O ovom se čovjeku u Evropi vrlo malo govori: On drži ključeve alternative za NATO

Za Jutarnji piše: Vladimir Drobnjak

Ima li života bez NATO-a? To je samo jedno od brojnih geoegzistencijalnih pitanja novog vremena, nad kojima zdvajaju Evropa i svijet nakon svake nove poruke američkog predsjednika Donalda Trampa. Samrtnička lista je poduža i ne uključuje samo NATO: Ujedinjeni narodi, transatlantsko partnerstvo, međunarodni pravni poredak, pa i sami 21. vijek. Medijima je teško odoljeti da odmah ne proglase kraj nečega što se još juče smatralo zadanom konstantom. Mnogo više klikova dobiće naslov o kraju svijeta, nego vijest da će taj svijet, eto, i sjutra postojati. U tom profesionalnom proricanju katastrofa NATO je uvijek pri ruci. Opravdano?

U traženju odgovora kakva je budućnost NATO-a (i ima li je uopšte) valja poći od dva pitanja: koja je danas svrha NATO-a te može li NATO postojati i bez SAD-a? Prije toga, međutim, nije na odmet podsjetiti na njegovu embrionalnu prošlost: NATO, tačnije Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora, rođen je u Vašingtonu 4. aprila 1949. godine potpisivanjem ugovora po kojem je dobio ime. NATO je na početku imao 12 država članica (Belgija, Danska, Francuska, Island, Italija, Kanada, Luksemburg, Holandija, Norveška, Portugal, SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo), da bi se tokom više od sedam decenija gotovo utrostručio - nakon ulaska Švedske 2024. godine sada ima 32 članice. I, za razliku od EU, nitko nikad nije izašao iz NATO-a.

Kao i mnogo toga stvorenog u nekom sasvim drugom vremenu, NATO se sve teže uklapa u nove realnosti, suočen s problemima kojih tada nije bilo. Premda je to već rečeno bezbroj puta, valja i dalje ponavljati: NATO je, izvorno hladnoratovski proizvod, ustrojen kao odbrambena organizacija. Stvoren je radi zaustavljanja možebitne sovjetske invazije (stara je izreka onog vremena: "Ako ne želimo da Sovjeti smoče čizme u La Mancheu, moramo ih zaustaviti prije Rajne"), ali i radi integracije poslijeratne Njemačke u ekonomske, političke i odbrambene strukture Zapada (Zapadna Njemačka postala je članica NATO-a 1955. godine). Osim kolektivne obrane, NATO se profilirao i kroz čuvanje slobode i sigurnosti svojih članica kako vojnim tako i političkim sredstvima, počevši od demokratskog nadzora oružanih snaga. Drugim riječima, NATO se od samog početka temeljio ne samo na snazi zajedničkog oružja, nego i na zajedničkim vrijednostima.

Decenijama je NATO samim postojanjem ispunjavao svoju stratešku ulogu bez da je ispalio i jednu granatu na protivnika. Prvo vojno djelovanje NATO-a bilo je čak 45 godina nakon njegova osnivanja i cilj nisu bili ruski tenkovi - to je bilo u februaru1994. na nebu Bosne i Hercegovine kada su u operaciji sprečavanja neovlašćenih letova iznad BiH srušena četiri vojna aviona bosanskih Srba. Ali, uporedno s neupitnom odbrambenom moći, s vremenom se mijenjalo njegovo geopolitičko značenje - NATO se tokom decenija pretvorio i u politički projekt širenja vrijednosti liberalne demokratije na istok, kroz egidu povećavanja zone mira u Evropi (jer prave demokratije ne ratuju protiv pravih demokratija).

Ovog časa na tlu Evrope ima oko 85.000 američkih vojnika (i pratećeg logističkog osoblja) - najviše u Njemačkoj, UK, Italiji i Poljskoj. Istovremeno aktivne vojne snage svih evropskih članica NATO-a premašuju 2,2 miliona vojnika (od kojih gotovo četvrtina otpada na Tursku); ako se računaju samo članice EU (od kojih samo četiri nisu u NATO-u: Irska, Austrija, Malta i Kipar), broj evropskih vojnika u aktivnom sastavu iznosi oko 1,4 milipna (brojem prednjače Francuska i Poljska). Dodatno, članice EU mogu u relativno kratkom vremenu mobilizovati 1,5 miliona rezervista (tu, pak, prednjači Finska). U svjetlu svih tih podataka postojeća vojna nazočnost SAD-a u Evropi ne djeluje previše impresivno.

