Uredan urednik

Osjećaj intelektualne žrtve

Za otimače intelektualnih prava lopovi i sjecikese su, što se mene tiče, oličenje poštenja. Obradovalo me stoga jučerašnje saopštenje kako su neki prijavljeni. Malo i zbunjen: možda griješim, ali policija se ne bavi etikom nego djelima. Pa mi čudno što su upravo oni reagovali zbog plagiranja. 

Mora da su kivni i oni na ćutnju Etičkih komisija. Jer uglavnom zasad usporavaju, preadresiraju, izuzimaju se, daju nemušta mišljenja, nijesu sveobuhvatne i angažovane, narodski rečeno kaskaju u mnogo toga. Pa je njihov nerad razotkrio, tako mi se čini poslije šturog saopštenja, i Centar bezbjednosti. 

Jesu li ipak sarađivali još ne znamo. Lijepo bi bilo. Ako ne, slutim razloge krivične prijave za njih četvoro? Vjerovatno tragom novca izašlo ponešto. 

Nagađam ko je iza oglašenih inicijala, možda, ne daj bože, javni radnici? Znam jednog što je, zasad zataškano, na tapetu „javnopravnih“ organa. I budi mi neprijatne uspomene. Kad je riječ o prepisivanju, kopiranju, ćaru na tuđim intelektualnim pravima i raznoraznim nečasnim radnjama dobronamjerno opravdavam krivotvorce: nije im lako, za diplomu valja skupiti lovu, a kamoli za doktorat, bez obzira da li je zaslužen ili „brz“! Tek za poneke se sazna kad uspiju. A mnogi uživaju neprozvani. Jer država ne provjerava temeljno.

Najteže je oštećenima, nemaju nikakvu nadoknadu i ako se požale. Pa je ne očekujem, ponukan zbivanjima, što ću ispričati o oporom osjećaju kako sam izvaćaren pomogao isprepisivanu disertaciju koju mađijom ili učešćem uvažava skupštinski Administrativni odbor. Održavajući na funkciji predsjednika Savjeta RTCG. Vidim da je njegov slučaj u trendu zbivanja.

Uspomene naviru

Počeo sam 2002. sa sportskom fotografijom vidljivo podigavši kvalitet žanra (što i nije bilo teško) obezbijedivši prihvatljive ugovore sa nekim tada elitnim klubovima.

Ekspanzija vrhunske odbojke, košarke, rukometa, vaterpola, fudbala, borilačkih sportova, postavljala je visoke profesionalne zadatke. Sa Pobjedom, ne samo sportskim fotografijama, uđoh u duži, plodan period honorarne saradnje.  Interesovanje je pokazao i “Dan”. Konkretno urednik sportske redakcije Veselin Drljević. 

Saradnja nije bila obimna kao sa Pobjedom, ali sam se krajnje profesionalno odnosio i prema njihovim potrebama, često čineći i ekstra ustupke. Dakle, i više nego profi odnos, čak i kad sam dolazio do saznanja da oni to zloupotrebljavaju, nerijetko preprodajući ili distribuirajući moje fotografije drugim, obično beogradskim časopisima i portalima, bez konsultacije sa autorom. Plagiranje se vježbalo „od malih nogu“ izgleda.

Honorar u Dan-u po nekim jadnim tarifama je isplaćivan mjesečno, na ruke, isključivo od urednika sportske redakcije, budućeg docenta Drljevića. Obično uz poslovičnu mantru "eto koliko se može” taman ka’ prilog u crkvu.

Daleko od toga da sam bio zadovoljan, ali šta da se radi? A onda isplata  se i razvukla. Uređivački kolegijum smatra mnogo ti se novca daje, a i vlasnik, Duško (Jovanović) je naložio da se ništa ne isplaćuje, nego da se dogovorimo, objasnio mi je na upit. Praštaj, gužva je... viđećemo.

- Ništa, druže, ako nema para, nema muzike, bio sam izričit.

Više nijesmo sarađivali. Tačnije, ponekad bih se, ništa me ne košta, drugarski odazvao Tošu Brajkoviću i njemu na molbu poslao poneku sličicu. Naravno besplatno, drugarski. 

Prošlo je dosta vremena. Godinu i više od prestanka saradnje kada me nenadano telefonski pozvala ljubazna žena iz računovodstva “Dana”:

- Molim Vas, dostavite mi kopiju lične karte i broj žiro-računa da šaljemo honorar, donešena je odluka da Vas više ne možemo isplaćivati na ruke, kao do sad. 

- Dušo, draga, mora da je neka greška po srijedi; iha-haj vremena više ne sarađujemo, jer ste prestali plaćati...

- Prestali? Kako prestali... pa urednik Drljević za Vas podiže pare uredno, svaki mjesec.

Uredan neki urednik, a?