<article><p>Gost večerašnje emisije Život na note je Jole Radonjić! 🎶 <br/> <br/> Emisiju Život na note možete pratiti večeras od 21 sati na Televiziji E.</p><figure><amp-iframe sandbox="allow-scripts allow-same-origin" width="100" height="100" layout="responsive" frameborder="0" src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DChqIF1OEqkI&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0"></amp-iframe></figure></article>

<p>Gost večerašnje emisije Život na note je Jole Radonjić! 🎶 <br>
<br>
Emisiju Život na note možete pratiti večeras od 21 sati na Televiziji E.</p>
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="//cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DChqIF1OEqkI&amp;key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen="" scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

TV E

Život na note

Jole Radonjić

Društvo

Jole Radonjić večeras gost emisije „Život na note“ na TV E

<p>Gost večerašnje emisije Život na note je Jole Radonjić! 🎶 <br />
<br />
Emisiju Život na note možete pratiti večeras od 21 sati na Televiziji E.</p>
<div class="embed-block"><div><div style="left:0;width:100%;height:0;position:relative;padding-bottom:56.25%"><iframe src="//cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DChqIF1OEqkI&amp;key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top:0;left:0;width:100%;height:100%;position:absolute;border:0" allowfullscreen allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

<p>Svjedoci smo da funkcioneri gotovo svakodnevno donose odluke o komunikaciji sa medijima u zavisnosti od toga da li im se neki medij sviđa ili ne. To je, u emisiji E-uživo, kazala autorka „Sjenki“ i urednica u TV E <b>Svetlana Đokić</b>, komentarišući odluku <b>Lazara Šćepanovića </b>da zatvori vrata Uprave policije za „Sjenke“, jednu od najgledanijih emisija u Crnoj Gori.</p>
<p>Ako direktor policije, kako objašnjava Đokić, ne želi da sarađuje sa nekim medijem samo zato što negativno piše o njemu, to, dodaje ona, govori koliko je profesionalan prvi policajac Crne Gore.</p>
<p>„Sjenke“ će, kako je navela, nastaviti da istražuju sve slučajeve, sa fokusom na one predmete koji se sada već rijetko pominju i koji su zaboravljeni od crnogorskih istražitelja. Ekipa „Sjenki“ priprema 17 novih epizoda, od kojih je prva emitovana sinoć i to upravo priča o jednom takvom slučaju – ubistvu mladog Baranina koji je 2009. godine bio meta brutalnog napada u Valensiji.</p>
<p>Đokić se osvrnula i na bezbjednosnu situaciju u Crnoj Gori, navodeći da nosioci funkcija u sektoru bezbjednosti postaju ozbiljna prijetnja za državu.</p>
<p>Nepodobni mediji u Crnoj Gori već duže vrijeme su na udaru čelnika bezbjednosnog sektora. Iako je riječ o jednoj od najgledanijih emisija u Crnoj Gori, direktor Uprave policije Lazar Šćepanović odlučio je da za „Sjenke“ zatvori vrata.</p>
<p>Na pitanje da li je dobila obrazloženje za takvu odluku, Đokić je kazala:</p>
<p>– Dobila sam zvanično obavještenje iz Uprave policije početkom januara, dvije sedmice nakon sastanka i nakon što sam poslala zvaničan zahtjev za nastavak, na tom sastanku, dogovorene saradnje. U mejlu je navedeno – citiram – da „imajući u vidu dosadašnju praksu i standarde prilikom realizacije TV emisije sa istom tematikom na Javnom servisu, Uprava policije obezbjeđuje sagovornike i podršku samo za predmete koji su pravosnažno presuđeni i u kojima tokom krivičnog postupka nije bila isključena javnost“.</p>
<p>Na to nesuvislo obrazloženje, koje je, kako kaže, bilo samo alibi za očiglednu opstrukciju emisije, odgovorila je da je neočekivani odgovor nakon sastanka još jedna potvrda da se ne treba oslanjati na obećanja.</p>
<p>– Djela, kao i uvijek, govore više od riječi – poručila je Đokić.</p>
<p>Govoreći o dosadašnjoj saradnji sa policijom, navela je da su policijski službenici u emisiji iznosili isključivo informacije u okviru zakonskih ovlašćenja – kako se zločin dogodio, šta je policija utvrdila i da li su žrtve ili počinioci ranije bili poznati organima gonjenja.</p>
<p>– Nikada nije došlo do zloupotrebe tih gostovanja – naglasila je.</p>
<p>Na pitanje da li je odluka Šćepanovića lični odnos prema TV E, Đokić je podsjetila i na zabranu snimanja objekata Forenzičkog centra i jedinica za pritvorena lica, kao i na javne prozivke tog medija.</p>
<p>Govoreći o pravu javnosti da zna, istakla je da se ovakvim postupcima ne gradi povjerenje u institucije, već se ono urušava.</p>
<p>– Ranije sam radila u medijima koji su često kritikovali tadašnje direktore policije, ali se nikada nije desilo da zbog toga zabrane saradnju ili snimanja. Bili su spremni za komunikaciju jer nijesu imali problem sa sujetom – kazala je.</p>
<p>Uprkos opstrukcijama, „Sjenke“ nastavljaju sa radom.</p>
<p>– Fokusiraćemo se na zaboravljene slučajeve. Prva epizoda nove sezone upravo je priča o ubistvu mladog Baranina u Valensiji. Gledaoci će, kao i uvijek, dati sud o našem radu – navela je Đokić.</p>
<p>Komentarišući bezbjednosnu situaciju u zemlji, ocijenila je da je ozbiljno narušena.</p>
<p>– Imamo masovne zločine bez odgovornosti, mafijaške obračune, bjekstva iz kućnog pritvora, prijetnje novinarima. A svi su krivi osim onih koji rukovode sistemom – kazala je.</p>
<p>Na kraju je poručila da nedostatak odgovornosti nosilaca funkcija u sektoru bezbjednosti ulazi u opasnu fazu.</p>
<p>– Oni se grčevito drže fotelja jer ih te pozicije trenutno štite od odgovornosti. To je neodrživo stanje i vjerujem da će doći do smjena i da će profesionalci konačno dobiti priliku da vode institucije – zaključila je Đokić.</p>

