Srđan V. Tešin za Danas o Filipu Davidu: „U njegovoj pojavi, lišenoj svake sujete, bilo je nečeg istinski zaštitničkog“

Na nama je da pamtimo nasljeđe Filipa Davida, da štitimo i širimo – kaže za Danas pisac i antologičar Srđan V. Tešin povodom odlaska jednog od najvažnijih i najangažovanijih pisaca našeg prostora, i svog velikog prijatelja koji je danas preminuo u Beogradu.

Svoje emotivno sjećanje na njega počinje fotografijom sa Dana Mirka Kovača, snimljene 2015. godine.

– Nas sedmoro smo za stolom, pričamo o Kovačevom delu: Miljenko Jergović, Laslo Vegel, Katarina Luketić, Borka Pavićević, Aleš Debeljak i Filip David. Kao moderator, trudim se da moja pitanja budu jasna i razgovjetna. I sad mogu da čujem Davidove tople i iskrene riječi o tome kako je, strepeći za njihove živote, ispratio Mirka Kovača i njegovu suprugu Bobu u jedan autobus koji je išao iz Beograda preko Mađarske u Hrvatsku – sjeća se Tešin.

– Svjedočio je David o tome kako je Kovača ispratio sa suzama koje su mu išle na oči, jer mu je u neizvjesnost odlazio jedan od najprisnijih prijatelja. Svi koji su u Rovinju slušali ovu ispovijest, mogli su da osjete koliko je čvrsto prijateljstvo bilo između ove dvojice velikih pisaca.

Nažalost, kako ističe Tešin, na ovoj rovinjskoj fotografiji više nema ni Borke, ni Aleša, a eto nema ni Davida.

– Imao sam tu sreću da sa svima njima godinama drugujem u Rovinju. Mirko nas je okupljao, kao i Kiš i Pekić, iz tog čuvenog kvarteta, kome je svojim intelektualnim poštenjem i vanserijskim pripovjedačkim talentom Filip David pripadao.

Filipa Davida upoznao sam početkom devedesetih. Bio je jedan od najglasnijih intelektualaca koji su stali u odbranu pjesnika Miroslava Nuneta Popovića, kome je prijetilo hapšenje zbog performansa u kojima se obračunavao s režimom Slobodana Miloševića. David i ja smo govorili na konferenciji za štampu organizovanu tim povodom.

Kasnije ga je David, sjeća se Srđan Tešin, objavljivao u Danasu u kom je uređivao dodatak posvećen literaturi, a nerijetko su se srijetali i na različitim tribinama.

– Objavljivao sam njegove priče u časopisima koje sam uređivao i u antologijama koje sam priređivao. David je bio apartna pojava srpske književnosti. Bio je jedan od onih retkih pisaca koji su dosljedno pratili nove glasove na književnoj sceni. Vrlo rado je čitao knjige pisaca najmlađih generacija, podržavao ih i promovisao. U njegovoj pojavi, lišenoj svake sujete, bilo je nečeg istinski zaštitničkog.

Tešin se sjeća još jednog dirljivog događaja koji takođe mnogo govori o tome kakav je čovjek bio Filip David:

– U jednom od mejlova, rekao mi je kako se sjetio Borivoja Adaševića koji mu je, prije dvadesetak godina, poslao svoju prvu knjigu Ekvilibrista s posvetom uz jedno opširno pismo, ali David sa žaljenjem priznaje da je na to pismo zaboravio i da ga je pročitao tek poslij9e Adaševićeve prerane smrti: „Grijeh na moju dušu! I danas se kajem što mu nisam odgovorio, jer je riječ o očevidno darovitom momku koga sam tada možda i povrijedio svojom ignorancijom. Mnogo mi je žao zbog toga“.

Eto, tako je govorio i mislio Filip David, ističe Tešin, koji je podsticao i ohrabrivao pisce mnogih generacija u njihovoj darovitosti.

– I upravo tako želim da ga pamtim – prvenstveno kao jednog od najznačajnijih pisaca, kritičara i intelektualaca koji su stvarali na našem jeziku, ali prije toga kao čovjeka kome je hrabar i oštar kritički govor o etičkoj dimenziji umjetnosti bila životna misija. Na nama je da to Davidovo nasljeđe pamtimo, štitimo i širimo.