strahovima – ona proizvodi nadu. Ne kalkuliše identitetima – ona ih oslobađa.

Crna Gora je danas zemlja sa tri opozicije. Jedna je protiv države. Druga je protiv vlasti, ali bez vizije. Treća je protiv sistema vrijednosti koji nas drži zarobljenima.

Samo jedna od te tri ima potencijal da bude budućnost.