Kovačević: U pjesmi ''Vječna da si'' je put za izlazak iz mnogih zamki u kojima se danas nalazimo

Dvije decenije nakon istorijskog 21. maja 2006, kada je Crna Gora obnovila nezavisnost, sjećanja na dane referenduma i danas žive kroz emocije, slike zajedništva i atmosferu koja je, kako mnogi pamte, nadilazila politiku. Bio je to trenutak u kojem su se nada, patriotizam i osjećaj odgovornosti ujedinili da kažu „Da“ i izaberu da njihova zemlja samostalno bira svoj put i gradi budućnost.

U takvom vremenu, muzika je imala posebnu ulogu i snagu da sabere emocije, ohrabri ljude i ostane trajni zapis jednog velikog državnog i društvenog trenutka.

Među onima koji su svojim stvaralaštvom obilježili epohu obnove crnogorske nezavisnosti i dali značajan doprinos uoči i nakon samog referenduma, posebno mjesto pripada crnogorskom muzičaru Slobodanu Slobu Kovačeviću, umjetniku koji je bio i svjedok i akter tog veličanstvenog istorijskog događaja. Kroz pjesme posvećene Crnoj Gori, njenim ljudima, pejzažima i identitetu, Kovačević je decenijama gradio prepoznatljiv muzički opus stvoren od emocije, patriotizma i univerzalnih poruka mira i ljubavi, a čemu je govorio za Portal Analitiku.

Sve je bilo ispunjeno radošću i vjerom

 Kada se danas, sa distance od dvije decenije, osvrnete na period uoči referenduma 2006. godine, kako pamtite atmosferu u Crnoj Gori, ne samo političku, već i emotivnu i patriotsku, taj snažni naboj među ljudima? Gdje ste Vi tada bili kao umjetnik i kao građanin u tom istorijskom trenutku?

KOVAČEVIĆ: Kada se danas, sa distance od dvije decenije, osvrnem na period uoči referenduma 2006. godine, sjećanje me lakom tugom ovi, lakom tugom i suzom radosnicom koju je iskonski čista i neponovljiva atmosfera proizvela i donijela. 

Tih dana sam bio angažovan od strane umjetničkog odbora za nezavisnu Crnu Goru na čijem sam konkursu izabran kao „najbolji“, a učestvovali su svi autori iz Crne Gore i šire. Moja pjesma „Da je vječna Crna Gora“ je odabrana kao najprikladnija i najbolja za referendum koji će se održati 21. maja 2006. godine. Taj snažni naboj među ljudima, emotivni, patriotski, kosmopolitski, pacifistički, mirni i prijateljski, osjećao se na svakom koraku, u srcima našim, u dušama čistim, u cvrkutu ptica, u pjesmi vjetra. Sve je bilo ispunjeno radošću i vjerom, za svjetlošću sunca i mjeseca, za putem kojim ljubav naša dostojanstveno i sa pjesmom korača.

A pjesma kaže:

„Vjekovi su mnogi prošli, čuvala si svoje lice, kora hljeba, puno srce, Crna Goro suđenice
Topli dome, čežnjo sveta, zvijezdo sjajana već hiljadu ljeta
Zemljo sunca, vazda cvijećem cvala, svojom pjesmom svijet radovala
Pozdravljam te sinje more, tvoja brda, rijeke, gore, suza sreće lice kvasi rujna zoro svanula si Ovdje život svima novu nadu budi
nazdravimo skupa hej, vi dobri ljudi
Neka naša đeca u ljubavi žive
Zaborav nek nosi sve godine sive
Pozdravljam te sinje more tvoja brda, rijeke, gore suza sreće lice kvasi
Crna Goro vječna da si“.

Pjesma „Vječna da si“ himna jednog istorijskog trenutka

Autor ste brojnih pjesama posvećenih Crnoj Gori, među kojima su “Montenegro”, “Pjesma mira”, “Ovdje je moj dom”, “Crna Goro, kapljo vode”, “Crna Gora ime ti je”… Na tom tematskom putu, pjesmom “Vječna da si” zaokružili ste jednu cjelinu neposredno pred proglašenje nezavisnosti CG. Ova numera i danas se doživljava gotovo kao muzička himna jednog istorijskog trenutka Crne Gore. Kada se vratite na period njenog nastanka, šta vam je tada bila dominantna emocija i ideja vodilja?

