Olenivka: zločin koji svijet nema pravo da zaboravi

Ukrajina 28. jula odaje počast svojim braniocima, pripadnicima dobrovoljačkih formacija i civilima koji su pogubljeni, mučeni ili su izgubili život u ruskom zatočeništvu. To je dan sjećanja na ljude kojima su oduzeti sloboda, dostojanstvo i život, ali i podsjećanje da zločini nad ratnim zarobljenicima ne mogu ostati nekažnjeni.

U noći između 28. i 29. jula 2022. godine, u bivšoj Kazneno-popravnoj koloniji Volnovaha broj 120, kod privremeno okupirane Olenivke, ubijeni su ukrajinski ratni zarobljenici. Prema podacima ukrajinske istrage, život su izgubila 53 pripadnika Odbrambenih snaga Ukrajine, dok je više od 130 ljudi ranjeno.

Većinu žrtava činili su pripadnici 12. brigade specijalne namjene Nacionalne garde Ukrajine „Azov“, branioci Marijupolja i industrijskog kompleksa Azovstal. Nakon dogovorene evakuacije iz fabrike „Azovstalj“ prebačeni su u rusko zarobljeništvo. Imali su pravo na punu zaštitu međunarodnog humanitarnog prava, prije svega Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima.

Ta zaštita im nije pružena.

Nekoliko dana prije eksplozije, grupa od 198 ukrajinskih zarobljenika premještena je u posebnu baraku u industrijskom dijelu kolonije. Preživjeli su svjedočili da su stražari neposredno prije napada izvršili prozivku i ograničili kretanje zatvorenika. Poslije eksplozija uprava kolonije nije odmah organizovala gašenje požara niti pružanje pomoći ranjenima.

Zarobljenici su sami pokušavali da spasavaju saborce sa teškim opekotinama, otvorenim ranama i traumatskim amputacijama. Medicinska pomoć stigla je sa zakašnjenjem, a teško ranjeni prevoženi su u neodgovarajućim uslovima. Prema ukrajinskim istražiteljima i organizacijama za zaštitu ljudskih prava, uskraćivanje blagovremene pomoći dovelo je do dodatnih smrtnih slučajeva.

Ukrajina smatra da prikupljeni dokazi, svjedočenja preživjelih i događaji koji su prethodili eksplozijama ukazuju na unaprijed pripremljen zločin. Operacija takvih razmjera nije mogla biti posljedica slučajnosti niti samostalne odluke lokalne zatvorske uprave.

Ruska strana je odmah pokušala da odgovornost prebaci na Ukrajinu, tvrdeći da je kolonija pogođena projektilom ispaljenim iz sistema HIMARS. Materijalni dokazi nijesu potvrdili tu verziju. Kancelarija visokog komesara Ujedinjenih nacija za ljudska prava saopštila je da eksplozije nijesu izazvane projektilima iz sistema HIMARS.

Rusija istovremeno nije omogućila nezavisnu i potpunu međunarodnu istragu. Predstavnici Ujedinjenih nacija nijesu dobili pristup mjestu zločina, zbog čega je najavljena istražna misija raspuštena bez mogućnosti da obavi zadatak. Ni Međunarodnom komitetu Crvenog krsta nije omogućen potreban pristup mjestu napada, preživjelima i drugim ukrajinskim zarobljenicima.

Tijela ubijenih predata su Ukrajini tek nekoliko mjeseci kasnije, bez učešća međunarodnih stručnjaka u prikupljanju i čuvanju dokaza. Time je nezavisno utvrđivanje svih okolnosti zločina dodatno otežano.

Olenivka je dio šire prakse mučenja i nehumanog postupanja prema ukrajinskim ratnim zarobljenicima i nezakonito zatočenim civilima.

Posmatračka misija Ujedinjenih nacija za ljudska prava u Ukrajini navela je da je oko 95% odsto oslobođenih ukrajinskih ratnih zarobljenika sa kojima su obavljeni razgovori prijavilo mučenje ili druge oblike zlostavljanja. Dokumentovani su premlaćivanje, električni šokovi, izgladnjivanje, uskraćivanje sna i medicinske pomoći, seksualno nasilje, prijetnje i ponižavanje.

