Morska vila iz Ulcinja ili O granicama slobode

Za Antenu M piše: Dina Bajramspahić

Veoma sam neprijatno iznenađena negativnim reagovanjem Islamske zajednice u Ulcinju u vezi sa najavom postavljanja skulpture na Velikoj plaži u okviru Exit festivala.

Nije mi sasvim jasno koja su značenja pripisali instalaciji, ali su sva djela otvorena za subjektivno tumačenje. Čak i da skulpturu nage žene vide kao boginju ili demona, sloboda vjeroispovijesti kao ljudsko pravo znači slobodu svih da vjeruju u šta žele, kao i da ne vjeruju uopšte. Vjernici, ateici, agnostici i svi ostali ravnopravni su građani Ulcinja i Crne Gore, sa jednakim slobodama. Javni prostor pripada podjednako svima.

Nijedna većina u Ulcinju ili bilo gdje drugdje u Crnoj Gori nema pravo da sili druge ljude da se povinuju njenom viđenju svijeta. Ulcinj je grad različitih identiteta i uvjerenja, a takođe turistički grad koji bi morao baštiniti otvorenost i kosmopolitsku širinu umjesto rigidnosti. Ulcinj s radošću posjećuju gosti različitih svjetonazora čije razlike treba uvažavati. Njegova snaga nije u tome da svi misle isto, već da različiti ljudi mogu živjeti zajedno bez potrebe da jedni drugima određuju granice slobode. To je Ulcinj kakav poznajemo.

Skulptura ženskog tijela koja bi bila postavljena na Velikoj plaži nije drugačija od tijela mnogih žena koje su redovni gosti te plaže. Osim toga, nudističke plaže Ulcinja su veoma omiljene i zato je vrlo teško razumjeti tvrdnju da skulptura obnaženog tijela predstavlja prijetnju javnom moralu, identitetu grada ili osjećanjima vjernika.

Ljudsko tijelo, uključujući i žensko, jedna je od najstarijih i najuniverzalnijih tema u umjetnosti, od antičkih statua do renesanse, pa se ne može tvrditi da predstavlja provokaciju.

Štaviše, u njenom simboličkom temelju se nalazi motiv morske vile sa Bojane, odnosno Fločke, čudesnog bića iz ulcinjske lokalne mitologije. Time joj je dato uporište u drevnom ulcinjskom predanju, pa se ne radi o uvezenom ili stranom simbolu.

Razumijem da neko može smatrati da mu se ovo umjetničko djelo ne dopada ili da ga ne bi postavio na tom mjestu. To je sasvim legitimno mišljenje. Ali postoji velika razlika između prava da nam se nešto ne sviđa i prava da drugima uskratimo mogućnost da to vide, promišljaju i steknu sopstveni sud. Ova skulptura ne potpada ni pod jedan pravni osnov za osporavanje slobode izražavanja autora.

Demokratska društva štite umjetničku slobodu upravo zato što umjetnost nekada izaziva različite reakcije. Neslaganje s umjetničkim djelom samo po sebi nije dovoljan razlog za njegovo uklanjanje ili zabranu. Praksa Evropskog suda za ljudska prava dosljedno štiti umjetničku slobodu, čak i kada djelo “vrijeđa, šokira ili uznemirava državu ili bilo koji dio stanovništva” (Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva).

Crna Gora je po Ustavu sekularna država. Ona može opstati samo kao pluralističko društvo, što podrazumijeva toleranciju. Ako očekujemo da se poštuju vjerski simboli i običaji, isto tako treba poštovati pravo drugih da stvaraju i izlažu umjetnička djela koja nisu religiozna ili koja koriste univerzalne simbole.

Spirala isključivosti će pokrenuti samo nove primjere isključivosti. Pluralizam nije ustupak drugima nego zaštita za svakog od nas.

Skulptura neće promijeniti identitet Ulcinja. Ona nije prijetnja. Ali način na koji reagujemo na nju govori mnogo o tome kakvo društvo želimo da budemo. Društvo koje se ne plaši različitosti ili društvo koje se želi začauriti i izolovati od cijelog svijeta.