Ima 18 godina, srebro svijeta i najljepšu poruku Crnoj Gori: Budi mi srećna i ponosna

Zlatari obično kažu da srebro, ako se ne čuva dobro, vremenom potamni. Ovo koje je Sofija Delević donijela iz Rumunije te sudbine je sigurno pošteđeno.

Čuvaće ga šest godina jedne male priče, kako je sama zove: treninzi poslije kojih se plakalo sa razlogom, izlasci koji su otkazivani uz obećanje da će se jednom isplatiti, i djevojčice koje su od grupica, klubova i predrasuda izrasle u pravu malu porodicu.

Crna Gora danas ima mnogo razloga da bude srećna zbog srebra koje su joj donijele ove djevojke. Ali možda još više razloga ima da bude ponosna na ono što stoji iza te medalje.

Jer u zemlji u kojoj nam svakodnevno serviraju podjele, razlike i razloge da jedni druge gledamo kroz neke nametnute skenere, lijepo je znati da imamo djecu koja sa samo 18 godina razumiju neke stvari mnogo bolje od mnogih odraslih. Djecu koja znaju šta znači pripadati ekipi, biti zahvalan, poštovati one koji su bili tu kada nije bilo ni medalja ni kamera, i voljeti svoju zemlju bez rezerve.

Upravo takvu poruku Sofija je napisala poslije najvećeg uspjeha svoje generacije. Te noći, negdje između svjetskog podijuma i povratka kući, nije slavila onako kako bi se od osamnaestogodišnjakinje očekivalo. Sjela je i napisala pismo.

Pismo saigračicama, uz upozorenje da niko ne smije izdvajati nijednu od njih: ni njih sedamnaest, ni sve one koje su bile dio zajedničkih priprema. Pismo trenerima, od mini-rukometa u sedmoj godini života do stručnog štaba sa kojim danas slavi. Pismo porodicama koje su obustavljale poslove da bi bile uz njih od prve do posljednje utakmice.

I iznad svega, ljubavno pismo zemlji koja se, kako piše, tog dana ponovo ujedinila, srećna, ponosna, bez mjesta za politiku i kojekakve interese. Crna Gora kakvu bi željela da gleda svakog dana.

Prošle godine bronza, ove godine srebro. Koračaju polako, ali sigurno, kako same poručuju. I možda je baš u tome najveća vrijednost ovog rezultata: nismo dobili samo vicešampionke svijeta, dobili smo još jedan dokaz kakvu mladost ova zemlja ima. Ako nam ovakva djeca predstavljaju budućnost, onda Crna Gora zaista ima čemu da se raduje.

Sofijine riječi zato ne treba prepričavati. Treba ih pročitati, u jednom dahu, onako kako su i napisane. A srebro neka slobodno stoji na svjetlu. Ovo neće potamnjeti.

„Od prvog dana, od prve utakmice i prvog oblačenja najljepšeg dresa na svijetu, znala sam da je ovo prvenstvo posebno…

Rijetko me osjećaj vara, tako me nije prevario ni ovaj put. Držim srebro u rukama, ali to je mnogo više od komada srebra oko vrata. To su pomiješane emocije, a iza svih tih emocija stoji mnogo toga. Stoje sve prepreke koje su zadesile mene, moje saigračice, a i našu selekciju. Iz svega toga uspjele smo da se zajedno izdignemo i da budemo na svjetskom podijumu. Držale smo se zajedno, živjele smo, disale smo kao jedna. Ne dam da izdvojite nijednu od nas, ne samo nas 17, već sve one koje su bile dio naših zajedničkih priprema u proteklih šest godina, koliko traje ova naša mala priča.

Ali ne samo to, zahvalna sam svakoj djevojci koja je pomogla da dođemo do ovoga, od onih u našim klubovima do onih starijih protiv kojih smo igrale i koje su nas ojačale i spremale sve ove godine za ovo što danas živimo. Ne smijem izostaviti ni naše trenere… Od onih prvih i mini-rukometa u sedmoj godini života, pa sve do našeg stručnog štaba sa kojim danas ovo slavimo… Svako je dao dio sebe, neko više, neko manje. Zbog nekih smo plakale, ali sa razlogom. Možda zbog njih danas ne bismo imale jačinu i sigurnost u sebe koju sada imamo. Zbog nekih smo srećne odlazile sa treninga. Zbog nekih bi nam njihove rečenice odzvanjale u glavi… I sve to zajedno čini jednu najljepšu priču.

