Novoj vladi Srbije potrebne nove bezbjednosne službe

Sada kada je vlada Aleksandra Vučića otišla s vlasti, nakon što su je birači s oduševljenjem smijenili, lideri Evropske unije pitaće se kako da pristupe novoj administraciji Srbije.

Šta Zapad može da ponudi? Odgovora će, bez sumnje, biti mnogo, ali najbolje bi bilo podstaći temeljnu reformu zastarjelog i previše moćnog bezbjednosnog sistema te zemlje.

Pobjeda na izborima mijenja vlast i obezbjeđuje snažan politički mandat, ali neće automatski uticati na službe koje se nalaze u samom središtu državne vlasti. Država ostaje ista sve dok se ne promijene ljudi, pravila i ustaljena shvatanja unutar obavještajnih službi i vojske. Zato će prvi ozbiljan test nove vlade biti reforma sektora bezbjednosti, a ne raspodjela ministarstava.

Ovo je važan trenutak. Srbija se prečesto suočavala s politizovanim i nasilnim djelovanjem pojedinih djelova svog bezbjednosnog aparata. Među najtežim primjerima su atentat iz 2003. godine na modernizatorski orijentisanog premijera Zorana Đinđića, koji su izveli zavjerenici iz Jedinice za specijalne operacije državne bezbjednosti u saradnji s organizovanim kriminalom, kao i upotreba špijunskog softvera protiv novinara i aktivista posljednjih godina. Organizacija Amnesti internešenel (Amnesty International) ocijenila je da je takva praksa dovela do stvaranja „digitalnog zatvora“. Nasilje na ulicama dodatno je pogoršalo situaciju: huligani koji podržavaju vlast napadali su mirne demonstrante, dok je policija prečesto ostajala po strani i posmatrala.

Srbija ima pisanu doktrinu koja zvanično potvrđuje dvosmislenost njene bezbjednosne politike. Strategija odbrane iz 2019. godine, usvojena u vrijeme kada je Aleksandar Vulin bio ministar odbrane, pravi ključnu razliku između dvije riječi. U dokumentu se navodi da je saradnja s NATO-om „interes“, dok je saradnja s Organizacijom Ugovora o kolektivnoj bezbjednosti (ODKB), vojnim savezom pod vođstvom Rusije, „opredjeljenje“.

Srbija nije članica ODKB-a, ali Narodna skupština Srbije od 2013. godine ima status posmatrača u Parlamentarnoj skupštini te organizacije. Interes se procjenjuje od slučaja do slučaja. Opredjeljenje se ne preispituje.

Ovo nije slučajna omaška u formulaciji. Strategija odbrane iz 2019. godine i Strategija nacionalne bezbjednosti iz iste godine i dalje predstavljaju zvanični okvir srpske bezbjednosne politike, a ovakva hijerarhija ugrađena je u jezik tih dokumenata. Nove vlasti zato ne bi trebalo samo da promijene potpisnike tih dokumenata. Trebalo bi da promijene polaznu pretpostavku na kojoj su oni zasnovani: da je bezbjednost prije svega pitanje političke lojalnosti, a ne stručne osposobljenosti, zakonitosti i demokratske kontrole.

Iz takve pretpostavke proizlazi i pogrešno razlikovanje prijetnji: kritika vlasti, nezavisni mediji i univerziteti nijesu hibridna prijetnja, dok se kao takva označava mreža, strana ili domaća, koja slabi državu korupcijom, kriminalom i dezinformacijama.

Strategija nacionalne bezbjednosti među nacionalnim interesima navodi i očuvanje opstanka i zaštitu srpskog naroda „gdje god da živi“. Ustav je precizniji: njime se štite prava i interesi građana u inostranstvu i razvijaju odnosi sa Srbima koji tamo žive. Strategija zanemaruje tu razliku i pretvara etničku pripadnost u predmet državne zaštite u regionu čija istorija sukoba još nije zaokružena.

Promjene moraju početi novim kadrovskim rješenjima. Policija, Vojska Srbije, Bezbednosno-informativna agencija (BIA), Vojnobezbjednosna agencija (VBA) i Vojnoobavještajna agencija (VOA) ne mogu biti produžena ruka partijskih centrala, poslovnih interesa ili kriminalnih struktura. Neophodno je hitno sprovesti provjeru rukovodilaca i ključnih operativaca, koja bi obuhvatila stručne kvalifikacije, imovinu, sukobe interesa i veze s kriminalnim krugovima. Takve veze moraju biti apsolutno neprihvatljive, uz jasno razdvajanje političkog od stručnog rukovođenja.

Ovdje nije riječ o čistkama ili političkoj osveti, već o profesionalizaciji: u službi treba da ostanu oni čija je lojalnost usmjerena prema Ustavu i zakonu, a ne prema centrali jedne političke partije.

Evropska unija je 2024. godine potpisala partnerstva u oblasti bezbjednosti i odbrane sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Srbija, iako je kandidatkinja za članstvo u EU, nema takav sporazum.

