Crnogorcima je kroz istoriju izmijenjen jezik, oteta crkva i kultura, ukinuta država, a mi smo i dalje tu

Dvadeset godina nakon obnove nezavisnosti, Crna Gora je pred vratima Evropske unije, ali još nije uspjela da postigne elementarni društveni konsenzus o sopstvenim istorijskim i identitetskim temeljima. Njeno pravo na postojanje kao nezavisne države danas se uglavnom ne osporava otvoreno, ali su na vlasti političke snage čiji su predstavnici 2006. bili protiv obnove državne nezavisnosti, dok se spor o karakteru države nastavlja kroz odnos prema crnogorskom identitetu, jeziku, crkvi, istoriji, državnim simbolima i kulturnom nasljeđu.

Može li se u takvim okolnostima izgraditi stabilna građanska država i đe je granica između legitimnih razlika u tumačenju istorije i osporavanja temelja na kojima počiva politička zajednica?

O tome za Antenu M govori politikolog Nemanja Batrićević.

On smatra da je prihvatanje crnogorske države neraskidivo povezano sa prihvatanjem Crnogoraca kao zasebne nacije i upozorava da identitetska pitanja nijesu suprotstavljena institucionalnim i takozvanim „životnim pitanjima“, već da od njihovog ishoda zavisi i kakvu ćemo državu graditi.

Batrićević govori o višedecenijskim pokušajima asimilacije Crnogoraca i prisvajanja crnogorske istorije i kulturnog nasljeđa, odgovornosti političkih elita, naučnih i kulturnih institucija, značaju obrazovanja, političkom djelovanju Srpske pravoslavne crkve i evropskoj budućnosti zemlje.

Da li je moguće izgraditi stabilnu građansku državu ako se ne slažemo oko njenog istorijskog temelja?

- To zavisi od toga što smatramo „istorijskim temeljem“. Generalno, rekao bih da ne. Naravno, stabilno građansko društvo ne podrazumijeva da svi moraju imati istovjetno tumačenje istorije, formativnih događaja i ličnosti. Većina društvenih pitanja mogu biti predmet neslaganja bez većih posljedica za političku stabilnost. Demokratska društva u stanju su izdržati čak i izvanredne nivoe ideološke polarizacije ili podijeljenog kolektivnog śećanja.

Međutim, od velike je važnosti šta je to predmet sporenja. Za izgradnju dugoročno stabilne političke zajednice potreban je neki najmanji zajednički sadržalac. To bi trebala biti vrijednost koja je nesporna i koja stoga može da služi kao kohezivni faktor koji sprječava (ili makar otežava) „cijepanje“ društva po formativnim šavovima.

Da ne okolišam dalje, u slučaju Crne Gore nije moguće očekivati dugoročnu stabilnost ukoliko ne postoji elementarni konsenzus da li ona treba da postoji kao zasebna politička zajednica, koje su njene granice i koji su njeni legitimni simboli. Stabilnost podrazumijeva „cementiranje“ postojećeg, institucionalnu izgradnju koja garantuje produženo trajanje. To nije moguće raditi ako postojeću formu vidimo kao privremenu. Dok god je država „slučajna“, simboli „nametnuti“ a identitet „izmišljen“, Crna Gora će biti na klimavim nogama.

Da li građanska država može opstati ako nema većinu građana koji je osjećaju kao svoju?

- Nijedna država ne može dugoročno opstati ako ne postoji dovoljno brojan segment populacije koji je ośećaju kao svoju. Opstanak građanskih država samo je donekle teži zbog činjenice da sa sobom nosi i taj vrijednosni element. Državu čine teritorija, institucije i ljudi. Elementarna sposobnost građana da se poistovjete sa državom je uslov njenog opstanka jer država nema sposobnost da se „brani“ izvan onoga što su građani spremni da urade u njenu odbranu. To važi jednako za odbranu od spoljnih neprijatelja i odbranu institucija koje se nerijetko podrivaju iznutra.

Osim toga, prirodno je da stepen identifikacije varira među pojedincima i grupama, kao i kroz vrijeme. Normalno je i da različiti segmenti populacije svoju identifikaciju baziraju na drugačijim osnovama. Da ne bude zabune, kad kažemo „ośećaju kao svoju“, mislimo na identifikaciju na bazičnom nivou: da žele da Crna Gora postoji kao država i da ni prema jednoj drugoj državi ne ośećaju pripadnosti višeg reda.

Ovo je više nego dovoljno za opstanak, čak i pod pretpostavkom da kod velike većine građana ta identifikacija nije posebno intenzivna.

