Opasna igra Dodika: Kako optužbama o „istorijskom antisemitizmu“ Bošnjaka pokušava da gradi političke veze sa Trampom i Izraelom

U svijetu u kojem se politički poeni osvajaju brzinom viralne objave na društvenim mrežama, a činjenice često gube bitku pred senzacionalizmom, Milorad Dodik otvorio je novi front. Ovoga puta meta je cjelokupna istorijska uloga bošnjačkog naroda u Drugom svjetskom ratu.

Kroz niz izjava – od Donje Gradine do Vašingtona – predsjednik Republike Srpske, prema ocjenama kritičara, sprovodi svojevrsni revizionistički narativ sa jasnim ciljem: da Bošnjacima pripiše istorijski antisemitizam, poveže ih sa nacističkim nasljeđem i današnje Bošnjake predstavi kao bezbjednosnu prijetnju sličnu takozvanoj Islamskoj državi.

Iako se takve tvrdnje ozbiljnim istoričarima mogu učiniti kao materijal za rubriku „vjerovali ili ne“, ignorisanje takve strategije, smatraju analitičari, predstavlja luksuz koji sebi ne mogu priuštiti ni politika ni intelektualna javnost.

„Povratak“ Hagade koja nikada nije otišla

Jedan od najnovijih primjera odnosa prema prošlosti je Dodikova izjava da će izraelskom predsjedniku Isaku Hercogu predložiti da se Sarajevska hagada „vrati u Izrael“, uz tvrdnju da je postala predmet „političke zloupotrebe“ i da ne pripada Sarajevu.

Međutim, osnovni problem te izjave nije u različitom tumačenju istorije, već u činjenicama. Sarajevska hagada nikada nije bila u Izraelu da bi tamo mogla biti „vraćena“. Riječ je o iluminiranom sefardskom rukopisu iz srednjovjekovne Španije, koji je Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine legalno otkupio još 1894. godine od sarajevske porodice Koen. Hagada je danas vlasništvo države Bosne i Hercegovine i simbol multikulturalne tradicije Sarajeva.

Kritičari smatraju da Dodikova izjava nije puka greška, već politički signal. Predstavljanjem Hagade kao „zarobljenog“ jevrejskog blaga u rukama „muslimanskog Sarajeva“, pokušava se poslati poruka Izraelu da se upravo on brine o jevrejskom nasljeđu.

Ironija je, kako podsjećaju istoričari, u tome što su upravo Bošnjaci, poput Derviša Korkuta, tokom Drugog svjetskog rata rizikovali živote da bi spasili Hagadu od nacista, skrivajući je u džamijama i muslimanskim kućama.

Vašingtonska ofanziva

U intervjuu američkim medijima tokom boravka u Vašingtonu, Dodik je iznio niz optužbi na račun Bošnjaka.

– Ti muslimani su saradnici Irana i veliki protivnici Izraela i Jevreja. U Drugom svjetskom ratu bili su na strani Hitlera i organizovali koncentracione logore za moj narod. Kuriozitet tog vremena je da su organizovali logore za djecu – 45.000 djece je umrlo u tim logorima – rekao je Dodik.

Istoričari ističu da takve tvrdnje predstavljaju istorijski revizionizam. Koncentracioni logori na teritoriji Bosne i Hercegovine u Drugom svjetskom ratu, uključujući Jasenovac i njegove ispostave, bili su pod kontrolom Nezavisne Države Hrvatske i ustaškog režima.

Bošnjaci, iako su pojedinci učestvovali u vojnim formacijama NDH, nijesu imali političku ni institucionalnu kontrolu nad logorima.

Pripisivanje kolektivne krivice čitavom narodu za zločine ustaškog režima, ističu analitičari, predstavlja istorijski neutemeljenu i opasnu generalizaciju.

Zaboravljene muslimanske rezolucije

U istorijskim analizama često se ističe i fenomen Muslimanskih rezolucija iz 1941. godine.

U vrijeme nacističke okupacije, bošnjačka intelektualna i vjerska elita u Sarajevu, Banjoj Luci, Prijedoru, Mostaru i Tuzli javno je osudila ustaško nasilje nad Srbima i Jevrejima.

Muftija Muhamed Kurt u Tuzli intervenisao je kako bi spriječio paljenje pravoslavne crkve, dok su pojedinci poput Derviša Korkuta i porodice Hardaga spasavali Jevreje od progona.

Istoričari navode da takve inicijative predstavljaju rijedak primjer javnog otpora fašističkim zločinima u okupiranoj Evropi.

Geopolitički kontekst

Analitičari smatraju da Dodik ove narative koristi u političke svrhe, nastojeći da se pozicionira u širem geopolitičkom kontekstu, posebno u odnosu na desničarske političke krugove na Zapadu.

U tom narativu, Republika Srpska i srpski narod predstavljaju se kao „bedem hrišćanskih vrijednosti“, dok se Bošnjaci pokušavaju prikazati kao bezbjednosna prijetnja.

U tom kontekstu često se citira i Dodikova ranija izjava da „nema razlike između Hamasa i muslimana u Bosni i Hercegovini“.

Opasnost od revizionizma

Mnogi Dodikove tvrdnje smatraju političkom retorikom, ali dio stručne javnosti upozorava da ignorisanje takvih izjava može imati ozbiljne posljedice.

U međunarodnoj politici, percepcija često ima jednaku težinu kao i činjenice. Ukoliko se tvrdnje o istorijskim događajima ne osporavaju argumentima, postoji rizik da postanu dominantan narativ.

Istoričari i analitičari upozoravaju da je riječ o pokušaju reinterpretacije istorije s ciljem promjene percepcije o Bosni i Hercegovini i njenim narodima.

Zbog toga, kako ističu, odgovornost nije samo na istoričarima, već i na političarima, diplomatama i medijima da kontinuirano ukazuju na istorijske činjenice.

Jer, kako zaključuju, borba za istinu o prošlosti nerijetko određuje i način na koji se oblikuje budućnost.