Usvojiti protokole i smjernice za pružanje zdravstvene zaštite LGBTI osobama

Strah od diskriminacije, osuđivanja i kršenja povjerljivosti često odvraća LGBTI osobe od odlaska u zdravstvene ustanove, kazala je direktorica nevladine organizacije (NVO) Socijalni centar Milica Špajak i poručila da je neophodno donijeti protokole i smjernice za rad sa LGBTI pacijentima.

Istraživanje NVO Socijalni centar i LGBT Forum Progres pokazalo je da je velika većina zdravstvenih radnika u Crnoj Gori spremna da pruži jednaku zdravstvenu zaštitu LGBTI pacijentima i da je direktna diskriminacija rijetka pojava u ustanovama. Međutim, istraživanje u kojem je učestvovalo 119 zdravstvenih radnika iz sve tri regije Crne Gore je identifikovalo i značajne sistemske nedostatke, koji se odnose na nedostatak edukacija, obuka i nepostojanje pisanih protokola za rad sa LGBTI pacijentima.

Špajak je rekla da je najvažnija poruka tog istraživanja to što zdravstveni radnici jasno govore da imaju volju i žele da djeluju kvalitetnije i inkluzivnije, da prepoznaju nedostatak znanja, posebno kada je riječ o terminologiji, pristupu i mentalnom zdravlju LGBTI osoba, ali da ih sistem u kontinuitetu ostavlja bez alata u praksi. 

- Naime, više od polovine ispitanika nikada nije dobila bilo koju vrstu edukacije o specifičnim potrebama LGBTI osoba, a nijedan od 119 ispitanika nije potvrdio da u njihovoj ustanovi postoje pisani protokoli za rad sa LGBTI pacijentima - kazala je Špajak u intervjuu Agenciji MINA.

Ona je navela da je, nažalost, bilo i odgovora koji otvoreno stigmatizuju i predstavljaju ekstreman oblik homofobije i govora mržnje.

- To su zbilja rijetki primjeri u našem uzorku, ali i dalje dovoljno opasni da nas podsjete zašto je intervencija u ovoj oblasti od izuzetnog značaja, ne samo za LGBTI osobe, već i za sve marginalizovane društvene grupe - istakla je Špajak.

Ona je poručila da donosioci odluka, ali i cjelokupna javnost, moraju shvatiti da se ne radi o nekom "specijalnom tretmanu", već o fundamentalnom ljudskom pravu na zdravlje, koje se LGBTI osobama praktično uskraćuje kroz strah, stigmu i nedostatak podrške.

Upitana kakav je odnos zdravstvenih radnika prema pacijentima iz LGBTI zajednice, uzimajući u obzir nalaze iz njihovog istraživanja, Špajak je kazala da većina ispitanika, preko 94 odsto, navodi da se nikada nije osjećala nelagodno u radu sa LGBTI osobama, što je na prvi pogled ohrabrujuće. 

- Međutim, ta spremnost mora biti praćena i sistemskom podrškom samim zdravstvenim radnicima - jasnim smjernicama, protokolima, mehanizmima na koje mogu da se oslone kada nijesu sigurni kako da postupe u određenoj situaciji - rekla je Špajak. 

Kako je dodala, skoro 60 osoba je direktno navelo da im je potrebna institucionalna podrška kroz pisane protokole, što potvrđuje da zdravstveni radnici i sami prepoznaju tu prazninu.

- Iz našeg svakodnevnog rada sa LGBTI osobama, znamo da je strah od diskriminacije, osuđivanja i kršenja povjerljivosti najčešći razlog zbog kojeg LGBTI osobe odlažu ili potpuno izbjegavaju posjete zdravstvenim ustanovama - kazala je Špajak.

Kako je rekla, istraživanje pokazuje da se negativni komentari i šale o LGBTI osobama među zdravstvenim radnicima dešavaju (skoro četvrtina ispitanika ih čuje „ponekad“ ili „češće“), kao i da se ime i zamjenice koje koriste trans osobe ne poštuju u više od trećine slučajeva.

