Vukčević: Komunikacija nije dokaz kriminalnog udruživanja
Naročito je neprihvatljiv stav Apelacionog suda, iznijet na četvrtoj i petoj stranici rješenja, da za ocjenu postojanja osnovane sumnje nije od uticaja što u optužnici nije precizirano kada je navodni organizator Aleksandar Mijajlović angažovao ostale članove kriminalne organizacije, kada im je i kako odredio uloge i zadatke, niti kada su oni te uloge i zadatke prihvatili. Takav stav, po ocjeni odbrane, relativizuje upravo one činjenice koje su od suštinskog značaja za utvrđivanje postojanja kriminalne organizacije – naglasio je advokat Vukčević

Protiv bivšeg šefa Kontraobavještajne službe Agencije za nacionalnu bezbjednost Draga Spičanovića nijesu ponuđeni dokazi koji bi opravdali osnovanu sumnju da je bio pripadnik kriminalne organizacije, niti da je izvršio druga krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Potvrđivanje optužnice nije dokaz krivice, a komunikacija između ljudi nije isto što i kriminalno udruživanje. U nastavku postupka insistiraćemo na potpunom i kontradiktornom ispitivanju svih dokaza i uvjereni smo da će se pokazati da optužbe protiv Spičanovića ali i ostalih okrivljenih nemaju neophodno činjenično i pravno utemeljenje – kazao je za Portal ETV Spičanovićev branilac, advokat dr Miloš Vukčević komentarišući odluku Apelacionog suda o preinačenju rješenja Višeg suda i potvrđivanju optužnice.
Osim Spičanovića na optužnici su biznismen Aleksandar Mijalović, viša državna tužiteljka Andrijana Nastić, policijski funkcioneri Milovan Pavićević i Vladan Lazović i političar Predag Bošković.
O PROIZVOLJNIM PRETPOSTAVKAMA
Vukčević ističe da kontrola optužnice nije puka formalnost, niti sud smije postati organ koji samo potvrđuje zaključke tužilaštva. Suština kontrole optužnice, prema njegovim riječima, je da se spriječi izvođenje građana pred sud na osnovu proizvoljnih pretpostavki, nedovoljno konkretizovanih optužbi i dokaznih konstrukcija koje ne dostižu zakonom propisani prag osnovane sumnje.
-Ukoliko bi bilo dovoljno da tužilaštvo predstavi međusobne komunikacije određenih lica i na osnovu njih, bez dovoljno konkretnih pokazatelja kriminalnog organizovanja, izvede zaključak o postojanju kriminalne organizacije, postojala bi ozbiljna opasnost od nedopuštenog širenja granica krivične odgovornosti. Pravo na pravično suđenje i pretpostavka nevinosti ne smiju zavisiti od toga koliko je određena optužba javno eksponirana, već isključivo od zakona i dokaza – decidan je Vukčević.
Odluka Apelacionog suda, po ocjeni odbrane, predstavlja ozbiljno problematično tumačenje zakonskog standarda osnovane sumnje i uslova za postojanje krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije.
Vukčević ukazuje da posebno zabrinjava način na koji Apelacioni sud iz sadržine pojedinačnih komunikacija okrivljenih izvodi zaključak o postojanju osnovane sumnje da su Spičanović i ostali djelovala kao pripadnici kriminalne organizacije, a da pritom nije pružio dovoljno konkretnih i individualizovanih razloga kojima bi potkrijepio postojanje zakonskih obilježja takve organizacije.
-Sama činjenica da su određena lica međusobno komunicirala, razmjenjivala informacije, razgovarala o političkim i društvenim događajima ili se međusobno poznavala ne predstavlja, bez dodatnog dokaznog uporišta u sadržini i okolnostima tih komunikacija, osnovanu sumnju da su se udružila radi vršenja krivičnih djela – istakao je Vukčević.
NEPRIHVATLJIV STAV APELACIONOG SUDA
Prema njegovim riječima, da bi se iz komunikacija mogao izvesti zaključak o postojanju osnovane sumnje za stvaranje kriminalne organizacije, njihova sadržina mora, sama ili u vezi sa drugim dokazima, ukazivati na konkretne činjenice o postojanju kriminalnog udruženja, njegovom cilju, načinu djelovanja i svjesnom pristupanju pojedinog okrivljenog takvom udruženju.
Upravo takve dokaze, po mišljenju odbrane, tužilaštvo nije ponudilo, a Apelacioni sud nije dovoljno uvjerljivo objasnio na osnovu čega smatra da su ovi zakonski uslovi ispunjeni.
