Ilegalni kopači zlata truju rijeke Mozambika
U Mozambiku, ilegalni kopači zlata izazivaju ozbiljne ekološke probleme koji ugrožavaju život ljudi i životinja. Ekolozi i nadležne vlasti podižu uzbunu.
Hiljade ilegalnih kopača zlata hrle u zlatonosni region oko rijeke Revju i njenih pritoka. Dolaze iz svih dijelova Mozambika, države koja se nalazi na jugoistoku Afrike, ali i iz inostranstva – najviše iz susjednog Zimbabvea, kao i iz Malavija i Zambije.
Vođeni pohlepom za zlatom i nadom u bolji život, ne obraćaju pažnju na zaštitu životne sredine. Koriste otrovne supstance poput žive, cijanida i arsena kako bi iz stijena i sedimenata izvukli zlato. Ove visokotoksične materije tokom procesa eksploatacije završavaju u vazduhu, zemljištu i vodi – sa katastrofalnim posljedicama po okolinu i ljude. Posebno je pogođen dio rijeke kod brane Šikamba, a to je najvažniji izvor vode za piće u regionu.
Regionalna vlada najavljuje mjere
Kao odgovor, regionalna vlada provincije Manika, koja se nalazi u centralnom dijelu Mozambika i graniči sa Zimbabveom, odlučila je da suzbije neformalno iskopavanje zlata. Najavila je oštrije mjere protiv ilegalnih tragača za zlatom i njihovo kažnjavanje. Takođe, aktivnosti velikih rudarskih kompanija koje posjeduju koncesije biće bolje kontrolisane.
Međunarodne kompanije kao što su Ekstrakt risursis (Xtract Resources plc) i Horizonte mineralsa (Horizonte Minerals plc), obe sa sjedištem u Velikoj Britaniji, već godinama imaju koncesije za iskopavanje zlata u Maniki. One tvrde da, za razliku od neformalnih kopača, poštuju sve ekološke norme i uredno plaćaju porez u Mozambiku. Ipak, i te kompanije će biti predmet provjere, naglasila je početkom septembra guvernerka provincije Manika, Franciska Tomas:
„Moramo očuvati riječne tokove i obezbijediti čistu vodu – ne samo za poljoprivredu, već i za ljude kojima je potrebna voda za piće.“
Riječni tokovi presušuju, voda je zamućena, a mnoge oblasti se sve više zatrpavaju – dijelom i zbog loše državne kontrole i izostanka nadzora nad zaštitom životne sredine. Guvernerka traži redovne inspekcije i održivo regulisanje rudarskih aktivnosti. Samo tako je moguće da eksploatacija prirodnih resursa dugoročno bude usklađena sa interesima ljudi i prirode.
Upotreba ilegalnih metoda
Okrug Manika ima jedno od najvećih nalazišta zlata u Mozambiku. Međutim, mnogi kopači ne poštuju zakone ni ekološke propise. U nekim oblastima situacija se posljednjih mjeseci dramatično pogoršala.
Ilegalni kopač, Leonardo Bejsikopo, otvoreno objašnjava kako vadi zlato: „Prvo meljemo pijesak, zatim koristimo tepihe koji skupljaju zlato. Na kraju dodajemo živu kako bismo vezali zlato. Otpadna voda ide direktno u rijeke.“
Pored žive i drugih supstanci, koriste se i mašine, bušilice, generatori, kompresori, pa čak i eksploziv, dodaje Bejsikopo.
Velozo Elijas, takođe kopač, svjestan je opasnosti – ali ne vidi alternativu: „Znamo da je živa štetna za ljude i životinje. Ali nemamo drugi način da dođemo do zlata.“
Apel zajednicama i vjerskim liderima
Kako bi se zaustavila nekontrolisana eksploatacija, guvernerka Tomas sada traži i saradnju sa tradicionalnim i vjerskim autoritetima u okrugu. Njihov zadatak je da pomognu u podizanju svijesti stanovništva i sprovođenju novih pravila.
„Suočavamo se sa ozbiljnim problemom. Rijeke su zagađene, neke su već presušile, a brana Šikamba je jako zamuljena“, rekla je Tomas. „Moramo da na tome radimo svi zajedno, da kontrolišemo kopače i smanjimo zagađenje životne sredine.“
Zdravstveni rizici zbog zagađene vode
Ekološki aktivista Bernardo Šavijer upozorava na zdravstvene posljedice: „Voda u našim rijekama je ekstremno zagađena teškim metalima, a mnogi ljudi nemaju izbora osim da je piju.“ Zato zahtijeva dosljedno sprovođenje ekoloških minimalnih standarda u rudarstvu kako bi se dugoročno očuvao kvalitet vode.
Nije lako podići svijest među kopačima o rizicima, kaže on. Većina njih je veoma siromašna: „Njima je prioritet da nahrane svoje porodice. Kada vlasti pojačaju kontrole, oni se privremeno povuku, ali se ubrzo vraćaju. Mnogi su iz inostranstva. To dodatno otežava rad institucija“, zaključuje Šavijer.