KOVAČEVIĆ: Kao autor pjesama posvećenih Crnoj Gori, među kojima su ove koje ste nabrojali, da dodam još pjesme „Crna Gora“ (V. Visocki) posvećene 500 godina Oktoiha. Zatim „Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore“, „Podgorica“, „Durmitor“. 

Kao što ste rekli, pjesma „Vječna da si“ je zaokružila jednu cjelinu pjesama o Crnoj Gori, kao što je pjesma „Crna Goro kapljo vode“, ona je himna jednog istorijskog trenutka i meni izuzetno draga i značajna jer dolazi, kao i sve moje pjesme o Crnoj Gori, iz čiste emocije i patriotske dubine i potrebe. 

 Rekli ste da je “Vječna da si” nastala nekoliko godina prije referenduma, a da ste je kasnije prijavili na konkurs. Koliko je bilo izazovno u jednoj pjesmi sažeti lični odnos prema zemlji, a istovremeno ostati univerzalan i izbjeći dnevno-politički okvir?

KOVAČEVIĆ: Ona je nastala nekoliko godina prije referenduma, a finalizovana je i produkcijski urađena za sami referendum. Nimalo nije bilo lako prenijeti sva osjećanja i emocije. To se najbolje osjeti i vidi u riječima i melodiji koju pjesma nosi. 

U mojim pjesmama nećete naći nijednu riječ koja predstavlja isključivost, mržnju, militantne tonove. Uvijek su to bili i biće mir, prijateljstvo, davanje, tolerancija, ljubav. U pjesmi „Crna Goro, vječna da si“ su svi svi odgovori na Vaša pitanja, kao i put za izlazak iz mnogih zamki u kojima se i danas nalazimo.

Bez angažmana u programu za proslavu 20 godina nezavisnosti 

 Javnost je “Vječnu da si” doživjela kao pjesmu snažnog identitetskog i gotovo simboličkog naboja. Da li ste je Vi tako i zamišljali ili je kroz društveni i istorijski kontekst naknadno dobila nova značenja? Kada danas obilježavamo 21. maj, vidite li da se odnos prema toj pjesmi mijenjao kroz vrijeme, od institucionalnog i svečanog korišćenja do intimnijeg, ličnog doživljaja građana?

KOVAČEVIĆ: Kada danas obilježavamo 21. maj, ne mogu a da ne kažem da sam lakom tugom ispunjen sa jedne strane, jer me nema ni u jednom angažmanu i programu koordinatorskog tijela za proslavu 20 godina nezavisnosti Crne Gore. 

Nema me od 2006. godine ni na jednoj proslavi, akademiji i slično, ni na Cetinju, ni u jednom gradu, a organizataor je bila Opština Cetinje i Turistička organizacija Cetinje. Volio bih da mi neko iz ovih institucija objasni zašto i ko smišlja takve tužne priče. A pjevaju moje pjesme razni pjevači i izvođači i ne smeta im takva hipokrizijska podjela.

Kažem da sam lakom tugom ispunjen sa jedne strane i zato treba da se zahvalim koordinacionom tijelu za donošenje plana i programa povodom 20 godina nezavisnosti i jednom manjem broju mojih muzičkih kolega koje su participirale u organizaciji. Takođe, moram se zahvaliti Opštini Cetinje i Turističkoj organihzaciji Cetinje za izostavljanje mene u svim manifestacijama i programima od 2006. do dana današnjeg.

Znao sam da će Crna Gora uspjeti

 Dani uoči samog referenduma bili su ispunjeni i nadom i neizvjesnošću. Kako Vi pamtite taj istorijski trenutak i postoji li neka slika, emocija ili detalj koji vam je posebno ostao urezan i koji i danas nosite sa sobom?

