Ovogodišnji Međunarodni diplomatski bazar, koji je već poprimio odlike tradicije, u nečemu ipak nije tradicionalan, a za to se potrudila supruga predśednika svih kleronacističkih Srba u Crnoj Gori i Ervina Ibrahimovića. &nbsp;Naime, ona je izrazila „zadovoljstvo“ zbog prisustva različitih kultura, boja i ukusa, kao njen domaćin na Beograskom sajmu vina, u stilu „ono…kako ti sve znaš…“. Teško je pisati na ovu temu a ne narušiti vlastiti osjećaj i prirodu džentlmena, no ipak ću pokušati da se zadržim u tim okvirima…
Gospođa Predśednikovica, koja je u javnom životu dobila nepostojeću titulu „prve dame“ izjavi vrlo „dvośeklo“ da je „upravo kulturna raznolikost naše najveće bogatstvo“ i tu je prisustvo, u najvećem dijelu pripadnica ljepšega pola, diplomatskih predstavništava u Crnoj Gori, poslužilo kao paravan da pokuša „prešminkati“ aparthejd zbilju Crne Gore u kojoj, na unutrašnjem planu, ne postoje kulturne različitosti; postoji samo oktroisana klerošovinistička, srednjovjekovna srpska &nbsp;monolitnost, na čijoj mračnoj energiji je i njen suprug postao, kako već napomenuh predśednik svih Srba u Crnoj Gori i Ervina Ibrahimovića!
Čitajući izlaganje „prve dame“ i ono đe spomenu „gradeći mostove razumijevanja…“ itd. nekako nijesam mogao odoljeti, a da me to asocijativno ne poveže sa nekim ovdašnjim mostovima, a valjda su i ovi metafizički na Bazaru „ovdašnji“, koji o svemu govore ali ne o razumijevanju, i ne o prijateljstvu, i ne o raznolikosti kultura , već o unisonosti sa predznakom zločina i ideologije „krvi i tla“! Pitanje od „milion rubalja“ jeste: Radi li se tu o mostu „Kralj Petar Karađorđević“, mostu „Kralj Aleksandar Karađorđević“ ili &nbsp;mostu koji će povezivati Lušticu sa Herceg Novim, kome bi prema &nbsp;aktuelnim ideolozima najviše priličilo ime Radovana Karadžića ili Ratka Mladića. Kako su obojica trenutno „službeno odsutni“, može i Vojislav Šešelj! On nije zauzet, a Pipun bi to mnogo volio! Možda se ipak radi o mostovima na kojima je ta ideologija zvjerski ubijala „lažne ljude, lažne vjere“ &nbsp;i bačala ih u rijeku! Da sam &nbsp;se nekim slučajem &nbsp;probudio iz dugogodišnje kome, i da je prvo što sam čuo govor Predśednikovice, pomislio bih da sam se našao u nekom „čardaku ni na nebu ni na zemlji“ u kome redovno muzemo kanarince pa nam ne fali ni „’tičjega mlijeka“, a protiv zagađenja vazduha redovno „sijemo“ sadnice borova i ostalih četinara, kako reče šef Manastirstva poljoprivrede. Eto i većina uvaženih diplomata „širom zatvorenih očiju“ gleda ovaj sunovrat u koji nas vodi domaćin Predśednikovice i njegova ostroška družina! Kad smo već kod „raznolikosti kultura“ zna li „prva dama“ da nacionalnim Crnogorcima nije dozvoljeno afirmisati svoju književnost i kulturu uopšte, po cijenu da se na konkursima u Manistirstvu (ne)kulture i medalja mora pribjeći krađi dokumenata, kako bi se, kao nedavno, eliminisalo Crnogorsko društvo nezavisnih književnika (CDNK) a time, naravno i najznačajniji, brojni poslenici crnogorske kulture. Sa druge strane, ne morate ni napisati knjigu, a za nju &nbsp;ste sigurni dobitnik najprestižnijeg nacionalnog priznanja sa velikom novčanom nadoknadom i izvjesnim takođe velikim doživotnim novčanim prihodima. I to &nbsp;nije sve! Možete, na najvulgarniji način ponižavati i pljuvati po ovoj državi i svima koji ne pripadaju srpskom nacionalnom korpusu, raspiriviati vjersku i nacionalnu mržnju, i postajete kandidat za spomen obilježja i najznačajniji državni orden!
Prosto se, ali zaista, ośećam loše što ove riječi upućujem jednoj dami, ali ne osjeća li ona koliko ovakvim izjavama licemjerno ponižava sve nas koji nemamo „Moleban spomenice“? Zato, nekako suludo vjerujem da će kao majka shvatiti da i đeca naše đece imaju neke majke, kojima zbog svega ovoga i ove hipokrizije nije dobro!
Pozdavite supruga i podśetite ga da se, i meni i još sedmorici Cetinjana već treća godina sudi zbog toga što smo iskoristili Ustavom zagarantovano pravo protesta, a u vezi sa onim „domoljubnim“ iskazom: „Što ako pogine deset Crnogoraca“, prije nego što su nas zasuli bojnim otrovima, topovskim udarima i gumenim mecima, sa zaprijećenom kaznom do 5 godina zatvora! I to nije najgore, gospođo Predśednikovice! Najgore je što je Vaš Jakov iskoristio svoj uticaj i nafigao policiote da nas utuže, jer smo ih navodno ugrozili, a on „ni luk jeo, ni luk mirisao“! Bio bih Vam neobično zahvalan, &nbsp;kada bi pokušali da, na samo par minuta, ali samo par, i iskreno, ako to možete, stvari posmatrate iz ovoga ugla! Neće vam biti dobro, kao što zaslugom politike Vašeg domaćina i ostalih kvislinga ni našim majkama nije dobro, đe gođ da su, sa ove strane ili u Vječnosti!

