Mirko Radonjić: „Đekna“ između humora i ogledala društva

U Kraljevskom pozorištu Zetski dom reditelj Mirko Radonjić predstavio je pozorišnu adaptaciju kultne serije "Đekna još nije umrla, a ka’će ne znamo", donoseći na scenu novo čitanje jednog od najprepoznatljivijih djela crnogorske televizijske kulture.

Kako kaže, u radu ga nije zanimao nostalgični povratak humoru serije koliko njen duh i duhovitost, ali i mogućnost da se kroz poetiku Živka Nikolića i Miodraga Karadžića sagleda društvo iz kojeg je ta priča potekla. Upravo zato, dodaje, predstava pokušava da otvori pitanje koje i danas zvuči aktuelno - šta to u našem društvu umire, a nikako da umre.

Šta Vas je najviše inspirisalo da kultnu seriju "Đekna još nije umrla, a ka’će ne znamo" izvedete na pozorišnim daskama?

- Uvijek biram predložak koji je na neki način značajan za mene, bilo u formativnom periodu kao pečat, bilo kao odgovor na sadašnjicu koju živim. Moram priznati da je ideja da radim "Đeknu" proizišla prije nekoliko godina više kao štos i komentar na nezavidno stanje u pozorišnom sistemu Crne Gore, pa mi se činilo duhovitim da već izborom samog naslova dam i određenu natuknicu šta o tom kontekstu mislim. Srećom, tada mi predlog nije prošao. I vratio sam mu se sada, u Zetskom domu, iz potpuno novog ugla, sa motivom da sagledam ovo tle sa koga sam ponikao, te da kroz vizuru Živka Nikolića i Miodraga Karadžića, sebi postavim pitanje: Šta to umire a nikako da umre?

Pri adaptaciji serije u pozorišni format - šta ste zadržali od elemenata originalne serije, a šta ste odlučili da transformišete?

- U predstavi se prvenstveno držimo strukture serijala, te njegovih deset epizoda, ali se na fabulu i samo zbivanje pojedinačnih epizoda više oslanjamo kao na motive, nego što ih preuzimamo kao narativ. Likovi, situacije, replike iz serije i danas žive u sjećanju publike — nezavisno od toga da li je odnos prema njima pozitivan ili negativan — pa nismo osjećali potrebu da im se u predstavi doslovno vraćamo. Citiramo ih i na njih referišemo, i oni čine okosnicu scenske adaptacije. Paralelno, zanimali su nas i oni likovi i situacije, koji se tek ovlaš pominju, što nam je pružilo mogućnost da teme sagledavamo iz sadašnjeg ugla.

Predstava je opisana kao dekonstrukcija prepoznatljivog humora i društvenih obrazaca. Koji je, po Vašem mišljenju, najvažniji društveni ili kulturni aspekt koji želite da publika ponese sa sobom?

- Često kažem da je "dekonstrukcija" teorijski pojam, a da se pozorišni stvaraoci - nezavisno od sredstava i jezika kojim se služe — uvijek ipak bave konstrukcijom, to jest postavljanjem jednog svijeta ili pogleda na jedan svijet, koji počiva na svojoj logici i svojim zakonitostima. U tom smislu, moja "Đekna", naša "Đekna", predstavlja dijalog sa Živkovim stvaralaštvom, sa zavičajnim arhetipskim slikama, sa mentalitetskim pretpostavkama, ali i identitetskim naopakostima.

Kao takva ne pretenduje na zaključak, već pred publiku postavlja zadatak da i sami uđu u istu vrstu dijaloga. Individualno gledalačko iskustvo i idiosinkratični putevi koji su oblikovali odnos prema društvu i umjetnosti, svakako će definisati oblik i sadržaj tog dijaloga, no to je ljepota pozorišta.

Tako se moje pretenzije i nade što se tiče publike prije odnose na mogućnosti da iz mojih predstava dobiju priliku da sobom ponese izvjesnu punoću; ne hajem puno za prirodu punoće.

Koliko je bilo važno zadržati humor iz originala, a koliko ste ga prilagodili savremenom kontekstu?

- Recimo da me prije nego humor i komičnost originala, zanimala njegova duhovitost. A onda smo scenskim jezikom tragali za raznorodnim manifestacijama toga što smo prepoznavali kao duh serije, a što se kroz predstavu očituje kroz raznorodne žanrovske i stilske odluke.

Da li današnja publika još uvijek može da prepozna i prepozna sebe u temama koje je serija postavila prije više decenija?