Nije sve, naravno, u brojevima vojnika i časnika. Osim "nuklearnog kišobrana", odnosno strateškog odvraćanja u oružju masovnog uništenja, SAD ostaje kritično važan za odbranu Evrope u nizu područja - od svih vrsta raketnih napada, preko strateškog transporta i preciznog oružja dugog dometa pa do obavještajnih podataka, satelitskog nadzora i navigacije. Zbog toga bi izlazak SAD-a iz NATO-a bio ozbiljan udarac evropskim odbrambenim sposobnostima, no ne nužno i smrtonosan.

Trampovo nezadovoljstvo NATO-om nije od juče - još 1987. (da, čak i tada), kao 41-godišnji uspješan građevinski preduzetnik, Tramp je protestovao u vodećim američkim medijima (kroz plaćeni oglas u formi otvorenog pisma) da bogate države ništa ne plaćaju Americi za svu vojnu zaštitu koju uživaju od nje. SAD se treba prestati brinuti za odbranu onih koji imaju dovoljno novca da se za to sami pobrinu, bila je njegova poruka (uz, za Trampa danas stereotipan, a za ono vrijeme avangardan poklič: "Ne dopustimo da se naša velika zemlja više ismijava!").

Niko tada Trampa nije shvaćao ozbiljno, ali itekako jeste početkom 2017. godine - nekoliko dana prije nego što će biti inaugurisan kao 45. predsjednik SAD-a, Tramp je izjavio da je NATO "zastario" i otvorio je pitanje premalog finansijskog učestvovanja evropskih članica NATO-a u izgradnji ukupnih odbrambenih sposobnosti Organizacije. To je rezultiralo značajnim povećanjem vojnih proračuna pojedinih članica. Otad pa do danas Tramp je izrekao i mnogo gore stvari na račun NATO-a, uključujući najnoviju tvrdnju da je NATO "tigar od papira". Čak i nakon nedavnog sastanka s glavnim sekretarom NATO-a Markom Ruteom (koji je bio u Vašingtonu u spasiteljskoj misiji sumnjivih dosega) Tramp je objavio, velikim slovima, da NATO nije bio na raspolaganju kad ga je SAD trebao. Znači li sve to da su dani američkog članstva u NATO-u odbrojeni? Ne baš.

Trampov negativni odnos spram NATO-a ponajprije je duboko ličan. On slijedi isti obrazac njegovih kritika i animoziteta prema svakom multilateralnom okviru - SAD je, slijedom Trampove zapovijedi, napustio ili je u postupku napuštanja 66 međunarodnih organizacija i tijela. Ne i one najveće - Ujedinjenih naroda (ali SAD do daljnjeg ne plaća članarinu, pa se američki dug u UN-u popeo na 4,5 milijardi dolara i doveo UN na rub bankrota). Tramp, koji je oličenje unilateralizma (u politici i svemu ostalome), nije naviknut na djelovanje kroz saradnju i usuglašavanje, nego samo na bespogovorno ispunjavanje svojih nakana i želja. A kada druga strana to odbija (i još se odlučno ukopava, kao u slučaju Grenlanda), onda u njegovu poimanju svijeta prostor za savezništvo ima izglede opstati, kako bi rekli u Americi, "kao grudva snijega u paklu".

To je istovremeno najbolja i najgora vijest za NATO - s jedne strane Trampovo otvoreno odbacivanje NATO-a ipak nije dio duboko promišljene američke strategije usmjerene na svako napuštanje transatlantskih odnosa (u području energije, primjerice, ti su odnosi sada u usponu); s druge, premda je prvenstveno riječ o predsjednikovom ličnom političkom hiru, šteta koja je već nastala je pozamašna. Hoće li nakon svega ostati samo ožiljci ili je ova rana preduboka da bi NATO kakav znamo mogao preživjeti, ovog časa nitko ne može sa sigurnošću reći. A to je nezahvalna situacija u medijskom dobu kada svi žele samo kratke, konačne i lagane odgovore na teška pitanja.

Ne konsultirajući se sa saveznicima, čiju je zdušnu pomoć iznenada zatražio, Tramp je prekršio jedno od ključnih pravila NATO-a: zajednička razmjena mišljenja, politička priprema javnosti i precizna razrada operativne (i izlazne) strategije nezaobilazni su način poslovanja. U Drugom zalivskom ratu, znanom kao "Operacija iračka sloboda" (2003.), učestvovale su uz bok SAD-a i brojne članice NATO-a (aktivno s borbenim postrojbama UK, Danska, Poljska, Italija, Holandija i Španija). Tome su prethodile temeljne konsultacije s Vašingtonom. Drugim riječima, SAD je prvo pripremio politički teren, izgradio ratnu koaliciju, a tek onda povukao okidač. Sve suprotno nego sada. Uostalom, od Trampove iranske vojne avanture distancirali su se i drugi veliki vojni saveznici SAD-a kao što su Australija, Japan i Južna Koreja.