- Nesumnjivo je da predrasude postoje, međutim ne možemo reći da je to specifičnost zdravstvenih ustanova, predrasude su i te kako prisutne u velikom dijelu crnogorskog društva - navela je Špajak. 

Ona je naglasila da još više brine nevidljivost problema. „Skoro 66 odsto ispitanika ne prepoznaje nikakve prepreke u svom okruženju, a istovremeno nemamo nijedan protokol, edukacija je gotovo nepostojeća, privatnost i bezbjednost pacijenata upitna“.

Upitana na kojem je nivou znanje zdravstvenih radnika u Crnoj Gori o specifičnim zdravstvenim potrebama LGBTI osoba, Špajak je kazala da se, imajući u vidu isključivo rezultate istraživanja i odgovore 119 ispitanika, može zaključiti da je ono nezadovoljavajuće.

- Više od polovine ispitanika (50,4 odsto) nikada tokom svog formalnog obrazovanja nije imalo edukaciju o ovoj temi, a dodatnih 23,5 odsto navodi da je edukacija postojala, ali u nedovoljnom obimu. Upravo ovi podaci nam govore da je veliki broj zdravstvenih radnika, koji su učestvovali u istraživanju, započeo svoju profesionalnu praksu bez dovoljnog znanja o zdravlju LGBTI osoba - rekla je Špajak.

Ona je navela da pozitivnu stranu predstavlja to što su zdravstveni radnici prepoznali sopstvene limite.

- Kada pogledamo učešće u neformalnom obrazovanju nakon studija, situacija je dosta ozbiljnija, naime, 73,9 odsto zdravstvenih radnika nikada nije pohađalo bilo kakvu obuku ili trening o radu sa LGBTI osobama, a 10,1 odsto eksplicitno navodi da obuku o ovoj temi nema u planu ni u budućnosti - kazala je Špajak.

Na pitanje da li LGBTI pacijenti imaju povjerenje u zdravstvene ustanove, ona je odgovorila da je ono veoma nisko, usljed duboko ukorijenjene stigme, predrasuda i stereotipa u društvu.

Strah od diskriminacije, kako je rekla, često je presudan faktor u odluci da li će neko zatražiti medicinsku pomoć. 

Špajak je naglasila da LGBTI osobe odlažu posjete ljekarima čak i kada se radi o ozbiljnim zdravstvenim problemima, jer je sami rizik od narušavanja privatnosti i bezbjednosti, nerazumijevanja i odbacivanja, percipiran kao veći od pomoći koju bi mogli dobiti.

- Strah koji LGBTI osobe često navode, nažalost, nije iracionalan, već je zasnovan na stvarnim iskustvima diskriminacije, nepoštovanja privatnosti i nedostatka senzibilnosti od strane medicinskog osoblja - dodala je Špajak.

Imajući sve to u vidu, kako je rekla, dolazi se do “začaranog kruga” - LGBTI osobe što se više povlače iz zdravstvenog sistema, to su manje vidljive, a njihove potrebe ostaju neprepoznate.

- Usljed nedostatka povjerenja i sigurnosti da će biti tretirani profesionalno i sa poštovanjem (kao bilo koji drugi pacijent), mnoge LGBTI osobe radije će svoje zdravstvene tegobe ukrivati, prije nego izlagati se potencijalnom poniženju ili nerazumijevanju - dodala je Špajak.

Ona je upozorila da je, takođe, jedan od identifikovanih izazova nedostatak privatnosti i rizik od narušavanja povjerljivosti, posebno u manjim sredinama, najčešće na sjeveru Crne Gore, gdje je dosta teže očuvati anonimnost.

Prema riječima Špajak, to sve zajedno dovodi do ozbiljnog narušavanja, kako mentalnog, tako i fizičkog zdravlja LGBTI osoba.

Kao najveću sistemsku prepreku u pružanju inkluzivne zdravstvene zaštite LGBTI osobama, ona je izdvojila upravo potpuno odsustvo protokola i smjernica za rad sa LGBTI pacijentima. 