Mnogi oslobođeni zarobljenici vraćaju se kući sa trajnim fizičkim povredama i dubokim psihološkim traumama. Drugi umiru u zatočeništvu ili se vode kao nestali. Više od šest stotina pripadnika brigade „Azov“ i dalje se nalazi u ruskim zatvorima, izloženo posebno surovom postupanju i politički motivisanim procesima.

Njihove porodice često nemaju pouzdane informacije o mjestu zatočenja, zdravstvenom stanju niti uslovima u kojima se njihovi najbliži nalaze.

Pravila međunarodnog humanitarnog prava u ovom su slučaju jasna. Ratni zarobljenici moraju biti zaštićeni od nasilja, mučenja, zastrašivanja i ponižavanja. Moraju imati odgovarajuće uslove smještaja, medicinsku pomoć i kontakt sa Međunarodnim komitetom Crvenog krsta. Namjerno ubistvo ratnog zarobljenika predstavlja teško kršenje Ženevskih konvencija i ratni zločin.

Odgovornost za Olenivku ne završava se na neposrednim izvršiocima. Predmet istrage treba da budu i oni koji su naredili premještanje zarobljenika, pripremili napad, uskratili pomoć ranjenima ili kasnije ometali istragu i prikrivali dokaze.

Ukrajina očekuje da Međunarodni krivični sud, druge međunarodne pravosudne institucije i nadležni nacionalni organi nastave istrage. Prikupljeni dokazi, svjedočenja, fotografije, video-zapisi i stručni nalazi moraju biti sačuvani za buduće sudske postupke.

Zločin u Olenivci ne može se posmatrati odvojeno od zločina agresije protiv Ukrajine kao takvog. Bez odluke ruskog rukovodstva da započne ničim izazvani rat protiv suverene susjedne države ne bi bilo okupacije Marijupolja, zarobljavanja branilaca Azovstala niti njihovog ubistva u Olenivci.

Zbog toga je važan što skoriji početak djelotvornog rada Specijalnog tribunala za zločin agresije protiv Ukrajine. Pred sudom treba da se nađu ne samo izvršioci pojedinačnih ratnih zločina već i političko i vojno rukovodstvo koje je pokrenulo rat i stvorilo uslove u kojima su takvi zločini postali mogući.

Četiri godine poslije Olenivke postoji opasnost da se međunarodna javnost navikne na vijesti o ruskim zločinima. Svakodnevni napadi na ukrajinske gradove, svjedočenja oslobođenih zarobljenika i nova mjesta masovnih stradanja počinju da se doživljavaju kao ratna rutina.

Na takav zamor računa Kremlj. Ravnodušnost bi počiniocima olakšala izbjegavanje kazne, a dodatno bi ugrozila ljude koji se još nalaze u zatočeništvu.

U Crnoj Gori i širem regionu dobro je poznato koliko poricanje ratnih zločina, relativizacija krivice i politička zloupotreba sjećanja mogu opteretiti društva decenijama. Trajan mir nije moguć bez utvrđivanja činjenica, poštovanja žrtava i procesuiranja odgovornih. Zato sjećanje na Olenivku nije samo ukrajinsko pitanje. Ono se tiče vjerodostojnosti međunarodnog prava i njegove sposobnosti da zaštiti čovjeka i u najtežim okolnostima rata.

Ukrajina cijeni dosljednu podršku Crne Gore našem suverenitetu, teritorijalnom integritetu i pravu na samoodbranu. Danas je posebno važno nastaviti politički, diplomatski i sankcioni pritisak na Rusiju i zahtijevati nesmetan pristup međunarodnih humanitarnih organizacija svim mjestima u kojima se drže ukrajinski ratni zarobljenici i civilni taoci.

Povratak ratnih zarobljenika, nezakonito zatočenih civila, deportovanih lica i prisilno premještenih građana Ukrajine ostaje jedan od naših najvažnijih prioriteta. Ukrajina neće prestati da radi na njihovom oslobađanju.

Za porodice ubijenih u Olenivci ovaj zločin nije istorijska epizoda niti broj u izvještaju. To su njihovi sinovi, supruzi, očevi i braća. To je prazno mjesto za porodičnim stolom i pravda na koju još čekaju.

Preživjeli iz Olenivke treba da se vrate kući. Oni koji su pripremili, izvršili i prikrivali njihovo masovno ubistvo treba da odgovaraju pred sudom.

Svijet mora pamtiti ukrajinske branioce koji su stradali u Olenivci.