Patriote moraju zajedno protiv pretvaranja Crne Gore u duhovnu i istorijsku koloniju Srbije

Predśednik Srbije Aleksandar Vučić predložio je Evropskoj komisiji genijalnu ideju - da EU primi u članstvo istovremeno sve zemlje Zapadnog Balkana. Drugim riječima, da nijedna zemlja Zapadnog Balkana nikada ne uđe u EU. Ako je neka zemlja predvodnik u kršenju ljudskih prava, suspenziji svih demokratskih principa, uzurpaciji sudstva i svih institucija od strane jednog čovjeka i klike oko njega, posebno institucija sile, predvodnik u suspenziji Ustava i zakona, kontroli medija, zloupotrebi međudržavnih ugovora i lex specialisa u korupcione svrhe, enormnog bogaćenja lojalista vođi, predśedniku Vučiću iz vrha vlasti, upotrebi paramilitarnih, mafijaških grupa, uglavnom kontroverzne prošlosti, u sprovođenju terora nad građanima i falsifikovanju izbornih procesa ... onda je to Srbija. I ne samo to, očigledno je da ne postoje ni naznake da će se nešto promijeniti u dogledno vrijeme, s obzirom na to da u Srbiji nije u pitanju ulog gubitak vlasti, već gubitak slobode.

Srbija je do sada otvorila 16 od 34 poglavlja i zatvorila samo dva, nauku i obrazovanje u godinama 2016/17, bez nade da će u skorije vrijeme otvoriti bilo koje poglavlje, a pogotovu da će neko zatvoriti. Posebno najvažnija poglavlja, kao što su - „Poravosuđe i osnovna prava“, „Pravda, sloboda i bezbjednost“, „Javne nabavke“, „Bezbjednost hrane, veterinarska i fitosanitarna politika“, „Živoitna sredina“, „Spoljna politika“, „Finansijska kontrola“, mada ni sa ostalima ne stoji baš najbolje. Srbija se trenutno nalazi u vanrednom stanju, veliki broj građana nezadovoljstvo manifestuje uličnim protestima i zahtjevom za vanrednim izborima, jer je sve više vidljivije da aktuelna vlast Aleksandra Vučića ne uživa većinsko povjerenje građana Srbije. Vlast se uglavnom brani silom policije i paramilitarnih, maskiranih huligana, koji, pod zaštitom policije neometano vrše nasilje nad građanima, novinarima i poslanicima opozicije. 

 PRIJETI BANKROT

Jasno je da vlast Aleksandra Vučića nije opredijeljena za pristupanje EU, njoj odgovara samo status kandidata, jer joj to omogućava povlašćen odnos u trgovini sa EU, s obzirom na to da je srpska ekonomija veoma zavisna od trgovačkih veza sa EU, a i veliki broj investicija dolazi iz zemalja EU, koji su investirali u Srbiju upravo zato da bi mogli prodavati svoje proizvode na tržištu EU. Gubitak statusa kandidata za Srbiju bi značilo ekonomsku katastrofu. Politika Aleksandra Vučića sa međudržavnim, koruptivnim ugovorima sa Kinom i UAE, bliski odnosi sa Moskvom i neiskreni pregovori sa EU kao da sve više gubi manevarski prostor i od Srbije se sve više zahtijeva da se odredi u spoljnoj politici i prestane sa śeđenjem na više stolica. U potonje vrijeme Srbija pokušava iskoristiti vladavinu Donalda Trampa u Americi, ne bi li se dodvorila ovoj zemlji, ali se čini da ta politika nema mnogo uspjeha, bez obzira na poltronisanje Srbije njenom predsjedniku i njegovoj bližoj rodbini.

Zahvaljujući politici Aleksandra Vučića i stalnoj medijskoj torturi, popularnost EU u Srbiji je prilično ispod 50%, što je čini vrlo nepouzdanim partnerom u budućim pregovorima o integraciji, bez obzira na to ko će činiti vlast. 