Đokić: Funkcioneri sektora bezbjednosti postaju ozbiljna prijetnja za državu

<p>U situaciji kada državni budžet nema dovoljno sredstava za redovno servisiranje obaveza bez dodatnog enormnog zaduživanja, Vlada u očaju poseže za centralizacijom lokalnih prihoda, poručili su iz konsultanskte kuće Fidelity consulting, komentarišući poteze Vlade koji će opštine Tivat i Zeta, na čijim su teritorijama aerodromi, ostaviti bez prihoda od istih.</p>
<p>- Umjesto da otvoreno govori o fiskalnim problemima a ne da ih trpa pod tepih, Vlada pod plaštom „decentralizacije“, „lokalnog razvoja“ i „pravične raspodjele prihoda“ usvaja rješenja koja u praksi znače preusmjeravanje novca sa lokalnog na centralni nivo. Naime, najnovije izmjene Zakona o finansiranju lokalne samouprave jasno pokazuju taj obrazac: ključni izvori prihoda od koncesije se centralizuju, a opštine se svode na pasivne posmatrače raubovanja resursa koji se nalaze na njihovoj teritoriji- poručili su iz Fidelitija na mreži X.&nbsp;</p>
<p>Ističu kako je izmjenama ovog zakona propisano da kompletna koncesiona naknada za aerodrome, i fiksni i varijabilni dio, ide direktno u državni budžet.&nbsp;</p>
<p>- Opštine Zeta i Tivat, na čijoj se teritoriji nalaze crnogorskiaerodromi, ostaju bez ijednog eura tog prihoda, što predstavlja fiskalnu nacionalizaciju lokalnih prihoda- upozoravaju iz Fidelitija.</p>
<p>Vlada se, kažu, dodatno poziva na formulaciju da će se „75 odsto prihoda od fiksnog dijela naknade koristiti za infrastrukturne projekte od strateškog značaja na teritoriji opštine u kojoj se nalazi aerodrom“.&nbsp;</p>
<p>- Međutim, to nijesu sredstva lokalnih samouprava, već diskrecioni fond države koji može a ne mora da se troši. Zakon ne propisuje jasne kriterijume, procedure niti obavezno učešće opština u odlučivanju o projektima. Praktično, država uzima novac ostvaren na teritoriji Zete i Tivta, a potom političkom procjenom odlučuje hoće li i koliko sredstava vratiti u opštine od kojih je bukvalno otela stotine miliona eura- objašnjavaju iz Fidelitija.</p>
<p>Dodaju da ni varijabilni dio koncesione naknade, koji zavisi od poslovnog uspjeha aerodroma, ne pripada lokalnim zajednicama.&nbsp;</p>
<p>- I taj prihod se centralizuje, dok opštine ostaju sa bukom, gužvama, pritiskom na infrastrukturu i dodatnim komunalnim troškovima i to bez ikakve fiskalne kompenzacije. Zbilja, ko su ljudi koji misle da im ovo može proći- zaključuje se u objavi Fidelitija.</p>
<div class="embed-block"><div style="max-width: 550px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 100%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fx.com%2FFidelity_cg%2Fstatus%2F2019728872120475985&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Fidelity: Vlada pod plaštom „decentralizacije“ vrši fiskalnu nacionalizaciju lokalnih prihoda i ostavlja opštine Zeta i Tivat bez prihoda od aerodroma

