Na današnji dan 1994. preminuo Vito Nikolić: Crnogorski Jesenjin koji je opjevao dušu Nikšića

Na današnji dan 1994. godine tiho u snu preminuo je Vitomir Vito Nikolić, legendarni pjesnik kojeg mnogi i danas nazivaju „dobrim duhom Nikšića”.

Rijetki su naši sugrađani koji nikad nisu čuli za pjesme kao što su “Prvi snijeg”, „Drumovi će poželjet ludaka”, „Nedjelja u gradu N”, „Pismo mojoj učiteljici“ ili „Veče u Brezoviku”. Njegovi stihovi generacijama se prenose kao dio gradskog identiteta, a upravo zbog bliskosti s običnim čovjekom, Vito Nikolić se s pravom smatra jednim od omiljenih, a vjerovatno i omiljenim nikšićkim pjesnikom.

Djetinjstvo obilježeno patnjom i stradanjima

Vito Nikolić rođen je 27. aprila 1934. u Mostaru, gdje mu je otac Borivoje tada bio raspoređen u vojnoj službi, dok njegova porodica porijeklo vodi iz Ozrinića. Majku je izgubio još kao dijete, a početak Drugog svjetskog rata natjerao je porodicu da se skloni u Nikšić, grad koji će Vito do kraja života smatrati svojim. Ratne godine odnijele su mu i brata, koji je stradao u eksploziji bombe, a potom i oca, kojeg su ubili italijanski vojnici. Sa nepunih deset godina ostao je potpuno sam, pa je djetinjstvo proveo lutajući od rođaka do rođaka i po domovima za ratnu siročad.

Bolest, siromaštvo i skitnja obilježili su mu mladost, no upravo iz tog iskustva kasnije će nastati stihovi prepoznatljivi po iskrenosti i emociji. Prvu zbirku “Drumovanja” objavio je 1962. u Nikšiću, i to o sopstvenom trošku, jer izdavača tada nije imao. Šest godina kasnije uslijedila je zbirka „Sunce, hladno mi je”, koja mu je donijela širu popularnost i nadimak „crnogorski Jesenjin”.

Krajem sedme decenije prošlog vijeka preselio se u Podgoricu, tadašnji Titograd, gdje je radio kao novinar u listu „Pobjeda”. Iz tog perioda ostale su zapamćene i njegove putopisne reportaže pod nazivom “Crnom Gorom, putem i bespućem”. Iako je za života objavio svega nekoliko zbirki, njegov opus je posthumno dopunjen zahvaljujući prijatelju Rajku Baboviću, koji je priredio i objavio dio pjesama koje Vito nije stigao sam da objelodani.

Sahranjen je najprije u privremenoj grobnici u blizini Saborne crkve u Nikšiću, da bi godinu dana kasnije njegovi posmrtni ostaci bili preneseni na staro nikšićko groblje, gdje počiva i danas.

Vito je svojevremeno govorio je da svaki živi čovjek nosi u sebi pjesnika. Sudeći po tome koliko dugo Nikšićani pamte njegove stihove, Vito Nikolić je uspio u onome što je sam smatrao najvažnijim – da ga ljudi razumiju i prihvataju.