-Naročito je neprihvatljiv stav Apelacionog suda, iznijet na četvrtoj i petoj stranici rješenja, da za ocjenu postojanja osnovane sumnje nije od uticaja što u optužnici nije precizirano kada je navodni organizator Aleksandar Mijajlović angažovao ostale članove kriminalne organizacije, kada im je i kako odredio uloge i zadatke, niti kada su oni te uloge i zadatke prihvatili. Takav stav, po ocjeni odbrane, relativizuje upravo one činjenice koje su od suštinskog značaja za utvrđivanje postojanja kriminalne organizacije – naglasio je advokat Vukčević.
On podsjeća da je član 401a stav 6 Krivičnog zakonika Crne Gore, u tekstu koji je važio u vrijeme navodnog izvršenja krivičnih djela, propisivao da kriminalnu organizaciju čine tri ili više osoba koja imaju za cilj vršenje težih krivičnih djela radi sticanja nezakonite dobiti ili moći, uz ispunjenost najmanje tri od osam dodatnih zakonskih uslova.
Među tim uslovima, kako objašnjava Vukčević, zakon je izričito predviđao da svaki član ima unaprijed određeni ili očigledno odredivi zadatak ili ulogu, da je djelovanje organizacije planirano na duže vrijeme, da postoje pravila unutrašnje kontrole i discipline, kao i druge alternativno propisane okolnosti koje ukazuju na organizovano kriminalno djelovanje.
-Postavlja se osnovno pravno pitanje: kako sud može zaključiti da postoji osnovana sumnja o stvaranju kriminalne organizacije, a da prethodno ne identifikuje konkretne činjenice i dokaze koji upućuju na ispunjenost zakonom zahtijevanih uslova? Ako se ne zna na osnovu čega je određeno lice postalo član kriminalne organizacije, na koji način je prihvatilo njen kriminalni cilj i kojim radnjama je pokazalo pripadnost takvoj organizaciji, onda se osnovana sumnja ne može zasnivati samo na činjenici njegovog kontakta sa navodnim organizatorom – ukazuje advokat Vukčević.
On podsjeća da zakon ne zahtijeva da svako udruživanje bude formalizovano pisanim sporazumom, niti da se tačan trenutak pristupanja uvijek može dokazati neposrednim dokazom. Međutim, kako kaže, zahtijeva da postoje konkretne okolnosti iz kojih se može izvesti osnovana sumnja o svjesnom pristupanju i djelovanju u okviru kriminalne organizacije. Takve okolnosti se ne mogu jednostavno pretpostaviti.
POGREŠNA PRIMJENA STANDARAD
Vukčević je naglasio da Apelacioni sud, prema mišljenju odbrane, pogrešno razumije i primjenjuje standard osnovane sumnje kada pojedina pitanja od odlučnog značaja ostavlja za glavni pretres, uz obrazloženje da se u fazi kontrole optužnice ne utvrđuje krivica okrivljenih.
-Tačno je da se u ovoj fazi postupka ne utvrđuje krivica, niti sud treba da zahtijeva dokaze koji bi bili dovoljni za donošenje osuđujuće presude. Međutim, to nikako ne znači da se optužnica može potvrditi bez dovoljno konkretnih dokaza za osnovanu sumnju. Osnovana sumnja nije slobodna pretpostavka tužilaštva, već zakonom propisan dokazni standard koji mora biti zasnovan na konkretnim činjenicama i dokazima – upozorava Vukčević.
Razlika između osnovane sumnje i dokazane krivice, objašnjava, jeste u stepenu dokazne izvjesnosti, a ne u tome što se za osnovanu sumnju mogu prihvatiti pretpostavke umjesto dokaza.
Prema riječima Vukčevića, od tužilaštva se u ovoj fazi ne zahtijeva da dokaže krivicu okrivljenog, ali se zahtijeva da ponudi dovoljno dokaza koji opravdavaju osnovanu sumnju da je konkretno lice izvršilo konkretno krivično djelo.
On smatra da se ne može se prvo potvrditi optužnica, a zatim tek na glavnom pretresu tragati za dokazima koji bi trebalo da opravdaju njeno potvrđivanje.
