Eraković: Crnogorci moraju da se nauče strpljenju ako žele u Evropu

Blagote Erakovića, u izdanju podgoričkog Fokalizatora, predstavlja nesvakidašnji i raznovrstan presjek njegovog šezdesetogodišnjeg stvaralačkog staža. Četiri drame sabrane u ovom izdanju – „Vladika“, „Talog“, „Dobrovoljac“ i „Druže gospodine, ja bih sa predsjednikom dvije nasamo“ – funkcionišu kao polivalentna dijagnoza našeg društvenog i istorijskog bića.

Krećući se od čvrsto postavljenih istorijskih motiva do potpuno razuđenih, avangardnih struktura, Eraković pokazuje kako se iste mentalitetske devijacije i društvene bolesti ciklično prenose od 19. vijeka do naših dana. Autor sa podjednakom lucidnošću i subverzivnošću otvara rane prošlosti i ogoljava neuralgične tačke naše svakodnevice, gradeći jedinstveni mozaik u kojem se prepliću mitsko i banalno, tragično i farsično. Svi smo mi, na ovaj ili onaj način, likovi iz drama Blagote Erakovića – plahoviti južnjaci skloni mitomaniji, zaglavljeni između vjekovnih podjela, straha od drugog i drugačijeg i neprekidne borbe sa institucijama koje gutaju pojedinca.

Taj scenski mozaik otvara se dramom „Vladika“, u kojoj Eraković, koristeći istorijsku vertikalu i ličnost Petra II Petrovića Njegoša, precizno demistifikuje mehanizme vlasti i autoriteta koji su i danas prepoznatljivo živi. Dramom „Talog“ autor nas uvodi u zonu kolektivne histerije i palanačkog straha od nepoznatog, razotkrivajući kako se društvene predrasude i rulja lako okreću protiv slabijih. U komadu „Dobrovoljac“, smještenom u tjeskobnih dvadeset pet kvadrata, na scenu stupaju porodične muke i ideološki duhovi prošlosti koji uporno pokušavaju da diktiraju pravila intimi i mladosti. Konačno, četvrta drama „Druže gospodine, ja bih sa predsjednikom dvije nasamo“ donosi kafkijanski galimatijas i apsurd otuđene administracije, u kojem se – uz mitsko čudovište iz Skadarskog jezera i galeriju ekscentrika – ogleda sva nadrealnost našeg nacionalnog bića.

Iako nerado govori o vlastitim tekstovima, autor priznaje da bi najradije volio da se neka od ovih drama i za njegovog života postavi na scenu.

- Kunem ti se, ništa mi mrznije nema nego kad pisac priča o svom djelu - kaže on na početku razgovora.

Eraković je za Pobjedu govorio o šezdesetogodišnjem stvaralačkom stažu i spajanju različitih dramskih poetika – od realizma do avangarde – sabranim u knjizi „Dramska vježbanka“, o Njegoševim istorijskim kontroverzama, državničkim vizijama i naporima da se u Crnoj Gori uspostave civilizovane institucije, mehanizmima kolektivne histerije, kafkijanskim lavirintima otuđene državne administracije, crnogorskoj nadrealnosti...

Koliko su ova četiri dramska teksta tematski znakovita za ono što je kao reditelj bio Blagota Eraković – od nezaobilazne teme Njegoša, pa sve do urbanog crnogorskog pejzaža i izraza?

- Namjerno sam želio da to budu različiti aspekti i gledanja na različite stvari. Ovo je atlas mojih radova u šezdesetogodišnjoj karijeri, ako računam i akademiju, otkad se bavim pozorištem. One formalno nemaju neku međusobnu vezu sem što su drame, ali namjerno sam to želio, da to bude spektar jedne realističke drame kakva je „Vladika“, do potpuno rasturene dramske forme kakva je „Talog“ -  kazao je Eraković.

Na koji način ove drame, iako tematski i temporalno različite, funkcionišu kao jedinstvena cjelina i svojevrsna hronika bolesti našeg društva?

- To sam i želio. Uslovno rečeno, radi se o nekakvom prikazu drama koje sam radio: hiperrealizam, moderna, romantizam, avangardna... Jer u svakom reditelju čuči pisac. Pogledajte malo oko sebe, koliko ima reditelja koji pišu romane... Režija je najkompleksnija vrsta umjetnosti. Ona objedinjuje sve umjetnosti, pa onda i nauku. Kad uđeš u susret s nekim tekstom, naći ćeš u njemu od slikarstva, preko literature do arhitekture. Ako radiš „Dunda Maroja“ Marina Držića, treba rekonstruisati jedan ćošak iz Venecije, Trsta, Dubrovnika… Druga stvar, što je jako važno, način na koji će glumci to interpretirati je potpuno različit. Drugačije se igra „Vladika“ od „Taloga“ ili „Dobrovoljca“.