U hipotetskom scenariju nestanka NATO-a nestala bi i jedina formalna transatlantska struktura koja institucionalno povezuje Evropu i Ameriku. SAD ne može formalno napustiti NATO bez da to odobri američki Senat dvotrećinskom većinom glasova ili zajedničkim aktom oba kongresna doma. Uz to, prema pravilima NATO-a, Vašington bi trebao službeno izvijestiti o svojoj odluci najmanje godinu dana unaprijed. U sadašnjim američkim političkim okolnostima teško je zamisliti takav scenario ove godine, a još teže nakon ključnih parlamentarnih izbora u novembru. Ali Tramp može nizom izvršnih odluka bitno smanjiti američko učestvovanje u NATO-u (primjera radi, povlačenjem postrojbi ili bojkotiranjem sastanaka), pa i svesti ga na sam minimum.

Priprema li se EU za mogućnost samostalnog života bez NATO-a? Ako je suditi prema dokumentu pod naslovom "Očuvanje mira - plan za odbrambenu pripravnost do 2030.", koji je u oktobru 2025. Evropska komisija predstavila Evropskom vijeću, odgovor je potvrdan. Taj plan predviđa (do 2027.) sistem zajedničke nabavke vojne opreme (barem do 40 posto) te razvoj i integraciju sistema za zajedničku odbranu od dronova, protivvazdušnu i protivraketnu odbranu, strateški vazdušni i pomorski transport i evropski štit u kibernetičkom prostoru. Dakle, sve ono o čemu sada EU u golemoj mjeri zavisi o SAD-u. Tu su i "Bijela knjiga o evropskoj odbrani - Pripravnost 2030." (iz marta 2025.) te Evropski program obrambene industrije (decembar 2025.). EU ne sjedi prekriženih ruku.

U široj evropskoj javnosti malo se govori o evropskom "ministru odbrane" (odnosno o povjereniku za odbranu i svemir u Evropskoj komisiji, Litavcu Andriusu Kubiliusu). No, činjenica je da prvi put u svojoj istoriji EK ima povjerenika za odbrambena pitanja. Malo ko u svim tim aktivnostima EU zasad vidi adekvatnu zamjenu za NATO, no posljednja istraživanja Eurobarometra u državama članicama govore da čak 69 posto javnosti podržava stvaranje zajedničkih vojnih snaga Unije. Podrška zajedničkoj odbrambenoj i bezbjednosnoj politici EU sada je na istorijsko visokih 80 posto. Iz toga se može zaključiti da, kada bi morala krenuti u izgradnju vlastitog odbrambenog okvira, EU ne bi krenula od nule, niti bi bila bez snažne podrške javnosti.

U današnjem površnošću preplavljenom javnom prostoru institucije nerijetko ostavljaju utisak da nisu jače od glasnih i dominantnih lidera, da njihova sudbina o njima zavisi, ali na kraju se najčešće pokaže da institucionalizirani sistemi traju duže od bilo kojeg pojedinca. Jer, za razliku od predsjednika i premijera demokratskih država, institucije nemaju mandat od samo četiri ili pet godina. A na prolaznost političara najbolje nas podsjeća izborni poraz Viktora Orbana kojeg će institucije i politike protiv kojih se toliko zdušno zalagao bez problema nadživjeti. Veća je vjerovatnost da će se to dogoditi i s NATO-om i aktuelnim američkim predsjednikom, nego obratno.

Bez obzira na sve, Tramp je u jednom u pravu - NATO je daleko od savršenog. Organizacija treba evoluirati u skladu s izazovima novog doba. To je potrebno ne zbog Trampa i ne samo zbog geopolitike, nego i zbog novih realnosti na bojištu i novih načina ratovanja (uključujući ratove u kibernetičkom prostoru). Svaki veliki rat donosi velike promjene, pa tako i dva najveća u 21. vijeku - u Ukrajini i Zaljevu. Nakon takvih ratova mnogo toga u svijetu vojske, oružja i odbrane više nije i neće biti kao što je bilo. U promišljanju svrhe i opstojnosti NATO-a to se ne može zaobići. Nakon svih empirijskih iskustava na bojištima u Ukrajini mnogi ratni planovi NATO-a mogu se pospremiti u prašinu arhivskog zaborava, posebno oni koji se temelje na dominaciji tenkova i lovačkih aviona.