Đe onda vidite izvor otpora tome da se građani poistovjete sa Crnom Gorom, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost?

- Problem je u tome što je prihvatanje crnogorske države neraskidivo povezano sa prihvatanjem Crnogoraca kao zasebne nacije.

Oni koji podrivaju crnogorsku državnost i koji odbijaju da je ośete kao svoju to rade prije svega kako bi delegitimisali ideju postojanja crnogorske nacije. Crnogorska državna nezavisnost je za njih samo ružan podśetnik na neuspješnu asimilaciju. Iako su svojski radili (i još uvijek rade) na njenom ukidanju, samo postojanje crnogorske države oni mogu braniti postojanjem tzv. „dvije srpske države“. Međutim, ni pod kojim okolnostima ne mogu prihvatiti ili objasniti postojanje crnogorske nacije.

Iz ovoga slijedi da se stav prema državi nalazi „nizvodno“ od stava o nacionalnom. Ta nekompatibilnost između nacionalne emancipacije Crnogoraca i velikosrpskog projekta je glavna kočnica dugoročnoj stabilizaciji prilika u Crnoj Gori, ali i na Zapadnom Balkanu generalno.

Zašto je identitetska politika toliko efikasna? Zašto ljudi lakše prihvate priču o naciji nego priču o institucijama?

- Ja nijesam ljubitelj podjele između identitetskih i institucionalnih tema/politika. Identitetske teme i politike su najdirektnije moguće - institucionalne. Pitali ste me ranije o građanskom društvu u Crnoj Gori. Da li ćemo živjeti u građanskoj ili etnofederalnoj državi je institucionalno pitanje, na koje ćemo dobiti odgovor kada budemo znali koje identitetske politike će pobijediti u Crnoj Gori.

Dakle, ono što premijer Crne Gore zove „seoskim temama“, je zapravo zdrava i prirodna borba protiv retrogradnih ideja. Misliti o prošlosti, identitetu, o četnicima i partizanima, znači misliti i praviti razliku među vrijednostima. Misliti o tome što ulazi u obrazovne programe, što je dozvoljeno emitovati na Javnom servisu ili ko i zašto zaslužuje spomenik i komemoraciju.

Ne smijemo prestati da insistiramo na tome da su podjele o kojima mi govorimo kao o nacionalnim najčešće i vrijednosne podjele. Ja ću uvijek više mariti za to da li moj komšija slavi Ratka Mladiće i etničko čišćenje od toga koliko mu se sviđa trenutna visina PDV-a.

Zašto je nacionalno toliko efikasno u držanju pažnje?

- Identitetske teme su efikasne u „držanju“ pažnje jer odgovaraju na bazično i veoma intimno pitanje „ko sam ja“, „u kakvom društvu želim da živim“ i, u slučaju Crne Gore i Crnogoraca, „imam li pravo da postojim.“

Politička debata se neće efektivno voditi oko ekonomije ili tzv. „životnih pitanja“ dok god ne riješimo primarno pitanje definisanje političke zajednice u kojoj živimo, njenih simbola i dok se prekine sa negiranjem prava na postojanje cijelim nacionalnim grupama. Tu hijerarhiju briga nijesmo odredili ja ili Vi, već ljudska priroda. Kao socijalna bića prirodno je da nam na vrhu prioriteta bude opstanak zajednice i naše grupe u njoj.

Ako me, pak, pitate kakvu prednost nacija ima u odnosu na druge kolektivitete, rekao bih da je ona prije svega emotivna. Nacionalna identifikacija se ljudima čini „urođenom“, nudi ośećaj pripadanja i solidarnosti, daje direktnu vezu sa prošlim (precima) i budućim (potomcima). Život u modernom svijetu je kompleksan i svako od nas traži smisao i sigurnost u njemu. Ośećaj pripadanja, sigurnosti i toga da doprinosimo nečemu kolektivnom, mnogima daje upravo taj smisao.

Da li je najveća greška Crne Gore bila to što je vjerovala da će se njena državnost podrazumijevati sama po sebi?

- Rekao bih da je definitivno najopasnija. Obaveza političkih, kulturnih i intelektualnih elita je da anticipiraju društvene procese. S obzirom na turbulentnu istoriju Crne Gore od Berlinskog kongresa na ovamo, zaista je fascinantno da je ta greška više puta ponovljena.