<p>Budžetom Podgorice za 2026. godinu opredijeljeno je 4,26 miliona EUR za sufinansiranje programa rada sportskih klubova, čiji je osnivač Glavni grad.</p>
<p>Iz glavnog grada saopšteno je da ta odluka predstavlja snažnu potvrdu strateške opredijeljenosti gradske uprave da sport prepozna kao jedan od ključnih segmenata društvenog razvoja, promocije zdravih stilova života i afirmacije Podgorice i Crne Gore na domaćoj i međunarodnoj sceni.</p>
<p>Gradonačelnik <b>Saša Mujović </b>potpisao je danas ugovore sa predsjednicima i direktorima Odbojkaškog kluba Budućnost, Ženskog i muškog rukometnog kluba Budućnost, Košarkaškog kluba Budućnost, Fudbalskog kluba Budućnost i Plivačkog vaterpolo kluba Budućnost, čime je ozvaničena finansijska podrška njihovim programima rada u ovoj godini.</p>
<p>Mujović je istakao da Glavni grad tom odlukom ne pruža samo finansijsku podršku klubovima, već jasno šalje poruku da sportisti i sportski kolektivi imaju stabilnog i odgovornog partnera u gradskoj upravi.</p>
<p>- Sportisti su naši najbolji reprezentanti, jer upravo oni ime Podgorice i Crne Gore nose sa ponosom širom regiona, Evrope i svijeta. Njihovi uspjesi nisu samo sportski rezultati, već i snažna promocija grada, zajedništva, discipline i upornosti- kazao je Mujović.</p>
<p>On je naglasio da ulaganje u sport predstavlja ulaganje u budućnost mladih i zdravije društvo.</p>
<p>Mujović je pohvalio dosadašnje rezultate klubova Budućnosti, ali i iskazao razumijevanje za izazove sa kojima su se pojedini sportski kolektivi suočavali u prethodnom periodu.</p>
<p>- Svjesni smo da sport nosi uspone i padove. Vjerujem da će klubovi koji su prolazili kroz određene poteškoće uspjeti da ih prevaziđu, konsoliduju svoje redove i nastave putem stabilnosti i sportskih uspjeha. Glavni grad je tu da pomogne, ali i da insistira na odgovornosti i transparentnosti- poručio je Mujović.</p>
<p>Prema njegovim riječima, zajednički cilj je stvaranje stabilnih klubova koji su ponos Podgorice.</p>
<p>Gradonačelnik je istakao i značaj uloge Sekretarijata za sport, koji je u ovom budžetskom ciklusu dobio značajno veća sredstva, kako bi se dodatno unaprijedili uslovi za rad sportskih kolektiva, razvoj omladinskog i školskog sporta, kao i sportske infrastrukture.</p>
<p>Saopšteno je da Glavni grad ostaje čvrsto opredijeljen da kroz kontinuirana ulaganja, partnerski odnos sa sportskim klubovima i jasne kriterijume odgovornosti, doprinese jačanju sporta kao jednog od najvažnijih stubova društvenog života grada.</p>

