Svijet koji ne gubi boju: Traganje Aleksandra Prijića

Pejzaži, primorske uvale, planinski masivi i kameni gradovi, bili su trajna inspiracija Aleksandra Aca Prijića, jednog od najvažnijih slikara druge polovine 20. vijeka. Svojim jedinstvenim likovnim izrazom, Prijić je uveo crnogorsku umjetnost u širi evropski kontekst, prenosi Cetinjski list.

Prijić je bio strastven čovjek, vrlo slojevita ličnost, temperatmentan, iskren u svemu što radi i citiraću: „Izgarao je za sve do kraja i sve što je radio radio je do daske“, kolokvijalno rečeno – kazala je istoričarka umjetnosti Ana Ivanović.

Omaž „Svijet ne gubi boju“na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, pokazuje kako Prijićevi pejzaži dočaravaju duh i ljepotu Crne Gore dajući prirodi karakter ljudi, osjećaja i trajanja.

- Vidim ga kao mir njegovog nemira. Pejzaži koje je slikao su apsolutno tjelotvorenje mira za kojim je on, pretpostavljam, tragao cijelog života sa svojim vatrenim duhom i nemirnim temperatmentom. On je u prirodi pronalazio poeziju. On je bio fascinaran crnogorskim kršem koji je za mnoge siv, ispošćen, nekako grub. Kada ga poredi Prijić govori: „Lubarda je u crnogorskom kršu tražio epiku, surovost ja u njemu pronalazim poeziju – kazala je Ivanović.

Kroz čitav opus, Prijić koristi raznovrsne tehnike od ulja i pastela, do tempere i akvarela, gradeći prepoznatljiv i ličan likovni jezik.

Posebno se isticao u primijenjenoj umjetnosti, kroz izradu naslovnica knjiga i časopisa, oblikovanja vizuelnog identiteta institucija, kazao je grafički dizajner Nikola Latković.

- Njegove da kažem različite forme, novinske ilustracije, karikature, knjižnog dizajna, primijenjene plastike, vajarstva, koje ima neku ulogu među njima je jedan kuriozitet da je dizajnirao jednu od štafeta mladosti, a posebno su zanimljive monumentalne forme đe on nije imao problem kao „vatreni komunista“ da nacrta i Raspeće – kazao je Latković.

„Od svih slika koje sam napravio u životu, ako je njih pet dobro – uspio sam kao slikar“.

Upravo ta njegova misao možda najbolje govori o Prijićevoj posvećenosti umjetnosti.

- I to je ono što je Prijića vodilo kroz čitavo njegovo stvaralaštvo, a to je da je umjetnost polje traganja, da umjetnik stralno treba da traga. Da ograničenja koja postoje, bilo da su institucionals ili politička, bilo koje prirode čak i lična, da ih stralno treba prevazilaziti, i da treba radit na sebi. Uvijek treba biti u stalnom traganju – objasnila je Ivanović.

Aleksandar Prijić bio je i jedan od onih koji su gradili temelje savremene likovne scene, kao direktor Muzeja NOB-a na Cetinju i Moderne galerije u Titogradu, ali i kao jedan od osnivača Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore. Njegovo ime vezuje se i za prvu crnogorsku likovnu grupu „Trojica“ uz Branka Fila Filipovića i Gojka Berkuljana.

Dobitnik je značajnih nagrada za likovno stvaralaštvo i za društveno-politički rad, među kojima su: Nagrada Predsjedništva Vlade NRCG, 1948; Trinaestojulska nagrada za slikarstvo, 1961. i 1965; Nagrada Salona 13. novembar, Cetinje, 1968; Nagrada oslobođenja Titograda, 1968; Nagrada AVNOJ-a, 1973. godine.

U okviru omaža predstavljena je izložba plakata i drugih djela dizajna iz Prijićevog opusa. Muzičku atmosferu večeri upotpunio je gitarista Kristijan Đuranović.

Događaj su organizovali Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Crnogorski PEN centar i Centar za kulturu Prijestonice Cetinje.