Uporedo sa tim, kako je kazala Špajak, više od polovine ispitanika nikada nije bilo edukovano o specifičnim zdravstvenim potrebama LGBTI osoba, što direktno može ugroziti kvalitet zaštite koju mogu pružiti, čak i kada iskazuju dobru volju.

Ona je istakla da se uz postojanje volje i resursa i angažovanje stručnjaka i pomoć organizacija civilnog društva, koje imaju višegodišnje iskustvo u radu sa LGBTI zajednicom, relativno brzo mogu razviti i usvojiti protokoli i smjernice za pružanje zdravstvene zaštite. 

Ti protokoli, kako je dodala Špajak, dali bi konkretna uputstva zdravstvenim radnicima, od toga kako voditi razgovor, koja pitanja su relevantna, koja terminologija je primjerena i kako osigurati privatnost. 

Ona je kao prioritet izdvojila i potrebu sprovođenja obaveznih obuka za zdravstvene radnike koji već profesionalno djeluju u sistemu. „U ovom dijelu govorimo o praktičnim obukama koje bi pružile znanje o specifičnim zdravstvenim potrebama LGBTI osoba, od strane stručnjaka iz oblasti“. 

Prioritet je, kako je poručila Špajak, i uspostavljanje jasnih politika protiv diskriminacije u svim zdravstvenim ustanovama sa definisanim mehanizmima prijavljivanja i sankcionisanja. 

- Neophodno je da svaka zdravstvena ustanova ima jasno vidljiv dokument koji definiše da diskriminacija po osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta ne može biti tolerisana, sa konkretnim postupkom šta raditi kada se diskriminacija desi - kazala je Špajak.

Upitana šta bi Ministarstvo zdravlja trebalo da uradi kako bi pravo na jednaku zdravstvenu zaštitu postalo stvarnost za sve ljude, ona je rekla da taj resor mora preuzeti glavnu ulogu i omogućiti da inkluzivna zdravstvena zaštita postane prioritet kroz konkretne korake.

- U praksi to znači obezbijediti finansijsku podršku koja bi omogućila detaljan razvoj protokola, smjernica i obuka zdravstvenih radnika/ca, kao i uspostaviti saradnju sa organizacijama civilnog društva koje imaju svakodnevno iskustvo u radu sa LGBTI osobama i poznaju poteškoće i prepreke sa kojima se ova zajednica suočava - navela je Špajak.

Podjednako važno je, kako je istakla, osigurati da se sadržaji o zdravlju LGBTI osoba uključe u obavezne programe medicinskih fakulteta i srednjih medicinskih škola, jer prvenstveno se mora početi od obrazovanja i podizanja svijesti budućih generacija.

- Istovremeno, neophodan je sistem evaluacije, kroz prikupljanje podataka o tome sa kakvim problemima dolaze LGBTI osobe, kakva su njihova iskustva sa zdravstvenim radnicima - dodala je Špajak.

Upitana koju poruku bi poslala LGBTI osobama koje se i dalje osjećaju nesigurno ili nevidljivo u zdravstvenom sistemu, ona je istakla da je ključno da znaju da bilo koja vrsta diskriminacije u zdravstvenom sistemu nije dozvoljena i da Zakon o zdravstvenoj zaštiti jasno garantuje jednakost svih građana u ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu, bez obzira na lična svojstva.

Špajak je rekla da njihovo istraživanje predstavlja prvi korak koji otkriva praznine i nedostatke u zdravstvenom sistemu, ali da takođe pokazuje da većina zdravstvenih radnika pristupa LGBTI pacijentima bez nelagode. 

Identifikovani problemi, kako je naglasila, zahtijevaju primarno sistemska rešenja, ali za kvalitetne i inkluzivne promjene potrebno je zajedničko djelovanje svih činilaca društva. 

- U međuvremenu, NVO Socijalni Centar i LGBT Forum Progres nastavljaju da pružaju kontinuiranu podršku i pomoć LGBTI osobama u ostvarivanju osnovnih ljudskih prava u Crnoj Gori - poručila je Špajak.