Velika šahovska tabla

Piše: Prof. dr Branislav Radulović

Princip da ponovljeni obrazac ponašanja uvijek daje isti rezultat, možda je i presudan za generalno razumijevanje crnogorske (političke) šahovske table. 

Najveći broj „etabliranih subjekata“ ponoviće i u narednom izbornom ciklususvoj početni potez (otvaranje) na način da će u prvi plan istaći snagu organizacije (hardver), sa pozivanjem na partijski program (softver) i isticanjem svoje buduće koalicione pozicije za sastav 45 crnogorske vlade (mreža). 

I zasigurno to će ponovo dati rezultat, jer u crnogorskim uslovima partijska infrastruktura, tradicionalni politički programi i dobra kalkulacija sa kotom od 41 poslanika (koliko je potrebno za većinu) je „igra na sigurno“. Međutim ...

PreKOMPOZICIJA

Naredni parlamentarni i lokalni izbori, iz današnje vizure izgledaju prilično daleko,ali već sada je uočljiva pojačana aktivnost svih političkih subjekata, tako je da kampanja za izbore (koji još nijesu raspisani) već počela i već sada su uočljiva tri trenda koja vrijedi sagledati.

Prvo, izgubila se „kompaktnost“ parlamentarne većine, najveće ikada ostvarene (od uvođenja višestranačja 1990. godine), koja je u jednom trenutku dostigla magičnu brojku 54. Njeno raslojavanje neminovno će biti sve intenzivnije, jer će svaki od subjekata težiti da „osigura“ svoje sigurne glasove i sam za sebe obezbijedi bolju poziciju za buduću „vladinu većinu“. 

Varničenja će se pojavati na „rubnim poljima“ gdje će svaka od partija težiti da štiti svoje bokove od upliva drugog subjekta. To će posebno biti izraženo kod „srpskog političkog bloka“ činjenicom da neminovno slijedi „fajt“ između umjerenih i radikalnih, tj. onih koji će ostati pod kišobranom srbijanskog predsjednika i onih koji bi ga se sada rado „oslobodili“.

Drugi trend je struktuiranje trenutne opozicije koja već sada jasno nudi dvije opcije. Dugo godina vladajuća i pritom navjeća stranka (DPS) teži da potvrdi dominaciju u broju glasova i lagano da se pomjeri ka centru, sa namjerom da poboljša svoj koalicioni kapacitet. 

Evropski savez, sa svoje strane, postavlja platformu vrlo sličnu onoj koju je svojevremeno, početkom devedesetih, imao Savez reformskih snaga, okupljajući procrnogorski, nesumnjivo evropski i reformski dio političkog bića, koji i dalje ima „rezervu“ prema nasljeđu DPS-a, ali ga, sa novom generacijom mlađih reprezenata, ne isključuju iz budućih političkih saveza. 

Drugi opozicioni subjekti su fazi traženja svoje pozicije, vjerujući da je moguće da ponovo budu „game changer“, što veliki igrači teško da će ponovo dozvoliti, tim prije što EU partneri, u finalnom procesu EU integracija žele vidjeti stabilnu, a ne neku varijantu manjinske, tehničke ili neke druge nestabilne vlade.

I u konačnom tu je treći supstrat - partije manjinskih naroda, koje će se postaviti na centru, ne zatvarajući vrata niti jednoj opciji, svjesne svog „koalicionog kapaciteta“, spremne da uvijek pregovaraju sa onim ko ponudi više.

Enigma

Već sada, sa sigurnošću može se ustvrditi da će ova tri dominantna politička korpusa, u ukupnom zbiru, uzeti blizu 80% glasačke strukture (onih koji će izaći na izbore). Preostali dio je – enigma.

To je onaj dio biračkog tijela koje nije pokriven strategijom „siguran glas“, koji nije dio „partijskih infrastruktura“ i koji uvijek traži „nešto novo.“ Tu se mora računati i na činjenicu da mlađa populacija uvijek teži nekoj vrsti „antiestablišment“ subjekta, kao i da uvijek postoje glasači koji su birači, tj. da postoje oni koji na svoj glas gledaju kao „čin odluke i odgovornosti“, a ne kao izraz lojalnosti.