Sve države i nacije su neizvjesne, ali su neke neizvjesnije od drugih. Prepuštiti se inerciji i „prirodnom“ toku stvari je jedna stvar u slučaju Francuske ili Njemačke, a posve druga u slučaju Crne Gore. Ne zaboravimo, Crna Gora je 1910. godine stekla status kraljevine, samo da bi 8 godina kasnije nestala sa evropske mape država. Čekali smo skoro devet decenija da povratimo svoj suverenitet, ali i onda smo povjerovali da je „posao završen“.

U crnogorskoj političkoj i kulturnoj eliti (čast izuzecima) primila se jedna vrsta neopterećenosti istorijskim, koja svaku vrstu opomene da se istorija u najmanju ruku rimuje (kako to reče Mark Tven), gledaju kao na nacionalističku paranoju. Da budem potpuno iskren, nemam nikakve sumnje da bi crnogorske partije, kada bi se vratile na vlast, ponovile istu grešku sa fascinantnom preciznošću.

Šta je, po Vašem mišljenju, srž crnogorskog identiteta - porijeklo, jezik, kultura, građanski model ili sve to zajedno?

- Sve od navedenog i ništa. Kao i kod drugih nacionalnih identiteta.

Stava sam da ne postoji objektivni spisak karakteristika koji jednu grupu čini nacijom. Čak i kratki pregled istorije evropskih naroda je dokaz toga. Ima naroda koje karakteriše ekstremno visok stepen etničke ili jezičke zasebnosti (npr. Baski), koji danas vjerovatno sa ljubomorom gledaju na kulturološki osporene, ali državom ovjekovječene, nacije poput Crnogoraca ili Ukrajinaca.

Neosporno, nacionalni identiteti se uspostavljaju komparativno, u odnosu na druge. Što više „ekskluzivnih“ karakteristika grupa pośeduje to je posao, takoreći, lakši. Zato insistiramo na crnogorskom jeziku, punoj obnovi CPC i zaštiti crnogorske kulturne baštine. Međutim, ono što jednu grupu čini nacijom, a nacionalni identitet otpornim, je svijest o zasebnosti i opsesivna želja da se ta zasebnost zaokruži autonomijom u formi suverene države.

Po meni jezgro crnogorskog identiteta je upravo taj neutuljivi ośećaj zasebnosti, zajedništva i istorijskog prava da upravljamo sami sobom. Crnogorcima je kroz istoriju izmijenjen jezik, oteta crkva i kultura, ukinuta država, a mi smo i dalje tu. Srž svakog identiteta je ono bez čega bi se taj identitet ugasio. U najcrnjim danima Crnogorci su zadržali svijest o svojoj zasebnosti, želju da stvore/obnove državu i za taj cilj bili spremni da podnesu žrtvu. To je onaj „nedoder.“

Posljednjih godina svjedočimo sve češćem predstavljanju crnogorske istorije kao dijela srpske nacionalne istorije. Da li je riječ o spontanom procesu ili o dugoročno oblikovanoj politici kulturnog i identitetskog preoblikovanja?

- Ne može se spontano ili slučajno prisvajati tuđa istorija i kultura punih 150 godina. Jasno je da se, u najmanju ruku od Načertanija na ovamo, radi o dugoročnom planu i politici podrivanja kulturnih osnova crnogorske nacionalne zasebnosti.

Srbija će lakše preživjeti uspjehe svih svojih „tradicionalnih“ neprijatelja (Hrvatske, Albanije, Bosne i Hercegovine, pa čak i Kosova) nego uspješnu i na svojim nogama stabilnu Crnu Goru. Za Srbiju Crna Gora nije samo „rival“ koji ima oprečne interese ili geopolitičku orijentaciju. Crnogorska istorija i kultura su ugrađene u srpski nacionalni mit, i to ne slučajno. Ugrađena je jer crnogorski 19. vijek nosi sav narativni materijal potreban za izgradnju nacije. On u sebi nosi slobodarsku svijest, ratničku slavu, političku nezavisnost/autonomiju i epsko pjesništvo.

Za to vrijeme, po sopstvenom priznanju dijela političke i intelektualne elite toga doba, Srbija je na kraju 19. vijeka bila tabula rasa, zbog čega su bili „primorani“ nacionalnu ideju dograditi „posuđivanjem“ izvan granica tadašnje/sadašnje Srbije.

Koliko su država, naučne ustanove i kulturne institucije propustile da na vrijeme predstave i zaštite sopstvenu istoriju i kulturno nasljeđe?

- Naučne i kulturne institucije, čast izuzecima, nijesu samo propuštile priliku da zaštite crnogorsku istoriju i kulturno nasljeđe, već su često i aktivno doprinosile njegovom urušavanju.