Glavni grad sa 4,26 miliona eura podržao klubove čiji je osnivač

<p>Kada odu veliki ljudi iz svijeta likovne umjetnosti, ostane velika praznina. Ali ostanu i njihova djela, koja śedoče o njihovoj snazi, često više nego skromni naslovi u kojima je tek zabilježeno da je neko umro ili „preselio na bolji svijet“. Izuzetnih slikara što bi rekli moji Cetinjani, često śetimo tek kada „pasa“ kada prođe. To pokazuje kakvi smo i koliko zaista držimo do svojih velikih, svijetlih imena. Kada odu veliki ljudi iz svijeta likovne umjetnosti, ostane velika praznina. U cetinjskom i crnogorskom kosmopolitskom iskustvu umjetnost je profesija, ali i mjera trajanja i odgovornosti. Smrt slikara zato nije samo kraj duhovnog dodira s platnom, već početak njegovog trajnog dodira s vremenom. Onoga časa kada ruka stane, slika počinje da živi samostalno. Tek nakon odlaska počinjemo da gledamo pažljivije. Platna, koja smo mimoišli, odjednom traže pogled. U njima prepoznajemo vrijeme koje je slikar nosio u sebi, prostor iz kojeg je crpio snagu i unutrašnju disciplinu da ne podilazi, već da śedoči. Smrt slikara zato ne donosi kraj dijaloga. Naprotiv. Ona ga otvara. Slika postaje mjesto susreta onih koji dolaze poslije, jedini jezik koji više ne može biti prekinut. U tom jeziku nema objašnjenja, ali ima trajanja. Smrt u likovnoj umjetnosti nikada je tačka u kojoj se djelo odvaja od autora i počinje da egzistira kao samostalna, zatvorena cjelina. Kod Smaila-Smaja Karaila taj trenutak ne donosi dramatičan prekid, već gotovo asketsko preuzimanje slike od strane vremena. Njegova platna ne nose patos oproštaja, niti potrebu za završnom izjavom ona su već za života bila oblikovana kao prostori spremni da opstanu bez prisustva ruke koja ih je stvorila. U tom smislu, Karailova djela funkcionišu kao memorijali egzistencije, lišeni naracije, ali ispunjeni suštinom trajanja.</p>
<p>Smail-Smajo Karailo, bez obzira na nagrade, državna priznanja i profesorsko-pedagoški rad, ostavlja i gorčinu onu što kao društvo za života nijesmo učinili više. Kod nas nažalost, mnogo toga počiva na pojedincima i entuzijastima, a ne na institucijama. O Smaju su pisali vrsni istoričari umjetnosti i majstori pera likovne i književne kritike Ljiljana Zeković, Marko Špadijer i brojni drugi ali njegov život i stvaralaštvo teško da bi stali u okvire jednog teksta. On je uostalom, odavno, još za života, prerastao mjeru likovnih kritika. Smail-Smajo Karailo pripadao je onoj rijetkoj vrsti stvaralaca koji nijesu gradili samo opus, već su oblikovali etički prostor umjetnosti. Ova gorčina o kojoj je riječ nije optužba, već uvid u stanje društva koje se prečesto oslanja na pojedince, a prerijetko preuzima odgovornost kao zajednica. U takvom ambijentu umjetnik nerijetko ostaje prepušten sopstvenoj snazi, strpljenju i unutrašnjoj etici, dok priznanja dolaze kasno ili nedovoljno snažno. Upravo zato Karailov opus ne traži dodatna tumačenja ni sistematizacije on stoji kao cjelina koja sśedoči o jednom vremenu, ali i o granicama tog vremena.</p>