-U suprotnom bi kontrola optužnice izgubila svoju zakonsku svrhu, a svaki građanin bi mogao biti izveden pred krivični sud na osnovu proizvoljnih zaključaka tužilaštva, uz obrazloženje da će se tek tokom suđenja provjeravati postoje li dokazi koji opravdavaju optužbu. Takvo shvatanje predstavljalo bi ozbiljno obesmišljavanje instituta sudske kontrole optužnice, čija je osnovna funkcija upravo da spriječi vođenje krivičnih postupaka u slučajevima u kojima ne postoji zakonom zahtijevana dokazna osnova – objasnio je Vukčević.
NAVODNA KORIST
Poseban problem, prema njegovim riječima, predstavlja i potpuno nedovoljna konkretizacija navodnog cilja sticanja nezakonite dobiti ili moći, koji je jedan od suštinskih elemenata zakonskog pojma kriminalne organizacije.
U optužnici, kako je odbrana već ukazivala, ne navodi se konkretna korist koju su okrivljeni ostvarili, niti su ponuđeni dovoljno konkretni dokazi iz kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju zajedničkog kriminalnog cilja usmjerenog na sticanje nezakonite dobiti ili moći.
Advokat Vukčević smatra da je pravno neprihvatljivo poistovjećivanje pribavljanja ili razmjene određenih informacija sa sticanjem nezakonite moći.
-Samo dobijanje određenih podataka, bez dokaza o njihovoj konkretnoj upotrebi, valorizaciji ili pretvaranju u nezakonitu korist ili moć, ne može se automatski smatrati dokazom da je ostvaren, pa ni da je postojao, kriminalni cilj sticanja nezakonite dobiti ili moći. Ukoliko određeno lice primi informaciju, to samo po sebi ne znači da je ostvarilo odredjenu korist, steklo kontrolu nad državnim institucijama ili pribavilo moć koja pripada državnim organima. Informacija i moć nijesu isto. Raspolaganje podatkom ne znači automatski raspolaganje javnim ovlašćenjem, niti se pristup određenoj informaciji može bez dodatnog dokaznog obrazloženja izjednačiti sa sticanjem nezakonite moći – objasnio je advokat Vukčević.
Tužilaštvo bi, prema njegovim riječima, moralo da konkretizuje u čemu se sastojala navodna nezakonita korist ili moć kojoj su okrivljeni težili, na koji način su namjeravali da je ostvare i koje činjenice i dokazi ukazuju da je upravo to bio njihov zajednizajednicki kriminalni cilj.
On dodaje da eventualna protivpravnost pribavljanja ili odavanja pojedinih podataka predstavlja zasebno krivičnopravno pitanje. Čak i kada bi se, kako navodi, utvrdilo da je došlo do nezakonitog dostavljanja informacija, iz toga ne slijedi automatski zaključak o postojanju kriminalne organizacije.
-Ne može se iz činjenice da je neko dobio određeni podatak, bez konkretnih dokaza o širem kriminalnom planu i cilju, izvesti zaključak da je time stekao nezakonitu moć, a potom na tako izvedenom zaključku zasnovati osnovana sumnja o postojanju kriminalne organizacije. To bi predstavljalo dokazivanje jedne pretpostavke drugom. U odnosu na mog branjenika Draga Špičanovića, Apelacioni sud se u značajnom dijelu obrazloženja poziva na komunikacije drugih okrivljenih, uključujući i one u kojima se njegovo ime samo pominje. Pominjanje nečijeg imena u komunikaciji trećih lica ne znači da je to lice znalo za postojanje kriminalne organizacije, da je prihvatilo njen kriminalni plan ili da je izvršavalo zadatke u okviru takve organizacije – rekao je Vukčević.
Za takve zaključke, prema stavu advokata Vukčevića, potrebni su konkretni i individualizovani dokazi, a ne povezivanje izdvojenih komunikacija u unaprijed postavljenu konstrukciju tužilaštva.
On podsjeća da Viši sud nije potvrdio optužnicu upravo zato što je zaključio da nema dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da su okrivljeni izvršili krivična djela koja im se stavljaju na teret.
-Apelacioni sud je, međutim, na osnovu drugačije ocjene istog dokaznog materijala, donio potpuno suprotnu odluku. Ne sporimo da Zakonik o krivičnom postupku predviđa mogućnost preinačenja prvostepenog rješenja, ali takvo ovlašćenje podrazumijeva obavezu drugostepenog suda da pruži jasne, relevantne i dovoljne razloge zbog kojih smatra da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da nema dovoljno dokaza za osnovanu sumnju. Po našem mišljenju, takvi razlozi u osporenoj odluci nijesu dati na zadovoljavajući način – zaključio je advokat Vukčević.