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kolumne

Bazar licemjerstva

06.12.
12:56h
Kada mi je čuvena Ana Vuković pročitala dio krivične prijave MUP-a RCG, koju je potpisao onomad Dževad Kožar, a odobrio Rajko Malović, u kojoj je pisalo da sam Moldavku S.Č. kupio u Baru za 2000 maraka (malo li je) od Bajrama Orahovca, vjerujte mi na riječ, manje sam bio iznenađen od onoga što sam čuo juče.
Kada su mi dvojica specijalnih tužilaca nakon što je saslušan posljednji svjedok u krivičnom predmetu protiv Ubović Ranka i Ivanović Vladana i nakon što sam im kazao da obavijeste sudije da je otpao pritvorski osnov, kazali - citiram:
"A, ne, postoje i neki uslovni razlozi za njega".
Dakle, drage kolege, na znanje vam.
Da postoje razlozi za pritvor i van norme iz člana 175 ZKP. Čisto da ste upućeni.
Dobro, nigdje nikada zakoni svjetski to ne pominju, ali smo ih juče uveli.
Koji ti je pritvorski osnov, pita pritvorenik cimera u Spužu. Ovaj odgovara - uslovni.
Onda onome ko je postavio pitanje ne bude dobro. Iako je, recimo, po zanimanju šumar.
Priznajem.Na mah sam pomislio da su Ubović i Ivanović možda tražili da ostanu i kad osnov određen rješenjem o određivanju pritvora otpadne.
Jednostavno, dopalo im se. I sljedstveno tome, ne izlazi otud.
Meni je iskreno samo jedno žao. A to je što pristojni, obrazovani i uljudni momci koji znaju svoj posao - tako olako bez neke, gaje kod sebe nagon koji zbog funkcije koje obnašaju može da bude pretežak za ljude.
Ili to zavisi - ko su ljudi. Ko je čovjek.
Ugodi zakonu - a ne nekim ljudima. Makar bili Demokrate.
P.S: Pekić u "Kako upokojiti vampira" napisa "Najbolje ideje se često dave u odvratnom mulju lojalnog odobravanja".
I jedna digresija za P.S.2: 
Pročitao sam juče saopštenje za javnost B. Bogdanovića oko Aca Mijajlovića i protesta povodom masakra na Cetinju i iznova se sjetih Kundere: "Na Vroclavskom trgu jedan čovjek povraća. Potpuno te razumijem, dobaci mu prolaznik".

