Brestice: Ne zatrpavati jamu - ne zatrpavati istinu

Piše: mr sc Slavko Hrvačević, dipl. ing.

Ko je naredio da se jama u Bresticama zatrpa i na osnovu kojeg propisa? Ko je izvršio naredbu? I ko će odgovarati za posljedice po prirodu, podzemne vode i eventualno uništavanje dokaza?

Ono što je posljednjih dana otkriveno u Bresticama kod Nikšića mnogo je više od priče o nehumanom postupanju prema životinjama.

Ovo je priča o zaštiti prirode, podzemnih voda, odgovornosti institucija i poštovanju zakona.

Veliku zaslugu za otkrivanje ovog slučaja ima NVO Korina. Zahvaljujući njihovom angažovanju i pomoći speleologa, javnost je dobila priliku da vidi ono što se godinama nalazilo skriveno u unutrašnjosti jedne kraške jame.

Prema javno objavljenim informacijama, aktivistkinje Korine su se spustile u jamu i pomoću čitača identifikovale čipove na pronađenim leševima. Prema tim informacijama, najmanje 17 pasa povezano je sa nikšićkim azilom, a u jami su pronađene i vreće sa dodatnim leševima, kosti, lobanje i drugi ostaci. 

To je dovoljno ozbiljno da više niko nema pravo da ovaj slučaj tretira kao običan incident.

Ali postoji još nešto što je, po mom mišljenju, izuzetno važno, a javnosti do sada nije dovoljno objašnjeno.

BRESTICE SU KARSTNO PODRUČJE. A U KARSTU NIŠTA NE OSTAJE SAMO TAMO GDJE JE BAČENO.

Područje Brestica pripada izrazito razvijenom karstnom prostoru. Na ovom području i u širem zaleđu u ranijem periodu vršena su brojna hidrogeološka istraživanja, uključujući i trasiranja podzemnih voda.

To je prostor u kojem se voda kreće kroz pukotine, kavernozne sisteme, kanale i druge podzemne puteve.

Podzemni tokovi u karstu ne prate granice parcela, katastarskih opština niti ono što mi možemo vidjeti na površini.

Upravo zbog toga svako nekontrolisano odlaganje leševa, otpada ili drugih potencijalno štetnih materija u karstnim jamama predstavlja potencijalni rizik za podzemni hidrološki sistem.

Dio voda ovog šireg karstnog područja drenira prema različitim zonama Nikšićkog i Bjelopavlićkog prostora, a ranija istraživanja i hidrogeološke indicije ukazuju na složenu povezanost podzemnih tokova prema izvorištima i drugim zonama.

Za neke podzemne veze postoje rezultati ranijih trasiranja, dok za druge postoje hidrogeološke indicije koje zahtijevaju dodatnu provjeru.

Zato se mora biti precizan.

Ne tvrdim da je dokazano da je zagađenje iz ove jame već dospjelo u konkretno izvorište.

Ali tvrdim nešto drugo, što je elementarna hidrogeološka činjenica:

u razvijenom karstu odlaganje leševa i otpada u jamu nije bezazleno i mora se posmatrati kao potencijalni rizik za podzemne vode.

A taj rizik se ne može procjenjivati zatrpavanjem jame.

I ONDA DOLAZIMO DO PITANJA KOJE JE MOŽDA JOŠ OZBILJNIJE

Prema javno objavljenim informacijama, veterinarski inspektor je naložio da se jama zatrpa, uz obrazloženje povezano sa „sprečavanjem zaraze“. 

Ako je to tačno, javnost ima pravo da pita:

Zašto je jama zatrpana prije nego što je slučaj do kraja istražen?

Ako je postojala sumnja na zarazu, zar nije trebalo prvenstveno:

• utvrditi uzrok uginuća; 

• uzeti odgovarajuće uzorke; 

• izvršiti laboratorijska ispitivanja; 

• identifikovati životinje; 

• utvrditi način njihovog zbrinjavanja; 

• procijeniti rizik po zdravlje ljudi i životinja; 

• obezbijediti mjesto događaja; 

• sačuvati moguće dokaze; 

• i tek onda sprovesti zakonom propisane mjere? 

Zakon o veterinarstvu predviđa utvrđivanje uzroka oboljenja i uginuća, epizootiološka i laboratorijska ispitivanja, kao i neškodljivo odlaganje i uništavanje leševa. Kada postoji sumnja da je životinja uginula od zarazne bolesti koja se obavezno prijavljuje, predviđeno je uzimanje materijala radi dijagnostičkog ispitivanja i utvrđivanja uzroka uginuća. 

