Povratak pred domaću publiku za mene je uvijek posebno i najdraže iskustvo

Crnogorska sopranistkinja Petra Radulović svojim glasom i interpretacijom godinama gradi prepoznatljivo mjesto na domaćoj i međunarodnoj muzičkoj sceni. Usavršavanje u Beču dodatno je oblikovalo njen umjetnički izraz, a upravo u tom gradu danas živi i radi, razvijajući karijeru kroz saradnju sa renomiranim pedagozima i nastupe na značajnim scenama i festivalima. Tumačeći zahtjevne operske uloge i koncertni repertoar različitih stilskih epoha, Radulović publiku osvaja emotivnom snagom i izraženom umjetničkom senzibilnošću.

Povod za razgovor bio je njen nedavni koncert u Podgorici na kojem je još jednom potvrdila da je muzika snažno emocionalno iskustvo koje briše granice između izvođača i publike.

Koncert Crnogorskog simfonijskog orkestra je iza vas. Koliko je taj nastup bio jedno snažno umjetničko iskustvo? Izjavili ste u jednom intervjuu da je „glas produžetak ličnog iskustva“, kako se Vaše lično iskustvo prelama kroz ovu muziku i šta je publika mogla „pročitati“ između tonova?

- Naše tijelo je naš instrument. Sve što smo proživjeli nosimo u sebi i to se, htjeli mi to ili ne, čuje u glasu. Zato je pjevanje za mene prije svega lično svjedočanstvo, a tek onda interpretacija. Četiri morske pjesme Milivoja Pićurića doživjela sam vrlo intimno. Kao Primorka, ove pjesme sam istinski osjećala, ne kao opis mora, već kao unutrašnje stanje. Ciklus je snažan, sa velikom orkestracijom i punim, moćnim zvukom, ali u svojoj suštini ostaje lirski i iskren. Oslikava kombinaciju snage i ranjivosti prirode.

Često zaboravimo kakva ljepota prirode nas okružuje u Crnoj Gori i to uzimamo zdravo za gotovo. Velika je privilegija pjevati muziku koja nastaje “danas” i raditi sa kompozitorom koji je prisutan u tom procesu. To, naravno, daje i posebnu odgovornost, ali i slobodu, osjećaj da zajedno tražimo pravi izraz, a ne da samo ponavljamo postojeću tradiciju. Ovaj koncert bio je za mene od velike važnosti, jer je bio moj debi u Muzičkom centru Crne Gore sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom. Iskreno sam zahvalna na tom iskustvu i na susretu sa poznatim licima i fantastičnim muzičarima. Publika, vjerujem, nije slušala samo muziku, već i ono što se između tonova prepoznaje, lično iskustvo, emociju i trenutak istine.

Karijera vas je vodila od Crne Gore do Državne opere u Hanoveru. U jednom intervjuu pomenuli ste da je „disciplina sloboda u umjetnosti“. Kako se ta ideja razvijala kroz Vaš rad u međunarodnom okruženju i koliko Vam danas znači povratak pred domaću publiku?

- Ta ideja se zapravo razvijala paralelno s mojim profesionalnim sazrijevanjem. Odlazak iz Crne Gore i rad u međunarodnom okruženju, posebno u instituciji kao što je Državna opera u Hanoveru, naučili su me da je disciplina temelj svake istinske slobode u umjetnosti. U takvom sistemu se od nas očekuje vrhunska priprema, preciznost i odgovornost, ali upravo to otvara prostor za dubok, autentičan izraz i kreativnu hrabrost.

Kroz saradnju s različitim dirigentima, rediteljima i kolegama iz raznih kultura, shvatila sam da disciplina nije ograničenje, već zajednički jezik koji omogućava slobodu interpretacije i umjetnički dijalog. Povratak pred domaću publiku za mene je uvijek posebno i najdraže iskustvo, pogotovo kad je u pitanju projekat koji njeguje domaću kulturnu baštinu.

Znam šta radim i vjerujem u ono što donosim na scenu

Nastupali ste na scenama poput Theater an der Wien, što ste opisali kao „ostvarenja sna“. Da li se taj osjećaj zaista desi u trenutku izlaska na veliku scenu, ili kada rezimirate put koji Vas je do tog trenutka doveo?

