Tabloid svih režima
Avaj, na kakvim je mukama medijski bordel, koji nije birao klijente, jer, novac je novac, nije važno iz čijeg je džepa. Razumijem razočaranje i frustraciju tabloida koji je učinio sve ne bi li se Đukanoviću osvetio za dobročinstvo. Jeste, u Crnoj Gori dobročinstvo se ne oprašta. Kažnjava se.
Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović
I mada je Crna Gora slobodna i demokratska zemlja već cijelih šest godina, oni koji su nakon rovovske i teške borbe, u kojoj su bar desetak puta položili život, 2020. konačno izvojevali i osvojili slobodu, još uvijek se bore protiv svojih arhineprijatelja. Protiv svojih nekadašnjih sponzora, dobročinitelja, spasitelja života, koji su osim vreća punih novca ustupali i avione ne bi li svojim budućim rušiteljima spasili život. Jeste, arhineprijatelj tabloida svakog režima i dalje je na naslovnicama tabloida. Jer nije u tamnici, jer nije u bukagijama i lancima, jer nije u logoru koji je tabloid sanjao i u svojim mokrim snovima zidao za bivše sponzore i uvijek aktuelne neprijatelje. Pa se tako jedan medijski brlog i propagandna jazbina ovih dana pita otkud Đukanoviću pravo na slobodno kretanje, otkud mu pravo da se sastaje i razgovara s drugima? Zar je toliko drzak da izlazi među ljude i ruga se tabloidu u lice?!
Iznevjeren je horizont očekivanja jednog tabloida, koji je računao da će Đukanović kafu piti u zatvorskoj ćeliji, nikako na slobodi, i terasi nekog restorana. Avaj, na kakvim je mukama ovaj medijski bordel, koji nije birao klijente, jer, novac je novac, nije važno iz čijeg je džepa. Razumijem razočaranje i frustraciju tabloida koji je učinio sve ne bi li se Đukanoviću osvetio za dobročinstvo. Jeste, u Crnoj Gori dobročinstvo se ne oprašta. Kažnjava se. Otud uzrok vaskolikom jadu žutih novina, žutog portala i žute televizije. Tu izvire sva njihova muka. Tu se rađa bijes i buka. Kanda su očekivali vješala na gradskim trgovima, i streljačke vodove za bivše? Jer, bivši su bivši, i od njih nema vajde. Nema novčanica, a i medijsku imperiju su za zemana bivših izgradili, svoje kule podigli do neba, tako da nema razloga da ne kidišu na bivše. A očekivali su i ordenje za zasluge u rušenju bivših. I zaista, zaslužili su. I to ordenje koje bi im lično uručili Aleksandar Vučić i episkopi Srpske crkve. Pa nije valjda da su uzalud ismijavali pokušaj Državnog udara, bili medijski pokrovitelj tzv. litija, konstruisali laži o dva nacionalizma, ne bi li velikosrpskom suprotstavili imaginarni crnogorski nacionalizam. O, ne, nijesu uzalud, za to su dobijali džakove novca, o čemu je, između ostalih, javno govorio i jedan poslanik u Skupštini Crne Gore. Ali, novac uvijek ne znači i moć. A tabloid želi moć. Kao što je, recimo, u rukama imao moć kad je na vlasti bila sluškinja Ura, projekat ovog medijskog taloga. Nezasit je bilten svih režima. Oglasna tabla svake vlasti. Budući da su nam usta puna tzv. njegoševske Crne Gore, moramo se na trenutak vratiti Njegošu, i vjerujem kad bi Vladika danas prelistao ovaj žuti portal od jada bi opet napisao: „Strašilo je slušat što se radi/malen svijet za adova žvala/ni najest ga, kamoli prejesti...“ Baš tako je, dobri vladiko, nikako da medijski bordel utoli svoju glad. Nakon decenija laži, podmetanja, targetiranja, reketiranja, i dalje dosljedno istrajavaju na svome putu. Opsesija Đukanovićem ne jenjava. U okeanu skandala čiji su akteri ljudi aktuelnog režima, žuti stupci ipak su rezervisani za bivše. Nema pola stupca za Peru Zupca, jer tabloid ne voli Mostarske kiše, zato, naslovnica i gomila stubaca samo za Đukanovića. Iako je Đukanović u političkoj penziji. Iako se Crna Gora iz dana u dan urušava, sistemski i sistematski. Sve to nije važno. Važna je distrakcija. Važno je pomjeriti fokus s ponora u čijem je kopanju učestvovao i naš tabloid. Važna je reciklaža stoput recikliranih afera bivšeg režima. Događanja u realnom vremenu nijesu od značaja. Korupcija, kriminal, nepotizam, partitokratija, ili pohara državnih preduzeća, nijesu tema za naše novinare istraživače. Juče je važnije od danas. To su valjda zakoni istraživačkog novinarstva u paralelnom univerzumu koji živimo. U izvitoperenoj stvarnosti u kojoj se svakog jutra budimo. Nije da će se beskompromisni borci za slobodu baviti okupacijom Crne Gore. Anticivilizacijom koja postaje rutina, svakodnevica na koju nas žele naviknuti. Nije valjda da će se baviti zapišavanjem teritorije svakim dolaskom patrijarha tuđe crkve, i krađom istorije, kulture. To je odveć profano za naše istraživače. Koga briga što se antifašizam, kao drveće u Ulici 8. marta, čupa iz korijena.
Ko je pušio o trošku Države, to vas ja pitam.