A mojim najsjajnijim djevojkama, koje su više od saigračica, sve nagrade, medalje i pehari, kad se skupe, ne mogu biti vrijedniji od našeg zajedništva i naše sloge. Oduvijek smo imale nekih podjela u grupicama, po klubovima i po predrasudama. Kao djeca nismo bile svjesne koliko je zapravo malo falilo da budemo ona prava ekipa i prava mala porodica kakva smo danas. Mogu sa ponosom da kažem da sam dio nečeg velikog i nečeg neopisivog. To se samo srcem može reći. Možda nisam mogla biti sa vama od prvih dana priprema, ali kada sam došla, znala sam da možemo, znala sam da je to samo ona naša pjesma… ‘Sada ili nikada, nema u životu drugog poluvremena.’

I nije ga ni bilo, a to smo pokazale svima!

Igrale smo ne samo protiv protivnika, nerijetko i protiv sudija i protiv tribina, i pokazale karakter!

Niko ne zna kroz šta smo prolazile, ali neka ostane to naša mala tajna…

Moje posebnice, moja ekipa, ponosna sam na svaku od vas!

Nismo svjesne šta smo uradile, koliko smo uradile! Možda je do telefona koje su nam treneri oduzimali, ali da je bilo telefona, ne bi bilo ni naše ‘mafije’, ne bi bilo svega onoga najljepšeg što ću pamtiti sa vama…

Kad dođemo u našu najljepšu domovinu, možda osvijestimo sve ovo…

Danas slavimo istoriju, slavimo uspjeh jedne male Crne Gore, čija se zastava digla na svjetskoj sceni. Sa ponosom je gledam kako se diže u visine. Neko možda ne zna gdje je, ali mi smo tu da podsjetimo svijet šta znači veliko srce, velika ljubav prema domovini i najveći ponos i privilegija koju smo mogle da dobijemo sa samo 18 godina. Ovo je najljepši način na koji možemo predstaviti našu zemlju.

Danas se jedna mala, podijeljena Crna Gora ponovo ujedinila i nije bilo mjesta za politiku i kojekakve interese. To je zemlja o kakvoj sam sanjala da živim u njoj. A danas živim svoje snove. Mojoj sreći nema kraja kada znam da sam i ja zaslužna za to.

Zahvalna sam svima koji su nas pratili i bodrili od početka, ali i onima koji su se priključili u samom finišu. Moram priznati da najviše cijenim one koji su tu i kada se ništa ne osvaja i kada nema velikih rezultata, jer to se zove vjernost i istinska podrška!

Zahvalna sam mojoj najvoljenijoj, užoj i široj, ne tako maloj familiji!

Zahvalna sam svim mojim prijateljima, nadam se da me sad razumijete zbog mojih ispaljivanja, odlaganja izlazaka i viđanja sa vama, ipak se isplatilo!

Zahvalna sam svima na svakoj poruci koju sam dobila tokom čitavog prvenstva i na svoj ljubavi koju ste mi bezrezervno pružali!

Zahvalna sam i našim porodicama, koje su izdvojile novac i svoje vrijeme i obustavile poslove da bi došle i bile uz nas od prve do posljednje utakmice!

A za kraj, najzahvalnija sam mojim najrođenijima, mojoj mami i mom tati. Moja najveća životna podrška i najveći oslonac! Nadam se da sam vas učinila barem približno ponosnima onoliko koliko ste vi meni dali ovih 18 godina.

Laku noć, moja mala, crna, najljepša i najvoljenija na svijetu! Ja sam dala sve za tebe i zbog tebe i ljudi koje predstavljamo, da ih predstavimo na najljepši i najbolji mogući način! Budi mi srećna i ponosna!

Koračamo polako, ali sigurno, od bronze prošle godine do srebra ove godine…

Najbolje tek slijedi…

A moja ljubav prema tebi ista je od prvog do posljednjeg dana“.