<p>Rođen na Cetinju 15. decembra 1940. godine, Karailo je iz Prijestonice ponio ne samo pripadnost, već i samu suštinu ośećaj mjere, dostojanstva i unutrašnje discipline. Cetinje je bilo njegovo trajno ishodište polazna tačka, ali i završna sintagma njegovog stvaralačkog puta. U tom smislu, Karailo je kroz likovnu prizmu živio na Cetinju on je bio cetinjski slikar u najdubljem, duhovnom značenju te riječi. Cetinje je kroz svoju kulturnu istoriju dalo brojne likovne velikane, autore koji su oblikovali vizuelni identitet Crne Gore i uspostavili njene estetske mjere. U toj plejadi imena, Smail Smajo Karailo stoji prirodno i postojano ne kao izuzetak, već kao potvrda kontinuiteta. Njegovo slikarstvo ne traži poređenja da bi se potvrdilo ono pripada toj liniji po likovnoj formi kojom govori, po ozbiljnosti s kojom gradi sliku i po odgovornosti prema prostoru iz kojeg je poteklo. Za razliku od mnogih koji su u velikim centrima tražili potvrdu, Karailo je svoju umjetničku snagu crpio iz unutrašnje sintagme Cetinja. Upravo u tom kontrastu između ljepote Prijestonice i velikih estetskih</p>
<p>dometa njegovog opusa ogleda se njegova posebnost. Cetinje mu nije bilo ograničenje, već mjera ne ivica, već centar iz kojeg se njegov likovni svijet širio prema univerzalnom.</p>
<p>Njegovo formalno obrazovanje započinje u Umjetničkoj školi u Sarajevu, a završava se na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu, u klasi profesorke Ljubice Sokić. Taj put između Sarajeva, Beograda i Cetinja, je proces sazrijevanja u kojem se susretao s različitim estetikama, ali nikada nije gubio spostveni unutrašnji balans. Iz škole Ljubice Sokić ponio je osjećaj za čistoću forme, redukciju i misaonu kontrolu slike, ali je sve to preveo u lični, prepoznatljiv izraz.</p>
<p>Kao profesor na Nastavničkom fakultetu u Nikšiću, a potom i na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore na Cetinju, Karailo je ostvario možda i najdublju dimenziju svog djelovanjapedagošku. Njegova predavanja bila su posebna svojevrsna transmisija znanja, ali i postojani moralni i etički čin. Studente nije učio kako da budu uspješni, već kako da budu tačni prema sebi, prema slici i prema svijetu koji ih okružuje. Govorio je malo, ali je svaka riječ onu ličnu dimenziju po kojem su ga studenti prepoznavali ali i pamtili. U tom odnosu prema mladima, jednako kao i u svom slikarstvu, ostao je dosljedan rijetkoj mjeri dostojanstva onoj u kojoj autoritet ne dolazi iz pozicije moći, već iz ličnog primjera i povjerenja u istinu slike.</p>
<p>U likovnom smislu, njegov opus se opire lakim klasifikacijama. Karailova slika ne traži pažnju agresijom boje niti spektaklom motiva. Naprotiv, ona se obraća, slojevitošću i unutrašnjom napetošću. Njegov izraz se kreće između figurativnog i apstraktnog, ali nikada ne gubi dodir sa stvarnošću. To je slikarstvo meditacije, u kojem se prostor ne prikazuje, već promišlja, a figura se ne opisuje, već naslućuje. Posebno mjesto u njegovom radu zauzima odnos prema prostoru Crne Gore. Krš, kamen, svjetlost i ogoljeni pejzaž kod Karaila su svojevrsni prikazi egzistencijalne kategorije. U tom smislu, njegovo slikarstvo stoji blisko onoj dubokoj ali probljeskujućoj misli Pol Sezana koji je govorio da se umjetnost ne sastoji u kopiranju prirode, već u njenom promišljanju i prevođenju u unutrašnji red. Karailo upravo taj red gradi strpljivo, bez žurbe i bez potrebe