- U Beču sam od 2018. godine i debi u Theater an der Wien-u za mene predstavlja krunisanje jednog dugog procesa: godine rada, discipline, odricanja i vjere. To je moj omiljeni teatar u Beču, mjesto izuzetne umjetničke energije, s fantastičnim timom koji inspiriše i podstiče da date najbolje od sebe. Vjerujem da se sve u životu dešava sa razlogom i u trenutku kad treba, a ovaj debi se desio kada sam odlučila da se vratim i baziram se u Beču nakon dvije godine u Hanoveru.

Cijeli proces i produkcija su bili posebni, riječ je o Rossinijevoj komičnoj operi “Prilika čini lopova”. Komedija je sama po sebi uvijek zahtjevna, a kada je u pitanju opera onda je to dupli izazov. Muzički je sve napisano i precizno, a opet se mora pronaći savršen tajming za šalu koja dopire do publike. Fenomenalno iskustvo koje me je inspirisalo da na tu temu napišem master rad.

Kako je život između proba, putovanja i stalnih transformacija kroz uloge oblikovao vaš odnos prema svakodnevici – izvan muzike?

- Naša profesija nije samo posao, već način života-lifestyle koji u velikoj mjeri oblikuje svakodnevicu. Sve se prilagođava ritmu proba, nastupa, putovanja i stalnih umjetničkih transformacija kroz različite uloge. S vremenom sam naučila da se i život izvan muzike mora organizovati oko toga: slobodno vrijeme najčešće koristim za učenje, odmor i mentalnu regeneraciju. Jer je tijelo moj instrument i zahtijeva stalnu njegu, disciplinu i balans. Zato je za mene jednako važno biti u dobrom fizičkom i mentalnom stanju kao i biti spremna za scenu. Ta ravnoteža je ono što mi omogućava da dugoročno ostanem stabilna, kreativna i prisutna u svakom novom projektu.

Opera često podrazumijeva i vizuelnu raskoš – kostime, scenografiju, gotovo filmsku estetiku. Koliko Vam je ta dimenzija pomagala da „uđete“ u lik, a koliko ipak to počinje iznutra?

- Opera danas zaista sve više podrazumijeva i snažnu vizuelnu komponentu – kostime, scenografiju i gotovo filmsku estetiku, posebno zbog savremenih produkcija i live streamova koji traže visoku razinu detalja i izraza. U odnosu na ranije, sve je mnogo razrađenije i preciznije, gotovo kao film uživo. Ta vizuelna dimenzija mi često pomaže da lakše uđem u lik, jer kada su kostim, šminka, frizura i cijeli scenski okvir postavljeni, onda se prirodno „prebacim“ iz sebe u karakter i počinjem da živim njegovu priču.

S druge strane, koncerti su za mene mnogo ogoljenije iskustvo. Tada sam ja Petra koja interpretira ariju, bez scenskog konteksta koji bi me „nosio“. Upravo zato mi je to ponekad i teže, jer je sve svedeno na mene, glas i interpretaciju. U operi, uz sve te elemente, zapravo postajem lik koji pripada toj priči. A na koncertu ostajem ja, direktno izložena, što nosi potpuno drugačiji oblik odgovornosti i ranjivosti. Naravno da moramo poznavati djelo, muzički tekst kao i sami tekst (libreto ali i originalni tekst koji je inspisao libretistu u slučaju da postoji). Priprema i rad na liku počinju mnogo prije početka proba.

Opera je umjetnost koja u današnjem ubrzanom svijetu može zaustaviti vrijeme, probuditi emocije i natjerati čovjeka da ponovo osjeti i “otputuje” kroz vrijeme i prostor

Dijelili ste scenu sa umjetnicima različitih senzibiliteta i kultura, između ostalih sa violinistom Linus Roth, umjetnikom snažnog međunarodnog renomea. Koliko vas takvi susreti inspirišu i mijenjaju Vaš pristup interpretaciji, a koliko Vas mijenjaju kao umjetnicu i kao osobu?