KOVAČEVIĆ: Dani uoči samog referenduma bili su ispunjeni i nadom i neizvješnošću, ali htjeti je moći (vouloir c'est pouvoir) i kao da sam znao da će stići pozitivni rezultati. 

Uspio sam, ipak, da od silnog stresa dobijem groznicu i temperaturu, tako da sam morao da ostanem u krevetu, kad su svi slavili i pjevali moje pjesme u Hotelu „Crna Gora“.

Muzika i umjetnost govorili ono što su ljudi osjećali

 Koliko su, po Vašem osjećaju, muzika i umjetnost u tom periodu imali snagu da izraze ono što su ljudi osjećali? Da li ste Vi kroz svoj rad svjesno pokušavali da odgovorite na tu društvenu i emotivnu potrebu vremena?

KOVAČEVIĆ: Muzika i umjetnost, pozorišna umjetnost, u tom periodu imali su veliku snagu i doprinosili su da ljudi izraze ono što su osjećali. Da, ja sam kroz svoj rad prije svega želio da dam svoj mali autorski doprinos na buđenju svijesti i potrebi za zdravo razmišljanje i ispravno kretanje kroz vrijeme i prostor. 

Podsjetio bih vas na jednu moju pjesmu, a ranije sam već kazao da ćete u mojim pjesmama naći mnoge odgovore. Makar sam je napisao davno, kao mladić ili mlad čovjek , ona daje odgovore, a svojom univerzalnom porukom, uči i kazuje, što i kako. Pjesma se zove „Sami sebi mi smo krivi“.

„Sami sebi mi smo krivi
To što sada želim reći
Odnosi se na sve one
Koji želi da dobiju
Na lak način i žetone
Čovjek ne zna što bi htio
Svojih htjenja rob je sivi
I bezglavo trku gubi
Sami sebi mi smo krivi
Gdje je ljubav, gdje je pjesma
Gdje su one prave stvari
Dostojanstvo ljudsko blijedi
Ima nešto što nas kvari
Volio bi’ da ja griješim
Pa da sve to nije tako
Svako sebe nek’ provjeri
Odgovor će stići lako
Svijet se negdje stalno žuri

Niko ne zna gdje će stići
Da li znaju svi ti ljudi
Kojim putem treba ići
Gdje je ljubav, gdje je pjesma
Gdje su one prave stvari
Dostojanstvo ljudsko blijedi
Ima nešto što nas kvari“.

Priželjkujem ulazak u evropsku zajednicu

 Kada danas pogledate Crnu Goru kroz ovih 20 godina nezavisnosti, šta biste izdvojili kao najvažnije promjene? Gdje vidite napredak i razloge za zadovoljstvo, a šta vas je razočaralo ili ostavilo osjećaj propuštene prilike?

KOVAČEVIĆ: Kroz ovih 20 godina nezavisnosti kontroverzna je slika važnih promjena. Lijepo je to što smo dobili autoput i što se ide dalje. Lijepo se povezuju obale Morače (Milenijum, Union bridge) i još mnogo drugih stambenih objekata.

Jednom riječju, promjene su pozitivne u fizikusu, ali se to ne može reći za duhovnu i moralnu čovjekovu stranu. Mislim da su sve ove godine iznjedrile sve naše slabosti i nedostatke, od mržnje, pohlepe, zlobe, sujete, pizme, korupcije, zavisti, itd. Zato nam se i događa što nam se događa. 

Na ličnom primjeru sam iskusio sve ovo i uspio da se relaksiram od te spoznaje. Napisao sam pjesmu „Ljudi“ sa kojom želim da ukažem na te naše slabosti i kako da ih pobijedimo.

„O, slabosti ljudska pobijeđena budi
Daj da već jednom ljudi budu ljudi
Zar ti nije dosta, što si učinila
Koliko si samo tuge ostavila
Tebe ljudi pamte kroz sva pokoljenja
Ovaj svijet sa tobom na gore se mijenja
Tebe ljudi pamte, nose bol u duši
Pobijeđena budi, sama se uguši
Mržnja, zavist, zloba, pohlepa i pizma
Sve će da nas stigne, strašna kataklizma
Hvala dragom bogu, što se ljubav zove
I daje nam nadu za pobjede nove
Kad protjeraš mržnju iz svog krhkog bića
Osjetićeš ljubav, znak najboljeg pića
Kad pohlepu šutneš i okreneš joj leđa
Sujeta i zavist, biće bljeđa, rjeđa
Ne režite ljudi, vi jedni na druge
Zar vam nije dosta i bola i tuge
Pruži ruku svakom koji ljubav slavi
Koračaj sa pjesmom, podignute glave“.