Zakon takođe propisuje da je zabranjeno bacati leševe životinja ili ih ostavljati na otvorenom prostoru, u šumama ili na drugom mjestu, a propisuje i način postupanja sa leševima i nusproizvodima životinjskog porijekla. 

Zato obrazloženje „sprečavanje zaraze“ samo po sebi nije odgovor.

Naprotiv, ono otvara nova pitanja.

Postoji još jedna stvar koju institucije više ne mogu zaobići.

Novi Zakon o zaštiti prirode Crne Gore, koji je stupio na snagu 15. avgusta 2026. godine, veoma jasno definiše speleološke objekte. Jame, pećine, pećinski nakit i drugi djelovi pećina su dobra od opšteg interesa. 

Još važnije, član 80 istog zakona propisuje da je u speleološkim objektima i njihovoj okolini zabranjeno:

• zagađivati vodotoke i izvore ispuštanjem i unošenjem otrovnih materija; 

• odlagati uginule životinje; 

• odlagati čvrsti otpad; 

• uništavati i oštećivati dijelove speleološkog objekta; 

• izvoditi radove koji mogu prouzrokovati značajne nepovoljne i trajne promjene geomorfoloških i hidroloških obilježja; 

• kao i obavljati druge aktivnosti koje trajno ugrožavaju prirodne vrijednosti i značaj speleološkog objekta. 

Jama je speleološki objekat. Jama je prirodno dobro od opšteg interesa. I zakon je štiti.

Još važnije, član 81 stav 7 istog zakona propisuje da, ako se speleološki objekat nalazi na zemljištu u privatnoj svojini, vlasnik zemljišta ne smije ugroziti ili oštetiti speleološki objekat, zatrpati njegov ulaz ili spriječiti njegovo korišćenje. Zakon za kršenje ove odredbe predviđa i prekršajnu odgovornost. 

Zato je pitanje sasvim jednostavno:

KO JE DONIO ODLUKU DA SE JAMA U BRESTICAMA ZATRPА?

I još važnije:

NA OSNOVU KOJEG ZAKONA, STRUČNOG MIŠLJENJA I PROCJENE RIZIKA?

KO JE ZAŠTITIO DOKAZE?

Ako su u jami pronađeni leševi pasa sa mikročipovima, vreće, kosti, lobanje i drugi ostaci, onda se moramo zapitati:

Da li je prije zatrpavanja izvršen kompletan uviđaj?

Da li su:

• evidentirani svi pronađeni ostaci; fotografisani i snimljeni; uzeti uzorci; očitani svi dostupni čipovi; utvrđen identitet životinja; utvrđeno vrijeme i uzrok uginuća; obezbijeđeni mogući tragovi; ispitana mogućnost kontaminacije podzemnih voda? 

I najvažnije:

Da li je zatrpavanjem jame eventualno otežano ili onemogućeno dalje utvrđivanje činjenica?

To nije pitanje za javnost da presuđuje.

To je pitanje za tužilaštvo, policiju i nadležne inspekcijske organe.

A GDJE JE BILA EKOLOŠKA INSPEKCIJA?

U cijelom ovom slučaju posebno se nameće pitanje postupanja organa nadležnih za zaštitu životne sredine.

Ako je u karstnoj jami pronađeno više leševa životinja i velika količina drugog otpada, onda ovo više nije samo veterinarsko pitanje.

To je istovremeno:

pitanje zaštite prirode, pitanje zaštite speleološkog objekta, pitanje mogućeg ugrožavanja podzemnih voda, pitanje upravljanja otpadom i, eventualno, pitanje krivične odgovornosti.

Novi Zakon o zaštiti prirode predviđa inspekcijski nadzor nad speleološkim objektima i ovlašćenja ekološkog inspektora da zabrani nedozvoljene aktivnosti i naloži mjere radi sprječavanja i uklanjanja štetnih posljedica. 

Zato javnost ima pravo da zna:

Da li je ekološka inspekcija izašla na teren? Šta je utvrdila? Koje mjere je preduzela? Da li je neko procijenio hidrogeološki rizik? I konačno:

KO JE ODLUČIO DA JE DOVOLJNO – ZATRPATI JAMU?

OV