Na koji način prva drama „Vladika“, kroz genealogiju jedne vladarske dinastije, demistifikuje pojam političkog autoriteta i prikazuje propadanje političke moći kao metaforu propadanja čitavog društva?

- Mnoge kontroverze su vezane ne samo za Njegoša, nego za sve vladike crnogorske. Vladika Vasilije, onaj ko je pročitao njegovu „Istoriju o Crnoj Gori“ vidi šta je on htio i radio. Pa sve do Svetog Petra Cetinjskog, o kojem nije sve rečeno, ali je rečeno dosta. O Njegošu da ni ne pričam. Napisane su stotine knjiga o njegovom liku i djelu, ali je kao vladar ostao kontroverzna ličnost. Po mom dubokom ubjeđenju, a čitao sam Branka Pavičevića, Jagoša Jovanovića i sve koji su pisali o tome, on je želio – idući po Evropi i svijetu i vidjevši kako narod živi – da to uradi i u Crnoj Gori. Da napravi savremenu državu u kojoj će se znati i poštovati vlast, u kojoj će biti dosta civilizovanih institucija. Je li otvorio štampariju, je li otvorio prvu školu u Crnoj Gori, doveo nastavnike iz Vojvodine i drugih krajeva, koji su uradili i neke druge stvari – kako u prosvjeti, tako i kulturi Crne Gore, jer nijesu bili samo učitelji.

„Vladika“ mi se čini baš aktuelan. Imate li i Vi utisak da u njemu prepoznajemo današnje vrijeme u onim motivima izdaje, ali i korišćenja državnog novca i beneficija s druge strane?

- Hvala Vam na tom mišljenju, to je bila i moja namjera, da na osnovu jednog istorijskog motiva napišem savremenu dramu. Jer ta vrsta vlasti koju zastupa Njegoš je i danas potpuno aktuelna. Vidite šta se oko nas radi. Sve vam je jasno. Ne treba biti posebno pametan i informisan da vidiš sve probleme koji se očitavaju od Boga pitaj, od Njegoša naovamo, a bilo ih je oduvijek kad je Crna Gora u pitanju.

Jedna od osnovnih premisa u pomenutoj drami je da Crnogorci moraju da se nauče strpljenju ako žele u Evropu i da budu dio civilizovanog svijeta. Jesmo li se naučili strpljenju?

- Tako je, da izbroje do 10. Nijesam siguran... Crnogorci su južni narod. Svi južni narodi su plahoviti. Imao sam sreću da obiđem Siciliju, Pulju, Kataloniju... Katalonija, ljudi moji, ja kao da sam bio u Crnoj Gori. Tuže nad mrtvima. Muškarci imaju neku vrstu tužbalice, to je u stvari lelek, ali je melodija kao da slušaš našu tužbalicu. Ta priča da su Crnogorci ovakvi ili onakvi, ništa oni nijesu drugačiji od svih južnih naroda: Grka, Albanaca, Španaca, Italijana, a Katalonaca pogotovo. Pa i Korzikanaca u Francuskoj, Korzika se toliko razlikuje od Provanse ili Pariza. A Korzikancima vječito prijeti izumiranje, kao i Crnogorcima.

Naslov druge drame u knjizi je „Talog“. Što za Vas predstavlja taj društveni talog u savremenom urbanom ambijentu koji opisujete i kako ova drama, koristeći motiv straha od HIV-a, kao lakmus-papir otkriva mehanizme kolektivne histerije i primitivizma?

- Imali smo skoro ovaj slučaj s Turcima i Azerbejdžancima, pa se jedna tuča pretvorila u manifestaciju da se cijeli jedan narod žigoše i tjera iz Crne Gore. To je toliko necivilizovan gest, kao što je u ovoj mojoj drami isto. I jedna, po meni, gotovo lirska zgoda desila se kada nova učiteljica pristane – zajedno sa momcima koji su i sami izbjeglice – da stane uz dječaka i pomognu mu u učenju, prkoseći opštoj atmosferi straha od HIV-a. Ali, kao vrhunski apsurd i tragični obrt ispostavi se da za tim više nema potrebe, jer je dječakova majka u međuvremenu umrla.