Gdje vidim napredak i razloge za zadovoljstvo - pa horizont za ovo posmatranje je veoma sužen i ne bih se umorio nabrajajući ono što me veseli i raduje, ali da kažem ulazak u NATO. Daje nam kakvu takvu garanciju za mirniji život. Raduje me i priželjkujem ulazak u evropsku zajednicu. Evo i pjesme „Evropa“ koju sam napisao za tu priliku:

„Sanjao sam lijep san, da evropski slavim dan
Na Evropu sve miriše, partije se izmiriše
Nema više mržnje, rkađe, ni uvreda, niti svađe
Svi se grle i pjevaju, jedni drugima opraštaju
Slavimo slave, slavimo život, ne želim više biti idiot
Poštujemo jedni druge, nema više bola, tuge, eto to sam sanjao
Ne želim da se probudim
Evropo, a đe ode, prije il dopo, a đe ode
Ja hoću sve da dam , s tobom da zaigram
Evropo, a đe ode
Bog je nama dao sve, a da l nam pamet oduze
I kako to objasniti, zlo bi dobro da pobijedi
Zlo je mržnji stariji brat, neću više u kazamat
Zaboravljam svaki rat, hoću, hoću život zainat
I kad bi se bar malo više voljeli
I kad bi se, bar malo manje mrzjeli
Sve bismo mogli mi, neka smo Balkanci
Gdje bi nam bio kraj, evropski zagrljaj
Evropo, a đe ode, prije il dopo, a đe ode
Ja hoću sve da dam, s tobom da zaigram, Evropo
Evropo, zlatna jabuko
Vidiš li, vidiš li, koga do mene“.

Uvijek može više i bolje

 U kojoj mjeri su, po Vašem mišljenju, ispunjena očekivanja građana koja su postojala uoči referenduma? Šta smatrate da je moglo biti urađeno drugačije? 

KOVAČEVIĆ: Pitate me u kojoj mjeri su ispunjena očekivanja građana i moje mišljenje o tome. Ko sam ja da o tome sudim, ali znam da je u prirodi čovjekovoj da očekuje i priželjkuje više i bolje, nada i vjera su determinisane boljitkom i ljepotom života, ali arhitekte naše stvarnosti još uvijek ne uspijevaju pronaći pravi put i mjeru sa kojima bi se čovjek osjećao zadovoljnim i relaksirano. 

Uvijek može više i bolje, ali su polazišta kristalno jasna – za njihovu implementaciju je imperativan prolazak kroz prizmu htijenja, jer htjeti je moći, ne zaboravimo to, pa kroz prizmu altruizma (davanja), samokritike, poštovanja, bez egoizma, bez egocentrizma, bez svih onih slabosti koje sam nabrajao u pjesmi „Ljudi“. Jednostavno rečeno, za sveopštim boljitkom. Svjestan sam, da smo mi, svi zajedno, toliko daleko od ovoga što priželjkujemo, ali ja hoću da vjerujem u takvu sliku i pjesmu o nama. Ove su oči vidjele mnogo, ali još uvijek idem za svojim snom.

„Ovdje život svima novu nadu budi
nazdravimo skupa hej vi dobri ljudi
neka naša đeca u ljubavi žive
zaborav nek nosi sve godine sive“.

Ne dozvoljavam da mi iz sjećanja otme neke drage ljude, vedrinu, doagađaje, radost i ljepotu minulih dana; zaborav je, kod mene, vlasnik svega onoga što je mrak i tama, bol i tuga, slabost i jad, ljudskog postojanja. Svako od nas nosi krhku dušu, ali u svakom od nas ima nešto dobro. I kad nam se čini da smo sebi rekli sve, ali ne, još ima mjesta za ono što nedostaje, a to je ljubav.