Crnogorskim političarima i većini ljudi na rukovodećim pozicijama u relevantnim institucijama je, čini se, ispod nivoa da se bave tim stvarima. Ne želim da prećerano generalizujem, ali sa svega nekoliko izuzetaka, na čelo relevantnih institucija najčešće su birani upravo oni za koje se znalo da će biti servilni političkim partijama i koji nijesu opterećeni profesionalnim integritetom pa neće „talasati“.

Zaštitom kulturnog nasljeđa, identiteta i istorije jednog naroda i države, moraju se baviti ljudi koji razmišljaju ideološki i dugoročno, a ne trgovački i kratkoročno. Takve ljude i dan danas ne puštaju u CANU, njima ne može dopasti da budu na funkcijama na Univerzitetu ili na važnim mjestima u ministarstvima. Rezultat takve kadrovske politike je da je danas Crna Gora jedina država u regionu od čije baštine i nasljeđa svako uzima što mu odgovara ili „nedostaje“.

Može li država dugoročno sačuvati svoj identitet ako izgubi kontrolu nad obrazovanjem?

- Sačuvati može, ali je mnogo teže završiti proces identitetske konsolidacije. Crnogorci su sačuvali svoj identitet uprkos tome što efektivno nijesu imali kontrolu nad obrazovanjem tokom skoro cijelog 20. vijeka.

Crnogorci su se masovno obrazovali u periodu kada je insistiranje na crnogorskim kulturnim i identitetskim specifičnostima bilo ili direktno zabranjeno ili stigmatizovano. Crnogorski jezik je, recimo, dramatično ekaviziran u prvoj Jugoslaviji sa ciljem uklanjanja jezičkih specifičnosti i garantovanja lakše asimilacije. U drugoj Jugoslaviji u obrazovanju nije bilo sadržaja koji su za cilj imali kulturno zaokruživanje crnogorskog identiteta, uprkos tome što se nominalno priznavala crnogorska nacija. Vođene Đilasovim nerazumijevanjem prirode nacionalnog u Crnoj Gori, kasnije izgrađene institucije poput Univerziteta i CANU efektivno su ostale „po strani“ otvoreno favorizujući ambivalentnost nacionalnog identiteta i odbijajući da povuku jasniju liniju između crnogorskog i srpskog.

Uprkos svemu tome, Crnogorci su sačuvali svoj identitet i na kraju obnovili državu. Obrazovanje je važan instrument u identitetskoj borbi i gubljenje kontrole nad obrazovanjem otežava emancipaciju. Ali, to nije nepremostiva prepreka i protivim se tome da argument „šteta je davno napravljena“ koristimo kao izgovor za pasivnost.

Ne možemo raditi samo kad u rukama imamo formalne resurse države, već i kad ga imamo protiv sebe.

Mitropolit Amfilohije godinama je vrlo negativno govorio o Dukljanima i koristio taj naziv kao pogrdan. Danas, međutim, sve češće slušamo tvrdnje da je upravo Duklja bila prva srpska država. Kako objašnjavate tako radikalnu promjenu narativa? Govori li ona više o istoriji ili o savremenim političkim potrebama?

- Govori o tome da su svjesni poraza svoje prethodne strategije. Ja sam bio dijete kada je, dok stoji na bini sa sadašnjim predśednikom Skupštine Andrijom Mandićem, Amfilohije Radović prijetio Dukljanima (Crnogorcima) da će ih zakivati za Vezirov most za njihove „paganske jezike“. Danas oni isti pokušavaju da Duklju ugrade u svoj nacionalni narativ i od nje prave „sveto“ mjesto. Nije im prvi put da „mijenjaju ploču“. Na sličan način su, recimo, od apsolutnog prezira prema Petrovićima-Njegošima i neskrivenog defamiranja Petra II Petrovića-Njegoša, danas postali najveći pobornici tzv. „Njegoševe Crne Gore“.

Tu promjenu vidim kao opasan pokušaj da se, kad već stigmatizacija nije prošla, Duklja prisvoji ne bi li se time uklonila još jedna crnogorska posebnost.

Gdje završava sloboda vjeroispovijesti, a počinje politički uticaj crkve?

- Sloboda vjeroispovijesti je sloboda da kao vjernici ili vjerska institucija budete „ostavljeni na miru“ da vršite vjerske službe. Politički uticaj počinje kad vjersko učenje i jevanđelje zamijenite političkom ideologijom, propagandom i izbornom mobilizacijom.