U završnici drame, institucije i rulja trijumfuju nakon što dječak Željko i njegova tetka napuštaju zemlju, a direktor škole likuje nad „riješenim problemom“. Koliko je ova apoteoza licemjerja zapravo realan prikaz odnosa sistema prema najranjivijima?

- O tome bi trebalo da pišu sociolozi. Ja sa tačke gledišta onoga koji je pisao neću reći iz vizure dramskog pisca jer to nijesam, mogu kazati da je tih slučajeva u Crnoj Gori mnogo. Ne tako identičnih kao što je zapisano u dramskom štivu „Talog“. Namjerno kažem dramskom štivu, jer to može biti i filmski scenario i pozorišna predstava. Mislim da rulja ne prestaje da vlada u Crnoj Gori. Evo što se desilo 2020. Litije, litije, litije i promijeniše vlast. Evo đe smo došli...

U „Dobrovoljcu“ se mladi bračni par bori za goli opstanak i rješavanje stambenog pitanja, kada im iznenada iz plakara izleti nepozvani gost sa svojim imperativima i ambicijom da svima diktira pravila. Da li je taj lik, između ostalog, i slika našeg mentaliteta?

- To dvoje, mladi bračni par, koji rješavaju svoju najtežu egzistencijalnu situaciju, dobijaju neki stančić ili su ga iznajmili, sasvim je svejedno, i odjednom je iz plakara, neko s neba pao tu. On je mnogo zahtjevan, želi da preuzme inicijativu, da vlada i diktira. Što je uobičajeno u našem narodu. Upadne ti neko u društvo i odjednom preuzima inicijativu, ne možeš od njega progovoriti.

Četvrta drama i njeni likovi poput P. P. Rimskog i Securityja neodoljivo su me podsjetili na Kafkin „Zamak“. Kako oni reflektuju mehanizme otuđene državne administracije u kojoj se lični hir i protekcija stavljaju iznad zakona i pojedinca, koji nikad ne uspijeva da završi svoj posao, kao što Geometar K. u romanu „Zamak“ nikad ne stiže do zamka?

- Hvala, za mene je ogroman kompliment poređenje s tim Kafkinim djelom. I neće se stići nikad – administracija i činovništvo su preuzeli vlast i ne možeš kročiti dalje. Pametni ljudi nemaju mjesta u takvom sistemu. S druge strane imaju ispred sebe ljude koji ne umiju da objedine svoju misao, nego jurišaju, prolaze kroz zid. Nije slučajno stara poslovica „glavom kroz zid“. To znači nešto nemoguće.

Svi su Crnogorci nadrealni, zato imamo genijalne slikare nadrealiste

Zbog čega je u tkanje dramskog teksta „Druže gospodine, ja bih sa predsjednikom dvije nasamo“ umetnuta i ona nadrealna priča o Skadarskom jezeru i čudovištu koje se tamo skriva?

- To je ta jedna zanimljiva priča o Skadarskom jezeru i čudovištu koje se tamo skriva i samo on zna gdje je i samo se njemu odaziva. Kakav Loh Nes i čudovište iz Loh Nesa, to je ništa pri tome što ima Skadarsko jezero! Može Crna Gora da se obogati od turista da dolaze i gledaju to čudovište. To je ta crnogorska nadrealnost. Svi su Crnogorci nadrealni, zato imamo i slikare nadrealiste genijalne. Kad pratiš biografije velikih ličnosti crnogorskih naići ćeš na takvih priča milion. Da ne pričam o Ivu Vrani, Matu Glušcu, o tim poznatim zduvačima.

Da smo na vrijeme ś i ź ugradili u azbuku, danas ne bi bilo osporavanja

U drami „Dobrovoljac“ imamo i jezičku raspravu – zašto su Vam slova ś i ź bila važna da se otvoreno pomenu i tretiraju?

- To je savremenost, to je naša realnost. Da smo na vrijeme ś i ź ugradili u azbuku, danas ne bi bilo osporavanja. Malo ljudi zna da su Đura Daničić i Vuk Karadžić pisali ijekavski. Pogotovo što je Vuku majka iz Nikšića, iz Ozrinića – Jegda Nikolić. Govori se valjda maternji, ne španski! Vuk je rekao da je najbolji jezik i najljepši crnogorski, kod Južnih Slovena pravoslavnoga iskaza. Ali mu nijesu htjeli to da prihvate pa ga je nazvao mladohercegovački. A ś i ź u svom prvom rječniku pominje kao ,,crnogorsko i ercegovačko obilježje“. Ekavicu su u Srbiju donijeli Rusi i Cincari. Rusi su ekavci.