Perom sačuvao svijest o Crnoj Gori

Predavanje Vladimira Vojinovića pod nazivom „Nikola Lopičić – hroničar crnogorskog stradanja“ koje je Matica crnogorska organizovala povodom 80 godina od smrti ovog značajnog crnogorskog književnika, podsjetilo je ne samo na ključne momente njegove poetike, već još više na vrijeme u kome je stvarao i teškoće s kojima se susretao u svojim naporima da ostavi trag o surovim vremenima crnogorske istorije.

Prema riječima profesora Vojinovića, Lopičić je na ulogu književnosti gledao onako kako se od njega očekivalo, da bude u službi obrazovanja mladih generacija, ali se zalagao za „artističku tendenciju“.

– Dakle, diferencirao je onu tendenciju koja je suvoparna i koja je politizovana, angažovana do kraja, i zalagao se za onu koja je ljepša i koja zavisi od samog talenta pisca – istakao je Vojinović.

On je objasnio da su književnici iz Crne Gore između dva rata kojima je i Lopičić pripadao „razumjeli duh i dar književnosti i biti otklona od onoga što je stereotipno“ te da su razumjeli da postoji nešto što ima funkciju „okamenjavanja kulture“ i da se mora napraviti otklon od „romantičarskih plašteva, od uznošenja neke mitske Crne Gore koje sve manje ima“.

– Ne zaboravimo, Crna Gora između dva svjetska rata je zgažena, ona je nestala sa svojim sinovima kako u Balkanskim ratovima, Prvom svjetskom ratu, Božićnom ustanku, odlasku pečalbara za korom hljeba, znači ona je zgažena, poražena. Jedna potučena Crna Gora ne može nikako da snatri o starim vremenima, već je njen zadatak, kaže Nikola Lopičić, da pokaže kakvo je stanje Crne Gore. I zamislite, desilo se da su upravo ovi ljudi očuvali svijest o Crnoj Gori, da su oni bilježili svaku muku i svaku ranu na koži Crne Gore i da su tako sačuvali svijest o njenoj autohtonosti – istakao je Vojinović.

On se osvrnuo posebno na Lopičićevu ključnu zbirku priča „Seljaci“ s kojom je ušao u fokus književne zajednice na prostoru bivše Jugoslavije i bio razmatran za nagradau Srpske kraljevske akademije koju nikad nije dobio.

– Slikao je Crnu Goru onakvu kakva je bila i dopro je do najšireg mogućeg broja ljudi u tom trenutku ljepotom svojega kazivanja. On je bio, kako kaže Milorad Stojović, vjeran umjetničkoj formi pripovijetke; kod njega nema iznenađenja, nema eksperimenata. Linearan, jednosložan fabularni tok je odlika njegova pripovijedanja. Kad pokušava da interveniše u smjeni nivoa ili planova pripovijedanja tu je škrt. Da vam to ilustrujem: samo 17 od 77 pripovjedaka zapravo je dato u onoj ja formi. Sve to odgovara karakteristikama socijalne međuratne književnosti. On je odgovorio u formalnome smislu na zahtjeve toga pokreta, ali je napravio otklon od toga i zbog toga je ne samo njegova literatura njegova književnost iz Crne Gore, iz ugla pokreta, kvalitetnija nego svih drugih pokreta u drugim krajevima ondašnje Jugoslavije. Dakle, ono što vrijedi u Lopičićevoj književnosti ne pliva na površini forme, niti je u plastičnom kozmetičkom rješenju – objasnio je Vojinović.

Sve tri osnovne teme kojima se bavio Lopičić, a to su crnogorsko selo, život pod austrijskom okupacijom i ljubavne pripovijetke, slikaju tragiku u Crnoj Gori.

– Recimo seoska, uslovno uzmim ovaj termin, pripovijetka slika crnogorskog seljaka u njegovome prirodnom okruženju kako se muči da prehrani porodicu, kako pokušava da održi imanja, dakle život ispunjen tegobnim i turobnim. Opet ciklus pripovjedaka ili skupina pripovjedaka koja slika život pod austrijskom okupacijom donosi težinu rata, težinu života pod okupatorom, a ljubavne... malo je tu radosti. Čak i u ljubavnim pripovijetkama nas vodi ka zaključku o tragediji toga vremena – objasnio je Vojinović.

Ličnost i djelo Nikole Lopičića polako padaju u zaborav, istakao je profesor Crnogorske književnosti XX vijeka na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju.

– To nas ne iznenađuje, jer kao što je Srpsku kraljevsku akademiju 1939. godine iritirao jedan ljevičarski pisac iz Crne Gore, tako i danas neke nove kulturne vjetrove nerviraju svi pisci i autori koji bilježe svaki ožiljak na koži savremene Crne Gore. To je razlog zbog kog se danas nasrće na crnogorske novinare i pisce i to je razlog da, podlegavši svojevrsnim špijunskim metodama, potpirujemo polemike unutar crnogorske književnosti i kulture. Ali to je razlog više da ne zaboravljamo, razlog više da pamtimo, da trajemo našim mukom stečenim institucijama kakva je ova, Matica crnogorska ili kakav je Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. To je razlog više da ostavimo sujetu po strani, da postanemo još homogeniji i čvršći u zajedničkoj namjeri da našoj đeci ostavimo u nasljeđe nešto čime će se ponositi, a ne nešto od čega će okretati glavu. Nikola Lopičić i generacije njegovih kolega u jednom od najturobnijih trenutaka u crnogorskoj istoriji sačuvali su perom svijest o Crnoj Gori. Naše vrijeme nije teže. Oni nijesu imali sve ovo, nijesu imali državu, nijesu imali institucije i nijesu imali simbole za čije danas mi očuvanje se možemo lakše izboriti, nego za njihovu ponovnu uspostavu. Nije to lako, treba raditi na tome, ali treba raditi sa saznanjem da iako mi nijesmo, Crna Gora jeste vječna – zaključio je Vladimir Vojinović.