Ćeranić: Žene imaju aktivnu ulogu u sprovođenju patrijarhata

Fenomen virdžina na Balkanu je decenijama istraživan kao etnološki kuriozitet ili istorijska nužnost, ali u tekstu Dušana Jankovića i izvedbi Marte Ćeranić, on postaje duboko intimna, univerzalna priča o potiskivanju sopstvenog identiteta. Radi se o monodrami ,,Virdžina“, koja je posljednji put izvedena 22. januara, u sali Dodesta KIC-a ,,Budo Tomović“.

Kroz intimnu ispovijest, predstava demistifikuje fenomen virdžine i izvodi ga iz etnografskog okvira u univerzalnu priču o potisnutim željama, porodičnim pritiscima i tihom poricanju koje se prenosi s generacije na generaciju.

U svojoj prvoj monodrami, koju u razgovoru za Pobjedu,opisuje kao najtežu pozorišnu formu, Ćeranić ne igra muškarca, već ženu kojoj je identitet nametnut prije nego što je uspjela da spozna sebe. Kroz razgovor o „neizgovorenom“, patrijarhalnim obrascima koji i dalje pulsiraju u savremenom crnogorskom društvu i važnosti pronalaženja mjere, glumica nas vodi iza kulisa uloge koja je od nje zahtijevala apsolutnu unutrašnju transformaciju.

Lik virdžine je biće kojem je društvo nametnulo identitet i ulogu prije nego što je uopšte mogla da spozna sebe. Koliko je za Vas, kao glumicu, bilo izazovno da u sebi pronađete taj prostor potisnute ženstvenosti i kako ste gradili lik koji mora da ,,ubije“ sopstvenu autentičnost da bi ispunio očekivanja zajednice?

ĆERANIĆ: Prvo je bio veliki izazov to što igram monodramu, prvi put. Smatram da je monodrama najteža forma u pozorištu. Suština je da, kao i u životu, tako i na sceni na kraju imate jedino sebe i možete se osloniti jedino na sebe. Nema nikog drugog, niti će se pojaviti neko ko će vam pomoći ako nešto krene kako ne treba. U tom smislu ova forma kao i sama tema jesu ono što moramo da riješimo sa sobom.

Kada je konkretno virdžina u pitanju, tu se ne radi samo o potiskivanju ženstvenosti. To je onaj posljednji sloj uloge koji se vidi na prvi pogled, nije nevažan ali nije presudan, jer ja ne igram muškarca. Ja igram ženu koju su drugi proglasili muškarcem. To je najveći trik ove teme, jer ljudi očekuju da vide muškarca iako znaju kada su kupili kartu šta je i ko je virdžina. Moja virdžina je sve ono naše potisnuto, sve želje i potrebe koje smo od rođenja potiskivali ili maskirali da bi bili prihvatljivi nekom drugom. Za ovih mojih 40 godina života i sama sam često mislila da sam neke stvari prihvatila i prevazišla, kad ono međutim! Sačekaju me nakon nekog vremena opet, pa vidim da nijesam. I eto, odatle dolazi ova monodrama, iz prihvatanja sebe, drugih, sebe u tuđim očima, svojih potreba, želja, ljubavi i života.

Spomenuli ste u ranijem intervjuu da ste gradili lik virdžine „apsolutno iznutra“ i bez klasičnih pozorišnih pomagala, te da ne igrate muškarca nego samu virdžinu. Na koji način ste radili na toj unutrašnjoj transformaciji i koliko je bilo zahtjevno?

ĆERANIĆ: Bilo je super zahtjevno i u nekim trenucima teško. Kao i sve u životu – najteže, a najljepše je naći mjeru. Mjera je sve. Jedino čime sam se vodila i jedino što je važno jeste da dok gledate da to sa mnom i proživite. Da mi vjerujete i da vas takne. Za to treba imati osjećaj za mjeru, da nije ničega previše a da je dovoljno. Životno iskustvo koje sada imam mi je značajno pomoglo da razumijem neke situacije i pojave. Sigurna sam da sam ranije počela da radim na ovoj ulozi da to ne bi bilo to. Prosto nekim stvarima treba vrijeme. Sada potpuno sigurno stojim iza toga što sam uradila, to je to.

U opisu predstave se navodi da monodrama istražuje ,,neizgovoreno“ i ono što se krije u sjenkama muške odjeće. Koji su najteži unutrašnji monolozi koje Vaša junakinja vodi sa sobom, a koje društvo onog vremena (a možda ni današnjeg) nije željelo ili smjelo da čuje?

ĆERANIĆ: Specifičan je taj naš odnos prema roditeljima. Taj odnos u kojem oni griješe iz potrebe da zadovolje potrebu ,,sela“ a onda htjeli vi to ili ne uvlače i vas u situaciju da cijeli jedan život prođe, a da ne izgovorite da su pogriješili. Iz poštovanja im ne govorite da griješe, a vidite i znate da griješe. Živite pogrešno, a ćutite jer će se uvrijediti ako im kažete da uviđate da griješe. To guši i razbolijeva. I pojedinca i porodicu i društvo. I to nije poštovanje a nametalo nam se da jeste. Znači poštovanje nije uslovno rečeno ,,gušenje“ drugog, već sloboda i ljubav.

U „Virdžini“ se bavite posljedicama patrijarhalnog poretka koji je u određenom istorijskom trenutku u Crnoj Gori ženama nametao tuđe odluke o identitetu i tijelu - koliko mislite da se taj obrazac danas promijenio i gdje patrijarhat i dalje najupornije opstaje u savremenom crnogorskom društvu?

ĆERANIĆ: Mislim da patrijarhat opstaje i da je vrlo aktuelan, nažalost. Međutim, mislim da i žene imaju vrlo aktivnu ulogu u sprovođenju istog - nekad potpuno svjesno, nekada ne. Isto tako mislim da je poricanje svega ovoga i bježanje u krajnost apsolutnog feminizma zapravo nešto slično periodu o kom govorimo, samo druga krajnost. Tako, opet dolazim do zaključka da u svemu i za sve treba imati mjeru. Na kraju, poruka i moja želja za savremeno crnogorsko društvo jeste da budu i žive hrabro, punim plućima i cijelim svojim bićem ono što stvarno jesu bez straha od tuđih očekivanja… Jer očekivanja jesu neprijatelj iskustva.

Virdžina je sama po sebi filozofija

Publika na Balkanu fenomen virdžina često posmatra kroz prizmu etnologije ili istorijske nužnosti. Međutim, tekst Dušana Jankovića teži dekonstrukciji te slike. Na koji način Vaša monodrama „izvodi“ virdžinu iz okvira društvenog fenomena i pretvara je u živu, intimnu ispovijest žene od krvi i mesa?

ĆERANIĆ: Tako što nema nikakve mistifikacije događaja ili situacija. Posebno su ljudima s ovih prostora bliske situacije i replike koje mogu da čuju. Sigurna sam da svi koji su već gledali ovu predstavu makar jednom u životu su makar u prolazu čuli ili vidjeli nešto od ovoga. Tema je već toliko velika i slojevita da bi bila šteta dodatno opterećivati publiku nekim umjetničarenjem i filozofiranjem. Virdžina sama po sebi je već cijela jedna filozofija. Pogrešna, ali naša.