da objašnjavanjem. Karailovo stvaralaštvo može se čitati kao dug proces unutrašnje selekcije, u kojem se slika oslobađa viška da bi došla do svoje nužnosti. Njegov odnos prema formi nije bio estetska igra, već etička odluka ništa na platnu ne postoji bez opravdanja. Boja kod njega nije efekat, već stanje linija nije opis, već granica magije. U tim slikama nema potrebe za narativom, jer se značenje ne gradi pričom, već odnosima. Prostor se ne širi ka spolja, već se sabija ka unutra, stvarajući napetost koja sliku drži u ravnoteži između vidljivog i naslućenog. Upravo zato Karailov opus ne pripada trenutku, već trajanju.</p>
<p>Karailov značaj za savremenu crnogorsku umjetnost ne iscrpljuje se u njegovom opusu. Bio je jedan od onih rijetkih likovnih i intelektualnih stubova koji su trajali kroz više decenija bez prekida, sa unutrašnjim kontinuitetom koji se ne da lako poljuljati. Njegovo prisustvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju značilo je stabilnost, mjeru i vrijednosni oslonac u vremenu u kojem su se mijenjale paradigme, ali ne uvijek i kriterijumi. U etičkom smislu, Smail Smajo Karailo nije pravio razliku između života i rada. Njegova skromnost nije bila poza, već stanje duha njegova posvećenost bila je istrajna i duboko autentična. U tome leži njegova trajna vrijednost u dosljednosti, u odbijanju improvizacije i u nepokolebljivoj vjernosti slici kao moralnoj obavezi.</p>
<p>Danas, kada ga više nema među nama, ostaje njegova slika. Ali ostaje i nešto možda još važnije ostaje način. Cetinje, a s njim i Crna Gora, izgubili su jednog od svojih nenametljivih čuvara, ali su dobili trajni znak da se kultura ne gradi samo djelima, već i karakterom. Smail-Smajo Karailo ostaje tamo đe istinski umjetnici uvijek ostaju u prostoru između slike i savjesti, između tame i svjetlosti. Njegova sjenka danas počiva tamo đe počivaju mnogi velikani Prijestonice. I dok ovo pišem, ne mogu da se ne zapitam hoće li Cetinje, a potom i Crna Gora, znati da to prepoznaju na vrijeme. Hoćemo li znati da njegovo stvaralaštvo ne „obilježimo“, nego da ga stvarno razumijemo? Jer na kraju, sve ostaje na nama. A ta misao ne uliva naročitu nadu, znajući koliko je naša kultura śećanja često površna, kratkog daha i brza u zaboravu. Smrt za umjetnika, međutim, nikada nije kraj. Ona je samo trenutak kada</p>
<p>prestaje da se brani od vremena. Ako je bio istinit, vrijeme mu tada više ne može ništa. Ako nije ni život mu nije pomogao. Zato Cetinje ostaje ne kao mjesto śećanja, već kao prostor u kojem se takva istina prepoznaje i traje, kao dio crnogorskog duhovnog i kulturnog iskustva. Smail-Smajo Karailo nastavlja da traje kroz svoje djelo, koje ostaje kao svjedočanstvo jedne dosljedne, etički utemeljene umjetničke prakse. U tom smislu, njegovo prisustvo nije završeno, već preneseno u prostor trajanja slike i njegovog voljenog Cetinja.</p>
<p>Iz bogate biografije Smaila-Smaja Karaila izdvajam:</p>