Zbog naših slabosti, podijeljenosti, isključivostim neznanja, neobrazovanosti, a malo znanja opasna je stvar, tu smo gdje jesmo. Mogli smo, da je bilo sreće, pameti, znanja i mudrosti, davno biti u Evropi i uživati u životu sa daleko višim standardom i ljubavi. Ali, kao što već rekoh, hoću, znam i volim da vjerujem u bolje dane, zato i pišem pjesme koje glorifikuju harmoniju, sklad, davanje, mir i ljubav.

Ambijent u nezavisnoj Crnoj Gori nadahnuće, ali i opterećenje za stvaraoce

Koliko su društvene okolnosti u nezavisnoj Crnoj Gori uticale na Vaše stvaralaštvo – da li su Vas više inspirisale ili opterećivale? Na koji način su oblikovale teme o kojima pjevate i stvarate?

KOVAČEVIĆ: Svakako da su društvene okolnosti u nezavisnoj Crnoj Gori uticale na moje stvaralaštvo. Prvo, ja sam neko čije stvaralaštvo je do tada prezentovano i djelovalo na prostoru bivše nam države, prelijepe i meni nikad zaboravljene Jugoslavije. 

Crna Gora je, znate to i sami, toliko mala i bez muzičke produkcije i svega ostalog što podrazumijeva muzička, stvaralačka dinamika, tako da sam u tom pogledu automatski i drastično uskraćen svih benefita i adekvatne valorizacije. Takvo stanje i takva situacija dovodi kod autora do mnogih iskušenja i slabosti. 

No, ipak, ja sam zahvaljujući kreativnosti i iskonski čistoj pobudi, patriotskoj i ljubavnoj, uspio donijeti jedan veći broj pjesama zbog kojih sam ponosan i punog srca i duše, jer one pozivaju na mir, radost i sreću, uče da su krš i drača prelijepi, čisti i dostojanstveni. Možda me zbog svega toga i nema u programima za proslavu 20 godina nezavisnosti Crne Gore.

Društvene okolnosti su me i opterećivale, a i inspirisale za pisanje mojih pjesama. Opterećivala me činjenica da sam uskraćen sa mogućnostima za plasman i produkciju mojih pjesama. Objasnio sam to maloprije, sad je taj muzički prostor sveden an prostor Crne Gore, jer vas nema i ne može biti na prostorima na kojima sam ja dugi niz godina djelovao.

Inspirisalo me mnogo toga što sam preživljavao kao autor. Prvo kod mojih kolega, kod jednog manjeg broja, a i kod ljudi koji su pratili moje stvaralaštvo. 

Kao rezultat toga nastale su pjesme: „Montenegro“, „Pjesma mira“, „Ovdje je moj dom“, „Crna Goro ime ti je“, „Crna Gora“ (V. Visocki), „Crna Goro, kapljo vode“ (pjesma pisana za 50. godišnjicu pobjede nad fašizmom), „Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore“, „Crna Goro, vječna da si“. 

Sve su ove pjesme proizašla i stvarane iz štiva kojeg je kreirala realnost kroz koje je prolazila naša ljepotica Crna.

Volite i čuvajte Crnu Goru

 Kao neko ko je kroz umjetnost pokušao da sačuva emociju prema zemlji I u jednom istorijskom trenutku, šta biste poručili mlađim generacijama koje 2006. još nijesu ni bile rođene, a danas žive realnost Crne Gore koju su tada mogli samo da naslute?

KOVAČEVIĆ: Mlađim generacijama bih poručio mnogo toga, sve najbolje i naljepše, ali se bojim da me neće dobro čuti. Samo da su zdravo. 

Razmišljajte ispravno, sa ljubavlju, nadom, optimizmom i ostvarićete pobjedu u životu. Volite i čuvajte Crnu Goru i srećan vam Dan nezavisnosti. Ovo su ujedno bile i frekvencije na kojima se uzdizala svaka od mojih pjesama.