Veće plate - a ko će proizvoditi hranu?

Dok se u Crnoj Gori govori o drastičnom povećanju minimalnih zarada, malo se razmatra kako će se to odraziti na domaću proizvodnju. Poljoprivrednici žele veće plate i bolje uslove za svoje radnike. Međutim, između te želje i mogućnosti poslodavca stoji vrijednost onoga što zajedno proizvedu.

Najavljeni „Euro model“ predviđa velika povećanja minimalnih zarada. Posebno je sporno njihvo administrativno određivanje prema nivou obrazovanja. Da li je realno očekivati da mali poljoprivredni proizvođač, naročito na sjeveru, mladom inženjeru odmah obezbijedi najvišu propisanu - minimalnu zaradu, bez obzira na iskustvo i rezultate rada? Primjerenije bi bilo valjda propisati jedinstvenu minimalnu zaradu (ali znatno manju od predložene naravno), a ostale zarade određivati logično prema složenosti posla, odgovornosti, iskustvu i učinku.

POTREBNA POLITIKA POVEĆANJA PROIZVODNJE

Za razliku od trgovine i usluga, poljoprivrednik povećane troškove teško može prenijeti na kupca. Ne određuje cijenu mlijeka, mesa (jagnjetine npr.). Ne može uticati ni na cijene uvoznog voća i povrća. Pored toga, najčešće ne može kontrolisati sušu, mraz, grad i bolesti, ali radnike mora platiti i kada je prinos podbacio. Zato rast troškova rada nije samo pitanje zarada. On je i pitanje opstanka sela i konkurentnosti domaće poljoprivrede.

Iskustva drugih država pokazuju da zarade ne mogu dugoročno rasti brže od produktivnosti. Ako povećamo plate, a ne povećamo proizvodnju, dodatna kupovna moć građana završiće kod stranih proizvođača hrane, a ne kod naših poljoprivrednika i stočara. Crnoj Gori zato nije potrebna samo politika većih zarada. Potrebnija joj je politika povećanja proizvodnje, uz rast produktivnosti i stvaranja nove vrijednosti.

Evropska unija nam može otvoriti značajne mogućnosti kroz fondove i investicije. Ali nam članstvo u EU samo po sebi neće riješiti probleme usitnjenih gazdinstava, zapuštenog zemljišta, slabe tržišne organizovanosti i nedostatka radne snage. Naši poljoprivrednici moraće da se takmiče s proizvođačima koji imaju savremene farme, plantaže, kooperative i razvijene distributivne centre.

AGROBUDŽET TREBA POVEĆAVATI

Zato bi Agrobudžet za 2027. godinu morao označiti ozbiljan zaokret u agrarnoj politici. Nije dovoljno samo značajnije povećati subvencije. Potrebno je veće ulaganje u stočarske farme, plastenike, voćne i vinogradarske plantaže, sisteme za navodnjavanje, mehanizaciju, hladnjače, distributivne centre i preradu. Cilj je da s istim brojem radnika proizvedemo više i kvalitetnije, uz niže troškove.

Crna Gora nema velike ravnice za proizvodnju žitarica, ali ima dobre uslove za voćarstvo, vinogradarstvo, povrtarstvo i određene grane stočarstva. Naša komparativna prednost je veliko turističko tržište, koje predstavlja nedovoljno iskorišćenu priliku za svojevrstan izvoz na kućnom pragu. Naši hoteli i restorani se i dalje u velikoj mjeri snabdijevaju hranom iz uvoza, jer domaći proizvođači, pored ostalog, nemaju organizovan plasman svojih proizvoda (zavise od kvantaške pijace), i uz to su rijetko udruženi u kooperative, koje bi im mogle olakšati plasman.

Zato bi Agrobudžet trebalo povećavati uz jasne razvojne ciljeve. Za narednu godinu potrebno je obezbijediti najmanje tri odsto državnog budžeta, uz nastojanje da se izdvajanja približe četiri odsto, dok bi pet odsto trebalo da ostane kratkoročni cilj za 2028. godinu. Pri tome, treba jasno razlikovati nacionalna sredstva, evropske fondove, donacije i kredite.

POLJOPRIVREDNI POSLOVI NE MOGU ČEKATI ADMINISTRACIJU

Veća izdvajanja ne smiju značiti nekontrolisanu potrošnju. Ona moraju biti usmjerena u proizvodnju. To zahtijeva efikasniju administraciju, brže javne pozive i bolju pripremu projekata. Potrebne su nam hitno: agencija za plaćanja, agrarni garantni fond za lakši pristup kreditima i agro-zemljišna banka koja bi zapušteno zemljište vratila u funkciju, uz poštovanje vlasničkih prava.

Važne su naravno i nedavno usvojene robne rezerve hrane. Potrebna su nam i jednostavnija pravila sezonskog zapošljavanja radnika, jer poljoprivredni poslovi ne mogu čekati administraciju.

Cilj većeg Agrobudžeta ne smije biti veći iznos sam po sebi. Cilj mora biti veća proizvodnja i bolji život poljoprivrednika. Moramo znati koliko je novih plantaža podignuto, koliko je farmi modernizovano, koliko je povećana proizvodnja mlijeka i mesa i koliko je više domaćih proizvoda stiglo do trgovina, hotela i restorana.

Odgovor na pitanje kako poljoprivrednik može bolje platiti radnika, a ostati konkurentan, nije u trajno jeftinom radu niti u velikim subvencijama. Odgovor je u većoj produktivnosti, savremenoj tehnologiji, sigurnijem plasmanu i pametnijoj državnoj podršci.

Poljoprivredu konačno moramo tretirati kao važan dio nacionalne ekonomije, ali i kao osnovu opstanka sela. To je posebno važno na sjeveru Crne Gore, koji se odavno već suočava s iseljavanjem, starenjem stanovništva i gašenjem porodičnih gazdinstava. Razvoj poljoprivrede zato nije samo pitanje hrane. On je i pitanje ravnomjernog regionalnog razvoja i prehrambene sigurnosti države.

Ako želimo veće zarade građana, moramo omogućiti i onima koji proizvode da više zarade. Članstvo u Evropskoj uniji može pomoći, ali neće riješiti probleme koje smo sami dužni da rješavamo.

Crnoj Gori ne treba samo više novca kojim će kupovati tuđu hranu. Potrebno joj je više sopstvene hrane, koju će njeni poljoprivrednici moći da proizvedu, prodaju i od nje da pristojno žive.