<p>Karailo, Smail Smajo, slikar (Cetinje, 15. XII 1940). Završio je Umjetničku školu u Sarajevu i ALU u Beogradu, u klasi prof. Lj. Sokić. Bio je prof. na NF u Nikšiću i na → Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore na Cetinju. Slikar neoromantičarske orijentacije. Prepoznat je po likovnoj dosljednosti, analitičkom pristupu u definisanju svakog detalja na slici i harmoničnim odnosima crvene, žute, zelene i sive, kojima stvara jedinstvene cjeline u kojima dominira jedna boja. Poštujući osnovna načela klasičnog slikarstva – kompozicijske principe, euklidovsku perspektivu, magiju svjetlosnih senzacija, modelaciju forme, opredjeljuje se za neodivizionističku tehniku slikanja – valersko toniranje čistih boja. Navedenim osobenostima formalnog sloja slike postiže optičke iluzije, koje njegovom slikarstvu daju jednu sanjarsku, bajkovitu dimenziju magičnog realizma i metafizičkog slikarstva. Svjetlost kao važan, ako ne i primaran plastički element, fluidno se rasipa prostorom, obavija i umekšava oblike, stvarajući jedinstveni vizuelno-likovni korpus. Motivski se opredijelio za figuralne kompozicije – nadrealne vizije (Narandžasta bašta, Plaža u mom vrtu, Vladičina bašta, 1970), pejzaže satkane od svjetlosti i boja (Pejzaž, 1983; Bare, 1996; Duklja) i mrtve prirode (Polica, 1980–1990). Slikama S. Karaila provijava nostalgična nota, koja animira njegovo sjenovito sjećanje na djetinjstvo. . Na njima otkriva skrivenu ljepotu prirode i tajne svijeta koje se kriju iza vizuelnog privida. Prošlost kao emotivna okosnica i sadašnjost koja se više naslućuje nego percepira oblikuju njegovo djelo koje, u širem kontekstu, pripada lirskom, fantastičnom slikarstvu. Samostalne izložbe: Galerija Grafičkog kolektiva, Beograd (1967, 1972); Moderna galerija, Titograd (1971); Gradska galerija, Ulcinj (1971); → Plavi dvorac, Cetinje (1971), Galerija „Al”, Podgorica (1998). Značajne kolektivne izložbe: Cetinjski likovni salon (1965, 1975, 1978, 1979, 1980, 1991); IV Beogradsko trijenale jugoslovenske likovne umjetnosti, Beograd (1970); „Savremena crnogorska umjetnost”, Rim, Bari; Haselt, Šarlroa, Turne (Belgija); Pariz; Zagreb (1972–1973); SLUJ, Sarajevo (1975); Skoplje (1981); „Umjetnost na tlu Crne Gore od praistorije do danas”, Moskva (1981); „160 djela iz Umjetničkog muzeja Crne Gore”, Beograd (1986/87); „Savremeni cetinjski slikari”, Kostroma (Rusija, 1995) i dr. Od 1965. učestvuje na izložbama ULUS-a, a od 1981. ULUCG-a. Nagrade: Nagrada za mlade Cetinjskog likovnog salona „13. novembar”, Cetinje (1965); Velika nagrada ALU iz Fonda Rista i Bete Vukanović, Beograd (1967); Nagrada Oktobarskog salona, Beograd (1974); Nagrada Cetinjskog likovnog salona „13. novembar”, Cetinje (1980); Trinaestojulska nagrada (1986). Odlukom Vlade Crne Gore, dobio je status istaknutog kulturnog stvaraoca (2012). Njegovo ime uvršteno je u antologijske preglede jugoslovenske umjetnosti XX v. (M. Protić, „Slikarstvo XX v.”, Umetnost na tlu Jugoslavije, 1982). (Preuzeti podaci sa CANU).</p>

Jole Radonjić večeras gost emisije „Život na note“ na TV E

Tagovi

Đokić: Funkcioneri sektora bezbjednosti postaju ozbiljna prijetnja za državu

Fidelity: Vlada pod plaštom „decentralizacije“ vrši fiskalnu nacionalizaciju lokalnih prihoda i ostavlja opštine Zeta i Tivat bez prihoda od aerodroma

Glavni grad sa 4,26 miliona eura podržao klubove čiji je osnivač

Smail Smajo Karailo (1940-2026): Jedan cetinjski slikar u trajnoj galeriji Crne Gore

Programska šema

PRATITE TVe UŽIVO