Zemlje koje imaju partnerstvo mogu učestvovati u zajedničkim nabavkama za potrebe odbrane u okviru instrumenta SAFE, vrijednog do 150 milijardi eura (167 milijardi dolara), koji predstavlja najkonkretniji dio paketa Readiness 2030, ranije poznatog pod nazivom ReArm Europe. Srbija ne može samostalno zatražiti zajam u okviru instrumenta SAFE jer su oni namijenjeni državama članicama EU. Međutim, partnerstvo otvara vrata zajedničkim nabavkama i uključivanju u evropske lance snabdijevanja — od municije i bespilotnih letjelica do komunikacione, sajber i protivvazdušne odbrambene opreme.

Brisel neće ponuditi takvu saradnju bez uslova. Ova partnerstva podrazumijevaju tješnje usklađivanje sa Zajedničkom vanjskom i bezbjednosnom politikom EU, a Srbija u tom pogledu zaostaje, prije svega zato što se nije pridružila sankcijama protiv Rusije. Studentska lista, predvođena studentima, koja je pobijedila na izborima, saopštila je da neće uvoditi te sankcije.

To nije razlog da se ponuda uskrati, već upravo razlog da se ona uputi. Partnerstvo je mehanizam pomoću kojeg nove vlasti mogu politički mandat pretvoriti u strateški izbor, dok Brisel taj proces može povezati s koracima čije se sprovođenje može provjeriti. Ovdje nije riječ o ideološkom pitanju: nije riječ o članstvu u NATO-u, kojem Studentska lista, prema sopstvenim izjavama, neće težiti, niti o automatskom ulasku u EU, već o tome želi li Srbija profesionalnu, modernu i sposobnu vojsku ili vojsku koja služi političkom simbolizmu.

Ovo nije samo pitanje Srbije. Ako se demokratski mandat za promjenu strateškog pravca može institucionalizovati u zemlji koja decenijama balansira između Zapada i Rusije, to može poslužiti kao primjer daleko izvan granica Srbije. Ako to ne bude moguće, poruku će čuti Moskva, ali i svi u regionu koji računaju na zamor Zapada.

Zato Brisel i Vašington ne smiju djelovati odvojeno. EU nudi partnerstvo i pristup zajedničkim nabavkama, dok Sjedinjene Američke Države i NATO ostvaruju operativnu saradnju sa Srbijom kroz program Partnerstvo za mir, a na Kosovu su prisutni preko misije KFOR. Ako te ponude ne budu usklađene, nove vlasti će ih doživjeti kao izraz međusobnog nadmetanja, što je upravo ono što je Beogradu decenijama omogućavalo da izbjegava jasno opredjeljenje. Ako ponude budu predstavljene kao jedinstven, koordinisan niz koraka čije se sprovođenje može provjeriti, balansiranje više neće biti djelotvorno.

Institucionalizacija promjena značila bi da one opstanu i nakon narednih izbora. To podrazumijeva donošenje zakona o službama bezbjednosti, uspostavljanje civilne i parlamentarne kontrole, transparentnost javnih nabavki i reviziju strateških dokumenata. Zapad može pomoći stručnom podrškom i obukom, kao i povezivanjem pomoći s ostvarenim rezultatima, ali ne smije nametati sopstveni izbor umjesto odluke Srbije.

Ruski uticaj na Balkanu ne ostvaruje se samo propagandom. On djeluje i kroz korupciju, energetsku zavisnost, posredničke kanale, kriminalne mreže i političke elite koje bezbjednost posmatraju kao sredstvo za opstanak na vlasti. Zato je reforma bezbjednosnih službi istovremeno pitanje unutrašnje i spoljne politike.

Srbija ne mora da bira između suvereniteta i evropske saradnje. Suverenitet bez sposobnosti da se država odbrani predstavlja iluziju. Zemlja bez profesionalnih službi, transparentnih nabavki, pouzdanih partnera i moderne odbrambene industrije ne donosi odluke samostalno. Ona ih samo formalno potvrđuje.

Studentska lista dobila je ogroman politički kapital, a politički kapital se brzo troši.

Nova vlada sada mora da izabere: bezbjednosne institucije koje štite državu ili institucije koje štite one koji su državu pretvorili u svoju svojinu. Oboje nije moguće. Izbor je na Srbiji, ali Zapad može odlučiti hoće li joj olakšati taj izbor ili će ga prepustiti onima koji profitiraju od starih praksi.

Nikola Lunić je srpski geopolitički i bezbjednosni analitičar i penzionisani kapetan mornarice. Ranije je obavljao dužnost vojnog atašea Srbije u Londonu i izvršnog direktora Savjeta za stratešku politiku. Trenutno radi kao konsultant za strateška pitanja i redovno gostuje kao predavač na Pravnom fakultetu Univerziteta u Osijeku. Piše o bezbjednosti Balkana, upravljanju obavještajnim službama i evropskoj odbrambenoj politici za medije, među kojima su Kyiv Post i New Eastern Europe.

Europe’s Edge je onlajn časopis Centra za analizu evropske politike (CEPA) koji obrađuje ključne teme iz oblasti spoljne politike u Evropi i Sjevernoj Americi. Svi stavovi izneseni u tekstovima objavljenim na portalu Europe’s Edge isključivo su stavovi njihovih autora i ne moraju odražavati stavove institucija koje autori predstavljaju niti Centra za analizu evropske politike. CEPA primjenjuje strogu politiku intelektualne nezavisnosti u svim svojim projektima i publikacijama.