Zašto je važan ovaj korupus? Zasto što on indukuje procese i pomjera društvo naprijed, ne dozvoljavajući statiku i zadržavanje statusa quo. Ujedno to je i najteže osvojivi dio biračkog tijela jer je samosvjestan, nepotkupljiv, teško ga je uvesti u „partijsku logiku“ i u konačnom vrlo je heterogen.

U većini ranijih izbornih procesa, ponuda prema ovoj strukturi išla je sa konceptom „trećeg puta“ i u svakom od njih imala je efekat komete – blistav početak i brz završetak (Pokret za promjene, Pozitivna ... i dio sada postojećih partija).

Ponavljanje koncepta „trećeg puta“ teško da bi sada „prošlo“, jer se upravo ova struktura birača više puta „opekla“ na – novim i brzim, olako datim rješenjima. Ovog puta, moguće je da će se tražiti nova vrijednost, onaj nedostajući – peti element. Postojeća struktura koja ga prepozna i mudro sa njim nadgradi svoj hardver, ima šansu da izađe iz okvira svog trenutnog političkog polja i u vidu update ponude donese novi kvalitet i samim tim ostvari bolji rezultat.

Peti element

U starim filozofijama, pored četiri klasična elementa (zemlje, vode, vatre i vazduha) postoji i peti element i on simbolizuje duh ili životnu energiju. 

U kultnom filmu “The Fifth Element” sa Milom Jovović i Brusom Vilisom “peti element” je sila koja ujedinjuje ostale elemente i spašava svijet. U svakodnevnom govoru, ima značenje koje predstavlja ono što daje smisao i povezuje sve ostalo.

Danas, tog “petog elementa”, te vrste energije/emocije nama u konvencionalnoj (političkoj) ponudi i teško da ga postojeći supstrati mogu sami proizvesti. 

On moguće za sada postoji u jednoj, za Crnu Goru, specifičnoj varijanti – neformalnog građanskog pokreta (STEGA) koja po svojoj definiciji nije politički subjekt i to neće ni postati. Ona, za sada uspješno indukuje, pokreće, okuplja, djeluje, budi nadu i podiže energiju, ali to (politički) ne kapitalizuje za sebe, niti joj je to cilj i smisao postojanja. 

Ona teži da proizvede novu vrijednost i nažalost je jedina “supstanca” te vrste koja se u razdoblju između dva izborna ciklusa u tom pogledu artikulisala. 

Značaj ove “supstance” nije u velični i sistemu brojeva, već u poziciji koju na šahovskoj tabli ima. Definitivno (za)sada je to pion, koji može, ako pređe put od stratne pozicije do zadnjeg protivničkog polja, postati kraljica, a kraljica na kraju partije donosi - pobjedu.

U svemu ovome treba se podsjetiti i na stav iz knjige “Velika šahovska tabla” Zbignjeva Bžežinskog, koji glasi: “Američka strategija u Evroaziji mora uključivati i pažljivo upravljanje političkim promjenama unutar država, jer unutrašnje slabosti, etničke podjele i institucionalna nestabilnost mogu postati odlučujući faktori u geopolitičkoj ravnoteži.”

Da li će postojeća energija, policentrično okupljena oko Stege, uspjeti da dodatno motiviše apstinente, razočarane i one koji na politiku ne gledaju kao na lični “biznis”, te uspjeti da izbjegne zamku da bude “pojedena” od suparničkih figura i doći do polja koje znači potpunu promjenu odnosa snaga na šahovskoj tabli ostaje da se vidi.

U svakom slučaju to je put kojim se rjeđe ide i upravo zato je izazovan, budi emociju, okuplja kreativne i one koji imaju viziju i stoga ga mogu proći samo oni koji znaju da topovi, lovci i konji jesu jače figure, ali da snaga u partiji šaha nije u figurama već u glavi onog koji povlači poteze.