- Naravno da me takvi susreti mijenjaju i obogaćuju, i to na više nivoa... i umjetnički i lično. Mi kao umjetnici zapravo živimo od razmjene iskustava, energije i emocija. Često inspiraciju za razvoj lika “vučem” iz ličnih iskustava i doživljaja.

Rad sa umjetnicima različitih senzibiliteta i kultura otvara potpuno nove perspektive. Svaki od njih donosi svoj unutrašnji svijet, svoju energiju i način razmišljanja, i to te prirodno tjera da preispitaš i vlastiti pristup interpretaciji. Konkretno, saradnje sa umjetnicima poput Linusa Rotha, koji imaju snažan međunarodni renome i izraženu muzičku ličnost, uvijek donose neku vrstu inspirativnog “pomjeranja granica”. U takvim susretima se stalno uči, ne samo o muzici, nego i o slušanju, fleksibilnosti i otvorenosti. I na kraju, to ne ostaje samo na sceni. Takva iskustva te mijenjaju i kao osobu, jer te uče kako da budeš prisutniji, osjetljiviji i svjesniji različitosti koje zapravo obogaćuju svaki zajednički umjetnički trenutak.

Često govorite o muzici kao prostoru istine. U vremenu brzih sadržaja i površne percepcije umjetnosti, šta za Vas danas znači „iskrena interpretacija“ i može li klasična muzika mijenjati način na koji ljudi osjećaju i razumiju svijet?

- U vremenu brzih sadržaja i stalne fragmentacije pažnje, „iskrena interpretacija“ za mene znači prije svega prisutnost. Da u tom trenutku ne reproduciraš samo note ili naučenu formu, nego da zaista ispričaš priču koju muzika nosi. Da sebi dozvoliš da budeš ranjiv, ali i u balansu. Klasična muzika u tom smislu i dalje ima ogromnu snagu, a baviti se njom je za mene velika privilegija. Opera je umjetnost koja u današnjem ubrzanom svijetu može zaustaviti vrijeme, probuditi emocije i natjerati čovjeka da ponovo osjeti i “otputuje” kroz vrijeme i prostor. Privilegija je i to što kroz vlastita osjećanja i interpretaciju možemo prenijeti emociju publici, ali i to što sama muzika već u sebi nosi emociju - mi joj zapravo dajemo glas i oblik, ali ona i dalje sama govori svoj jezik.

U svijetu opere često se govori o „divama“, ali iza te slike stoji mnogo odricanja, putovanja i rada. Kako danas doživljavate taj pojam – da li je to ideal, teret ili samo mit koji publika voli da zadrži?

- Ne volim taj izraz „diva“ i zapravo sam prilično protiv njega, jer često stvara pogrešnu sliku o tome ko smo mi kao umjetnici. Ja sam prije svega normalna osoba koja radi svoj posao sa velikom posvećenošću i disciplinom, samo što uz to još moram voditi normalan svakodnevni život kao i svi ljudi. Vjerujem da su mi upravo rad, spremnost i jasnoća u onome što radim otvorili mnoga vrata u karijeri. Znam šta radim i vjerujem u ono što donosim na scenu, ali to nikada ne doživljavam kroz prizmu neke posebne distance ili slike koja se izvana može umisliti. Ono što ljudi ponekad izvana doživljavaju kao „diva“ momenat, zapravo je često nešto sasvim drugo - potreba da se zaštitiš.

Naš instrument je naše tijelo i glas, i mi zaista moramo ponekad živjeti pod određenim „staklenim zvonom“. Svaka sitnica: stres, neorganizovanost, nepotrebni spoljašnji uticaji, mogu direktno uticati na performans. Zato postavljanje granica i briga o sebi nekad može djelovati kao distanca ili arogancija, ali u mom slučaju to to nije. Ja sam vrlo timski orijentisana osoba i to smatram jednom od svojih najvećih snaga. U osnovi, sve što radim dolazi iz želje da budem najbolja verzija sebe u poslu koji volim, a ne iz potrebe za bilo kakvom ulogom koju bi drugi mogli da pripisuju.

Autorka teksta: Marina Strugar