Sekularizam je doktrina koja podrazumijeva podjelu na duhovnu i svjetovnu vlast. Ta podjela, u modernim demokratskim državama, je nešto do čega drže i vjerske organizacije i država. Ona funkcioniše na obostrano zadovoljstvo. Kod nas to nije slučaj, jer Crkva Srbije stavlja znak jednakosti sa državom. Osim toga, kao crkva druge države ona nije ni razvijana kao vjerska organizacija, već kao instrument identitetskog inženjeringa, kulturne asimilacije i terenske koordinacije.

U državi u kojoj se vlade sastavljaju u manastirima i u kojima popovi diriguju ministrima nema govora o slobodi vjerospovijesti. Oni žele političku kontrolu i pristup državnim resursima, ponašaju se kao politički subjekt koji do političke moći dolazi predizbornim disciplinovanjem njima bliskih partija.

Kad govorimo o političkom uticaju, ne zaboravimo da su današnji predśednik vlade i države u politiku ušli u „apostolskoj vladi“ sačinjenu od vjerskih fanatika i na insistiranje Amfilohija Radovića.

Kažete da Crna Gora demokratski nazaduje po šablonu identitetskog rascjepa. Kada je identitet prestao da bude pitanje kulture i postao političko oružje?

- U društvu u kojem ne postoji kompromis oko bazičnih stvari kao što su simboli države, identitet je uvijek više politička nego kulturna kategorija. Samo po sebi to nije sporno. Kao što sam već rekao nijesam ljubitelj toga da se identitet izopštava iz političkog. Ipak, moramo biti svjesni prostora za instrumentalizaciju identiteta u nedemokratske svrhe.

Percepcija demokratskih institucija kao legitimnih je nužan uslov njihovog održanja. To bi trebalo da znači da bez obzira na rezultat izbora i na to ko je nosilac konkretne funkcije u datom trenutku, postoji dovoljan nivo povjerenja da se institucije neće ponašati selektivno. Ono što znamo iz podataka je da u Crnoj Gori promjena vlasti sa sobom nosi i dramatične promjene u percepciji demokratije kao takve. U strahu od toga da će druga strana kada dođe na vlast favorizovati „svoje“, ljudi su spremni tolerisati narušavanje demokratskih institucija od strane „njihovih“. Kako političari preferiraju da ne budu ograničeni u korišćenju svoje moći, logično je da ovo „takmičenje“ grupa koriste kao opravdanje raznih autoritarnih praksi.

Jesmo li danas zaista bliže Evropi ili samo tehnički ispunjavamo obaveze? Često govorite da evropski put treba da bude sredstvo, a ne cilj. Ako je tako, kakva je Crna Gora koju zapravo želimo da izgradimo?

- Samo tehnički ispunjavamo obaveze. To nije sporno, neočekivano nam se otvorila prilika i trebamo je iskoristiti. Ovo je veliki pomak za Crnu Goru, i podržavam napore opozicije i vlasti da zajednički rade na tom procesu.

Ali budimo iskreni, ovo je odluka Evropske Unije i to nema veze sa kompetencijama u Crnoj Gori. Da se od nas očekuje bilo kakav supstantivni napredak mi ne bismo bili na vratima EU. Da evropski put treba da bude sredstvo a ne cilj, nijesam rekao ja već sam samo citirao stav EU posljednjih 15 godina. Argument je bio da ako želimo da postanemo članica EU moramo sprovesti temeljne reforme koje će institucionalno i vrijednosno transformisati Crnu Goru. Onda je članstvo trebalo doći kao logični zaključak opšte društvene transformacije.

Danas, pak, društvene reforme niko ne pominje. Sa strane EU jasno signaliziraju da se radi o političkoj odluci i geopolitičkom kontekstu zbog kojeg je poželjno da Crna Gora u ovom trenutku postane članica. Radi se o „pomjeranju stative“ u kojem se onaj vrijednosni dio priče u potpunosti izgubio. Sa strane Crne Gore, članstvo u EU se tumači usko instrumentalno i kroz prizmu ekonomije.

Ponavljam, treba da iskoristimo istorijsku priliku i bolji ekonomski uslovi su važan argument u korist integracija, ali nas težak posao i dalje čeka. Sve probleme o kojima smo danas pričali prenijećemo u EU i tamo ih niko neće rješavati osim nas.

Kakvu biste Crnu Goru voljeli da vidite za dvadeset godina? Šta biste poručili generacijama koje dolaze?

- Slobodnu, nezavisnu i istinski na Zapadu. Što bih poručio generacijama koje dolaze? Samo da ne ponavljaju iste greške i da zapamte Lomparove stihove da „ovđe nikad neće biti posljednjeg boja“.