- Osjećam da je duboka tragedija crnogorskog društva što smo ikad pomislili da nam te teme nisu ogledalo. I inače, mi Crnogorci, grozno patimo od diskontinuiteta. Volimo da stvari uvijek radimo iznova, pozivajući se na progres. Na kontinuitetu insistiramo samo onda kad je važno zadojiti neki od nacionalizama.

Koji je Vaš omiljeni lik iz originalne serije?

- Uvijek su mi najdraži autsajderi. Ili barem autsajderski aspekti likova.

Vaš umjetnički rukopis prepoznatljiv je kroz rad na klasicima kao i savremenim tekstovima - kako biste opisali svoj rediteljski stil?

- Moj stil i rukopis se mijenjaju. Nastojim da uvijek iznalazim nove strategije i alatke, a stare ili odbacujem ili nadgrađujem. Bilo bi mi drago kad bi se, na koncu, moji učinci mogli podvesti pod određene stilske osobenosti, to jest kad bi se moglo definisati nešto kao rediteljski opus i rukopis. No zasad mi je još uvijek rano da dajem takvu vrstu zaključaka. Planiram još uvijek da stvaram.

Reklo bi se da volite da pomjerate granice teatarskih konvencija. Da li Vas i to traganje za novim formama, iskazima, pristupima, čitanjima određuje i kao umjetnika?

- Dado Đurić je govorio da je dobar slikar, a da ne zna kakav je umjetnik. Ja ću za sebe, kontroverzno, tvrditi da sam bolji umjetnik nego reditelj. Naime, pozorišna režija se često posmatra tek kao niz vještina, sa određenim aspektima kreacije, ali bliža mom sagledavanju uloge producenta. Imam tu sreću da me "zanat" kao takav ne zanima, pa samim tim ni postojeće konvencije. To ne znači da sam uvijek originalan, štaviše. Znači, pak, da ne pristajem na to da je moguće voditi pozorišni proces, postavljati scenu, raditi sa glumcima i saradnicima... - samo na jedan, pet ili šest načina koji su ispravni. Tragam za greškom, za trenutkom kad kolektivno "zatiltujemo", i onda odatle tražim: formu, iskaz, pristup, čitanje... - sve u potrazi za uzbuđenjem.

Kada sagledate savremenu teatarsku scenu Crne Gore i regiona, kako vidite razvoj nezavisne i institucionalne produkcije?

- Iskreno, postalo mi je grozno dosadno da o tome govorim. Pozorište je na margini. Marginalizuju ga donosioci odluka. Ali ga još više marginalizuju pozorišni stvaraoci. Ovo je zgodno mjesto da umetnem jedan od citata Živka Nikolića koji nije uspio da uđe u samu predstavu:

"Mi smo u stanju da cio dan sjedimo u kancelariji, ništa da ne radimo a da pričamo o tome kako se ništa ne radi. Zato je teško naći, imenovati krivca, iako mi uporno tražimo krivce. Najveća nevolja je što ima toliko problema oko nas, što su se nagomilali i mnogo su jači od onoga što stvaramo. Nismo u stanju ni da pratimo život, a ne da se svojim djelima suprotstavimo. Život jednostavno bježi ispred nas."

Nakon ove predstave odmah ste započeli rad na novom projektu. O čemu je riječ?

- Zapravo je "Đekna" kao cjelovit pozorišni proces ušla između faze dva ranije započeta projekta. U ovom mjesecu nastavljamo probe u Gradskom pozorištu Podgorica, gdje sa domaćim glumicama srednje i mlađe generacije radim na "Cvjećarki" crnogorske rediteljke i spisateljice Mirjane Medojević. Tekst govori o grozomornom pregalaštvu žena koje u osvit Osmog marta prave bukete dok se njihovi životi paraju po šavovima. U predstavi dramskim i performativnim sredstvima istražujemo pojedinca, ili bolje reći: pojedinku, razapetu između svih uloga koje joj savremeno društvo i kapitalistički poredak stavljaju na ramena. Premijera je zakazana za 14. maj.

Poslije toga, nastavljam rad na predstavi "Teorema", prema romanu Pjera Paola Pazolinija, koju realizujem sa nezavisnom trupom Teater Zlatan Elec iz Skoplja, čija je premijera zakazana za 3. jul i koja istražuje mogućnost uspostavljanja vrijednosti duha u svijetu u kojem su duh i vrijednost prostituisani.

Autorka teksta: Marina Strugar