Jednako je važno precizirati svrhu postojanja Organizacije. NATO se, najkraće rečeno, temelji na načelu tri S: sloboda, snaga i sigurnost. Ako je oko prva dva S relativno jednostavno postići suglasje unutar NATO-a, kad se o sigurnosti radi ona različito izgleda posmatrana iz, recimo, Španije ili Litvanije. Zbog te neujednačenosti u NATO-ovom algoritmu kritično je važan četvrti S: solidarnost. Priteći drugome u pomoć i kada nisi izravno ugrožen najvažnije je od svih pravila i politika NATO-a. Stoga, u vremenu opasnog življenja ankete raspoloženja javnosti pokazuju da kada bi se sjutra održao referendum o članstvu u NATO-u, čak 70 posto bi glasalo (u 32 države članice) DA. To načelo solidarnosti (ovjekovječeno u slavnom članku 5. NATO-ovog Ugovora), međutim, treba jasno iznova potvrđivati i nipošto ne dovoditi u pitanje.

Kojim se vremenskim metrom mjere kategoričke tvrdnje o potpuno novom svijetu u kojem živimo, u kojem se sve nepovratno promijenilo? Jednim izbornim ciklusom ili decenijama? Do kraja političkog i životnog vijeka političara čiji jedan potez može donijeti globalne traume? Do novog poglavlja tehnološke revolucije, nakon čega će se svi čuditi kako smo uopšte mogli živjeti bez toga (što god da će biti izumljeno)? I pad Berlinskog zida jednom se činio nezamisliv. Kao i američki predsjednik crne boje kože. Ili izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz EU. O "pametnom" telefonu i vještačkoj inteligenciji da i ne govorimo. Poenta je da niko danas ne može predvidjeti kako će svijet izgledati do kraja ove decenije, a kamoli za dvadeset i više godina. A o tome će izravno zavisiti i budućnost NATO-a.

Evropa je u fazi velikog naoružavanja, ne samo zbog bezbjednosne situacije u svojem bližem i daljnjem susjedstvu, nego i zbog neizvjesne budućnosti NATO-a. Procjene su da će evropske države članice NATO-a do kraja ove decenije potrošiti i bilion eura na naoružavanje. To naoružavanje izbija Trampu iz ruku jedan od njegovih argumenata (da SAD sam plaća sigurnost Evrope), no nije bitan za trenutno raspoloženje Bijele kuće. U Briselu i glavnim gradovima država članica aktuelni stepen neizvjesnosti i nepredvidljivosti u odnosnima sa SAD-om prevelik je a da bi se strateška sigurnost EU mogla staviti samo na američku kartu.

Jedna od posljedica aktuelnoga geopolitičkog trenutka jeste da će EU učiniti sve što može kako bi evropska sigurnost ubuduće bila što manje zavisna o Americi. To ne znači da Evropa može biti spokojna bez SAD-a, a vrijedi i obratno - bez Evrope kao saveznika i SAD postaje ranjiviji. Stabilnost Evrope bitna je za američku ekonomiju, ako već nije za vanjsku politiku (a jeste). Evropa i SAD trebaju jedni drugima, posebno u svijetu u kojem je, kako sada stoje stvari, Kina na najboljem putu da uskoro postane nenadmašna. Dva puta u 20. vijeku Amerika se izolovala od Evrope i dva puta, u dva velika svjetska rata, morala je na kraju intervenisati i prijeći Atlantik, ne samo zbog Evrope, nego i sebe same. Učinila je to i treći put kako bi osigurala mir na prostoru bivše Jugoslavije. Tramp je možda to zaboravio, ali to dobro znaju svi analitički krugovi u Vašingtonu.

Bez obzira na konačnu sudbinu NATO-a, za Evropu je zajednički odbrambeno-vojni okvir jedino rješenje. S Amerikom ili bez nje. Samostalno niti jedna evropska država, pa ni one vojno najmoćnije kao Francuska, Njemačka i UK, nemaju nikakvih izgleda protiv potencijalnih protivnika kao što su Rusija ili, recimo, Kina. S realnostima i izazovima 21. vijeka, bili oni vojni, tehnološki, klimatski i ekonomski, Evropa se može uspješno nositi samo kao cjelina. NATO je pritom važan, ali nije presudan čimbenik. Jer, čak i ako NATO nestane, ostaće njegov genetski kod, obrazac imperativa zajedničke odbrane od protivnika koji ne želi samo zgrabiti tuđe teritorije, nego i promijeniti vrijednosni sistem i način života.

Svaka kriza potiče na preispitivanje i otvara prilike za poboljšanje. NATO je mora mudro iskoristiti da se evolutivno prilagodi novim okolnostima i novom vremenu. Bez toga ostaće samo geopolitički simbol čijim nestankom i opstankom mjerimo održivost svijeta na koji smo navikli.