Simptomatično je da na studentskim protestima, čija se lista smatra respektabilnim protivnikom Vučićevoj listi, zastava EU nije poželjna, za razliku od ruskih crkvenih zastava, kandila, popova i ljubljenja popovskih ruku. Kao da Srbija luta u svojoj spoljnoj politici bez obzira ko će činiti vlast. Hazardske igre samog Aleksandra Vučića oko sankcija od strane Amerike NIS-u i rafineriji u Pančevu, čiji je većinski vlasnik ruski Gasprom, odluka o čekanju 50 dana na rasplet hoće li Rusi promijeniti stav o prodaji svog djela firmi prihvatljivoj Americi, te mogućnost uvođenja sekundarnih sankcija Srbiji, ne izaziva veliku reakciju kod građana. Kao da je ljubav prema Rusiji i želja da joj se ne zamjeri jača od katastrofalnih posljedica koje mogu pogoditi Srbiju ukoliko se blokira platni promet Narodne banke Srbije i banaka koje i dalje posluju sa NIS-om. Blokada platnog prometa Narodne banke Srbije značilo bi da Srbija ne može povlačiti sredstva iz inostranstva niti izvršavati svoje obaveze prema ino partnerima. Drugim riječima, prijeti joj i bankrot u platnim odnosima sa inostranstvom.

 SIMULACIJA REFORMI

Na nivou vodvilja je prepiska premijera Crne Gore Milojka Spajića i predśednika Srbije Aleksandra Vučića, u kojem Vučić svoju nakaradnu politiku pokušava zamijeniti pričom o crkavanju komšijske krave. Umjesto da shvati da on ubija tu kravu, Vučić pokušava pričom o ulasku svih zemalja Zapadnog Balkana istovremeno u EU, pretvoriti u zlonamjeru prema Srbiji drugih kandidata koji imaju ogromnu naklonost EU za prijem. To da li i te zemlje zaslužuju tu privilegiju veliko je pitanje. 

Ogromna naklonost zemalja EU i želja da realizuju namjeru da prime bar jednu zemlju, bez obzira na to da li se ta zemlja istinski reformiše ili samo simulira, čitav proces pristupanja Crne Gore i ispunjavanje zadatih uslova svelo je na puku formu. Borba protiv korupcije se mjeri brojem uhapšenih, a da se ne ulazi u suštinu da li za to postoje osnovi, ili se radi o pukom revanšizmu i tužilačko–sudskoj farsi. Da li se iko iz EU zainteresovao za tužilačko–sudsku farsu oko procesa protiv Milivoja Katnića, bivšeg glavnog specijalnog tužioca, njegovog zamjenika Saše Čađenovića i nekadašnjeg pomoćnika direktora policije za borbu protiv organizovanog kriminala Zorana Lazovića? Da li su iz EU uopšte svjesni da će svi koji učestvuju u tom progonu jednog dana krivično odgovarati, umjesto što ih tapšu po ramenima i dijele im nagrade? 

Imaju li u EU svijest da su najprivrženiji članstvu u EU i evropskim vrijednostima u Crnoj Gori upravo u opoziciji, a da vlast čini većina koja je proruska, koja je neiskrena u EU integracijama, da ona donosi formalno tražene zakone bez namjere da ih primjenjuju, da je glavna karakteristika većine u vlasti samovolja i autokratija, nepoštovanje zakona, procedura i demokratrskih principa? Onog momenta kada su čelnici EU i zemalja koje ih čine primili Andriju Manddića u zvaničnu pośetu, oni su abolirali Ratka Mladića, Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića, jer je Mandić autentični predstavnik te politike. Slike kapele Karađorđevića koje im poklanja uvreda su za svakog građanina lojalnog Crnoj Gori, demokratu, patriotu, antifašistu i prihvatanje je politike velikosrpstva koja je odgovorna za hiljade mrtvih i zatvorenih Crnogoraca nakon 1918. godine od strane srpske vojske, odgovorna za saradnju sa fašističkim okupatorom u Drugom svjetskom ratu i stotine hiljada mrtvih, desetine hiljada osakaćenih, milione raseljenih i desetine hiljada silovanih u ratovima devedesetih godina prošlog stoljeća.

