Ne treba nam bolji Krsto

Za Antenu M piše: Stefan Todorović

Krsto Zrnov se ovih dana vratio na Cetinje. Doduše, samo na jedan zid, ali je i to bilo sasvim dovoljno.

Antifašisti Cetinja pobunili su se zbog murala, društvene mreže su, kako to već ide, planule, a Krsto je ponovo postao tema. S njim se vratila i stara rasprava o njegovim zaslugama za crnogorsku državnu ideju i onome što je radio kasnije, kao da jedno mora poništiti drugo i kao da čitav jedan život mora stati na jednu stranu istorije.

Crnogorci, kao uostalom i svi ljudi, imaju tu neobičnu potrebu da od istorijskih ličnosti koje cijene prave svece, a onda, kad se ispostavi da svetac baš i nije živio svetačkim životom, krenu da mu popravljaju biografiju.

A Krstova biografija je takva da se teško može popraviti, a da se nešto iz nje ne izbriše. Bio je jedan od vođa Božićnog ustanka, borac protiv nestanka crnogorske države nakon 1918. godine i čovjek koji je zbog te borbe decenijama kasnije postao jedan od simbola crnogorskog suverenističkog pokreta. Tokom Drugog svjetskog rata sarađivao je sa okupatorom.

Ta saradnja imala je svoju lokalnu i ratnu logiku, protivio se odlasku svojih ljudi na Neretvu, njegove pristalice ubijali su četnici, a gotovo kompletan borački i oficirski sastav njegovih pristalica na kraju je prešao u NOP. Sve to vrijedi znati kad govorimo o Krstu, samo što nijedna od tih činjenica ne mijenja onu osnovnu: sarađivao je sa okupatorom. Razumijevati zašto je neko nešto radio ipak nije isto što i proglasiti to ispravnim.

Zato je važno da poslije toliko godina konačno razdvojimo jednog čovjeka od ideje koju je predstavljao. Jer ako je neka ideja vrijedna, ne bi smjela zavisiti od toga je li čovjek koji ju je zastupao bio bezgrešan.

Srećom, ideje imaju duži rok trajanja od ljudi koji ih nose. Ljudi ih zastupaju, napuštaju, izdaju, prave kompromise, griješe. Ta potreba da ideju obavezno smjestimo u jednoga čovjeka pomalo pripada vremenima vođa, gospodara, maršala, kraljeva i očeva nacije. Demokratija bi, makar u teoriji, trebalo da je malo dosadnija od toga. U njoj postoje principi koji važe i onda kad nam se čovjek sviđa i onda kad nam se ne sviđa. Zato crnogorskoj državotvornoj ideji nije potreban bezgrešni Krsto Popović.

Isto je i s antifašizmom. Ne moramo opravdavati svaki postupak Komunističke partije, Goli otok i jednopartijski sistem da bismo znali što je značila njihova borba protiv fašizma. Kao što Krstovu biografiju između 1941. i 1945. ne moramo popravljati da bismo znali što je značio njegov otpor nestanku Crne Gore poslije 1918.

Kriterijum bi trebalo da bude prilično jednostavan. Ono što je bilo ispravno ne postaje pogrešno zato što je čovjek kasnije pogriješio, a ono što je bilo pogrešno ne postaje ispravno zato što ga je uradio naš.

Od Krsta mogu poštovati odbijanje da prihvati nestanak države kojoj je služio, Božićni ustanak i ideju da Crna Gora ima pravo na svoju državnost. Kao što zbog Ljuba ne moram postati komunista da bih poštovao njegov antifašizam i žrtvu. Može se imati princip i vrijednosti.

To je valjda jedna od zgodnih stvari demokratije, čovjek više nije mjera principa i vrijednosti, već su principi i vrijednosti mjera čovjeka.

Kad tako gledamo na stvari, Krsta više nema potrebe prati. Njegove zasluge iz 1919. ne mogu od kolaboracije napraviti antifašizam, kao što ni kolaboracija ne može izbrisati ono za što se borio poslije 1918.

Naravno, isti kriterijum mora važiti i za one s druge strane. Kao što Krstove zasluge ne mogu oprati njegovu kolaboraciju, tako ni pojedinačni postupci bjelaša i četnika ne mogu oprati ideju kojoj su služili. Neki od njih učestvovali su i u Trinaestojulskom ustanku, ali od toga ni bjelaštvo ni četništvo ne postaju crnogorske i antifašističke ideje. Čovjek može uraditi nešto ispravno uprkos ideologiji kojoj pripada, baš kao što može pogriješiti uprkos vrijednoj ideji za koju se nekad borio. Zato valjda i sudimo o postupcima prema principima, a ne o principima prema ljudima.

Možda bismo zato istorijske ličnosti mogli konačno proučavati, razumjeti, poštovati ono što zaslužuje poštovanje i ne izmišljati opravdanja za ono što ga ne zaslužuje. Crnogorska nacija i država neće biti ništa slabije ako prihvatimo da ljudi koji su se za njih borili nijesu bili bezgrešni. Nacija koja je sigurna u sebe valjda može podnijeti istinu o svojim precima bez naknadnih popravki njihovih biografija.

Uostalom, vrijednosti su te zbog kojih bi danas vrijedilo povesti ozbiljnu raspravu. Antifašizam, sloboda, crnogorska državnost, pravo Crnogoraca da postoje kao svoji na svome, demokratija i građanska jednakost nijesu muzejski eksponati. Trebalo bi da budu stvari po kojima živimo danas.

A tu stvari postaju malo nezgodnije kad pogledamo što smo mi uradili sa svim tim vrijednostima.

Mnogo mi je zanimljivije što se događa s nama.

U Krstovo vrijeme stvari su makar bile nešto očiglednije. Protivnik dođe u uniformi i uglavnom nema potrebe da nagađate što je naumio. Danas su uniforme izašle iz mode. Sve je pristojnije, uglađenije, evropskije, jelte. Malo pomirenja, malo stabilnosti, poneki kompromis i obavezno prevazilaženje podjela. Čovjek skoro i ne primijeti kad od svega onoga na što se do juče zaklinjao ostane taman toliko da može stati u saopštenje i fejsbuk i x komentar.

I baš tu se nalazi naša današnja muka s principima i vrijednostima. Prečesto nešto postanu skupi za držati ih se van saopštenja i društvenih mreža. Koliko je samo danas među nama zelenaša i antifašista spremnih na razne kolaboracije zarad mira u kući, stabilnosti ili kakvog višeg interesa, bolje je da ne brojimo. Uski bi nam zidovi bili, bojim se.