Stranci su prvi otkrili vrijednost crnogorskog sela: Vraćaju se zbog hrane, prirode i domaćina

Od porodičnog imanja u Viru kod Nikšića do vinarije u Godinju, crnogorska sela sve češće postaju mjesta zbog kojih se u Crnu Goru dolazi, a ne samo usputne stanice. Slavica Tadić, Gordana Stevović i Miško Leković saglasni su da ruralni turizam može biti mnogo više od dopune ljetnjoj sezoni – šansa za selo, domaću proizvodnju i ljude koji su odlučili da ostanu na svojim imanjima.

Prve grupe stranih turista u Godinje su stigle gotovo slučajno. U Viru kod Nikšića sve je počelo od želje domaćice da putnike dočeka, nahrani i ugosti onako kako se to u crnogorskim kućama oduvijek radilo. Danas u ta domaćinstva dolaze gosti iz različitih krajeva svijeta, vraćaju se i preporučuju ih prijateljima.

O tome koliko crnogorsko selo može ponuditi savremenom turisti i šta je potrebno da ruralni turizam preraste u ozbiljan dio turističke privrede, u večernjem izdanju Ljetnjeg programa Televizije E govorili su Gordana Stevović iz NVU „Udružena seoska domaćinstva Crne Gore“, Slavica Tadić iz seoskog domaćinstva Tadić u Viru i Miško Leković, vlasnik vinarije „Garner“ iz Godinja.

Stranci prepoznali ono što domaći gosti tek otkrivaju

Vrijednost crnogorskih sela, kaže Stevović, najprije su prepoznali strani turisti. Domaći gosti tek posljednjih godina počinju da otkrivaju odmor koji ne podrazumijeva gužvu, buku i unaprijed isplaniran dan.

- Život na selu vraća nas u prirodno stanje. Tamo imamo svoj mir i svoj kutak. Većina ljudi veliki dio dana provodi za računarom ili u automobilu, što stvara stres, pa boravak i rad na selu postaju svojevrstan antistres i odmor od svakodnevice koja nije prirodna čovjeku- kazala je Stevović.

Upravo su mir, neposredan odnos sa domaćinima, domaća hrana i boravak u prirodi ono što strani gosti sve češće traže. Za njih selo nije zamjena za hotelski smještaj, već prilika da upoznaju način života, tradiciju i ljude kraja koji posjećuju.

U Viru je sve počelo od otvorenih vrata

Slavica Tadić nije počela sa velikim poslovnim planom. Voljela je, kaže, da joj ljudi dolaze, da im priprema hranu i da ih dočekuje. Kako se porodična kuća i imanje nalaze neposredno uz put, prepoznala je priliku da gostoprimstvo kojim je njena kuća oduvijek živjela pretvori u posao.

Članovi porodice u početku su bili skeptični. Danas, nakon tri godine rada i velikog broja zadovoljnih gostiju, svi učestvuju u poslovima seoskog domaćinstva nadomak Nikšića.

- Ljudi putuju i svrate, a mi ih dočekamo na naš, crnogorski i tradicionalan način. Priča je krenula lijepim putem. Već tri godine radim, imam odlične rezultate i potpuno sam zadovoljna- istakla je Tadić.

Najveći broj njenih gostiju dolazi iz inostranstva. Privlače ih priroda i domaća trpeza, ali ih zadržava osjećaj da nijesu stigli u turistički objekat, već u nečiju kuću.

Od jedne grupe Francuza do gostiju sa četiri kontinenta

Slično je počela i priča Miška Lekovića u Godinju. Prve strane turiste ugostio je još 2009. godine, kada ga je prijatelj, turistički vodič, zamolio da primi grupu Francuza koja je odmarala u Petrovcu.

Njegov otac se tada na selu bavio proizvodnjom grožđa i vina, a Miško mu je pomagao. U početku je dolazila jedna grupa sedmično i sve je izgledalo kao dodatni posao. Vremenom je broj gostiju rastao, proizvodnja se širila, a porodično imanje postalo mjesto koje posjećuju turisti iz Južne Afrike, Irske, Danske, Holandije i drugih država.

- Godine su prolazile, a ja sam u tom poslu nalazio sve više zadovoljstva i koristi. Sve više sam se uključivao u proizvodnju i širio je. Danas je ona mnogo veća nego tada, a svake godine bilježimo rast broja gostiju koji dolaze kod nas- rekao je Leković.

Njegov cilj nije samo razvoj sopstvene vinarije. Smatra da domaćinstva moraju zajednički raditi na tome da sela postanu prepoznatljiv dio turističke slike Crne Gore.

- Cilj je da radimo na promociji sela i ruralnog turizma, da budemo pravi ambasadori Crne Gore i crnogorskog turizma- poručio je Leković.

Turizam koji čuva selo

Priče iz Vira i Godinja pokazuju da ruralni turizam nije samo ponuda smještaja i domaće hrane. On može biti razlog da porodice ostanu na imanjima, da se vinogradi i bašte ponovo obrađuju, da se sačuvaju recepti, zanati i način života koji nestaje kada selo ostane bez ljudi.

Za ozbiljniji razvoj potrebni su bolja promocija, povezivanje domaćinstava, uređena infrastruktura i snažnija podrška države i lokalnih uprava. Ipak, ono najvažnije već postoji – priroda, hrana, tradicija i domaćini koji gosta ne dočekuju kao broj rezervacije.

Zato se stranci vraćaju. Ne samo zbog pogleda sa seoskog imanja ili čaše domaćeg vina, već zbog osjećaja da su u Crnoj Gori bili nečiji gosti, a ne samo turisti.