 REVIZIONISTIČKA AGENDA

U Crnoj Gori se proganjaju građanski aktivisti koji s pravom protestuju zbog urušavanja svih institucija, protiv urušavanja najvažnijih crnogorskih nagrada koje se uručuju za nepostojeće knjige čovjeku koji je notorni neprijatelj nezavisne Crne Gore, dok policija izigrava eskort profašističkim, paramilitarnim nacistima koji ulicama Podgorice šire mržnju prema drugim narodima. Dok god jedna sekta drži bezbjednosni sektor u svojim partijskim rukama Crna Gora ne može biti demokratska, niti dio bezbjednosti demokratskog svijeta., Bezbjednosne službe drže đeca Slobodana Miloševića i učenici Aleksandra Vulina, te je teško od njih očekivati poštovanje zakona i spoljnopolitičkog opredjeljenja, a tek je nemoguće očekivati demokratsku i pristojnu komunikaciju. Samo im fali inteligencija Jelene Nedović, jer bi se svojim biserima dobro uklopila među crkvene Kmere iz Demokrata. Dobro je da je preživjela vladavinu DPS-a, jer te golgote koje je ona prošla u jednim patikama, dok je svirala dvije hramonike, to je teror koji je teško bilo izdržati. 

Takođe, najnovija revizionistička agenda u istoriografiji najčešće je svojevrsni bastardni produkt reakcionarnih i klerofašističkih ideja, duboko ukorijenjenih u svjesnim i namjenskim istorijskim obmanama. Istorijski revizionizam je u krugovima Crkve Srbije i srpskog naroda jedan od ključnih mehanizama kojim se želi izgraditi novo kolektivno śećanje, kao temelj još intenzivnijeg velikosrpskog nacionalizma i klerofašizma i pretvaranja Crne Gore u duhovnu i istorijsku koloniju Srbije.

Aleks Devin, engleski publicista i prijatelj Crne Gore, piše 1919. godine: „...što se tiče Crne Gore, njena slavna istorija i prošlost neće nikad biti ugašene ni jednim diplomatom, ma ko on bio, niti nasiljem. Istorija se piše polako ali sigurno, a crnogorska, za vrijeme velikog rata, nije ništa drugo nego jedan niz besprimjernih nepravdi. Ali će pravda pobijediti, a čelični i duhom veliki crnogorski narod, podići će glavu, sam odlučiti o svojoj sudbini i uskrsnuti iz mučeništva u kome je sad“.

Nemam što dodati riječima Aleksandra Devina, sem da to neće biti ništa novo u istoriji Crne Gore. Tvrd je orah voćka čudnovata! No to se neće desiti samo od sebe. Svi crnogorski patrioti moraju dići glas protiv srbizacije Crne Gore od današnje vlasti, progona svih crnogorskih kulturnih i naučnih institucija, revizije bliže i dalje prošlosti, fašizacije Crne Gore... Vlast koja vodi dijalog isključivo unutar sebe, koja je obesmislila i uništila sve oblike nezavisne kontrole, koja je uništila institucije, podjelu vlasti, parlamentarnu kontrolu i parlamentarni život, zarobila medije, koja je uvela brutalnu partitokratiju u sve pore društvenog i političkog života, koja novčano stimuliše anticrnogorske institucije, a proganja crnogorske, sprovodi nasilje prema građanskom otporu i koja umjesto pluralizma podstiče agresiju prema neistomišljenicima, nije ništa drugo do totalitarna vlast. Možda EU ima oportune razloge da žmuri na to, mi na to nemamo pravo!