Zoran Piperović

Uslovni razlog za pritvor

Danas je tačno dva mjeseca otkad je Specijalno državno tužilaštvo, preko svog sredstva, lansiralo patku o uređivačkim poduhvatima Aca Mijajlovića u grupi glasila, uključujući i Antenu M. (O drugima, možda, drugom prilikom, danas o nama.)
Na to sam, vodeći računa da budem jasan i da adresi čuvam obraz kao što ga čuva ona meni, odgovorio da - SDT laže!
Dva mjeseca u Crnoj Gori traju duže nego iđe, pa, ako je neko zaboravio, rekoh - da podsjetim. I na podvalu i na odgovor.
Jer, nama je ovo jako važno, zato nikako ne bih da ovu stvar koja stoji između Antene M i SDT popadne prašina. Ili da ispadnemo pristalice maksime - "u ćutanju je sigurnost". Takvoga sadržaja nije bilo u našem programu 31 godinu, neće ni sad. 
Istina, u prethodna dva mjeseca, na tu su pravnu paškvilu sa pozajmljenim potpisnicima, za račun SDT, podsjećali neki "novinari" i neki političari. Ali, na to kevtanje ne reagujem. Nijesam ja šef šinterske službe, nego glavni urednik Antene M. 
Elem, ni pisma, ni razglednice, iako je zvanični portparol SDT najavio poziv na saslušanje. U svojstvu svjedoka, ako dobro pamtim. Subjektivno, davno je to bilo.
Pravilno, dakle, zaključujete da nestrpljivo iščekujem susret sa kreatorima podvale o uređivačkom uticaju Aca Mijajlovića na Antenu M.
Prvo, zbog ljudske potrebe da im u lice kažem šta mislim o tužiocima koji djelove privatne telefonske komunikacije manipulativno pakuju s ciljem da uprljaju kritičare njihovoga rada. (A junački ćute dok se, na njihove oči i uši, fašizam izliva po Crnoj Gori, koje sve manje ima.) 
Drugo, da konačno mogu da tužim Miroslava Turkovića, Ivanu Petrušić Vukašević i Jovana Vukotića, tužioce koji su stavili potpis ispod Naredbe za sprovođenje istrage. Pa taj džak perja uvalili u prljave, za klevetu višestruko osuđivane ruke i naredili da se pušta niz (v)etar. 
Svezali oni svoje kerove ili im nastavili bacati koske, isto im se hvata, posljednju riječ o ovom slučaju daće sud. A sud, još uvijek, čak i u Crnoj Gori, sudi na osnovu dokaza, a ne na osnovu ukaza.

Čekajući poziv SDT

Kaže jedna poslovica: “Ne ruši mostove za sobom, možda ćeš se jednom morati vratiti”. 
Dario Vraneš izgleda nikada nije čuo za tu misao. Kao što nije ništa naučio ni iz primjera svojih prethodnika koji su tuda prolazili prije njega. Svi su oni bili dobri dok su služili — dok su imali za šta da posluže. Onog trenutka kad više nijesu bili potrebni, odbačeni su kao stare, islužene krpe.
Kažu da izdajnici žive kratko u tuđoj milosti, a dugo u sopstvenoj sramoti. I nije ono što Vraneš danas govori i radi ništa novo: već smo to slušali od desetina drugih koji su posljednjih godina izmiljeli i pokušali da lažima zamijene istinu. Novo je samo jedno — da je čovjek takvog profila predsjednik opštine iz koje se ne odlazi nego bježi.
Pljevlja su opština koju je u proteklim decenijama napustio ogroman broj ljudi. To više nije vijest — to je trend. Novost je da država prvi put ima premijera - Pljevaljaka. Čovjeka sa, kako vole reći, “japanskim mindsetom”, ali ipak Pljevljaka. Njih dvojica — premijer i predsjednik opštine — djeluju kao potpune suprotnosti. Prvoga, formiranog dugim životom u inostranstvu, „velike” teme uopšte ne zanimaju. Na ozbiljne incidente, čak i na pokušaje ubistava i linča na nacionalnoj osnovi, reaguje podsmijehom, kao da ga se ništa ne tiče. Kao da mu niko nije javio da je nadležan upravo za to.
Vraneša, s druge strane, isključivo zanimaju te “velike teme”, do te mjere da ih sam proizvodi — ofarbane nacional-šovinističkom bojom i obilato natopljene lažima, jer jedino tako može da objasni ono čemu teži. Ili, bolje rečeno, ono za šta je plaćen (ne mislim na platu iz budžeta, makar ne ovog našeg).
A ipak, imaju oni jednu zajedničku osobinu: oba su potpuno nezainteresovana za razvoj Pljevalja i život Pljevljaka. Toliko da ne pokušavaju da urade ama baš ništa. Vraneš, ljekar, nije reagovao ni kada je u pljevaljskoj bolnici nestalo osnovnih sredstava za rad i normalno funkcionisanje. Umjesto da brine o zdravlju svojih sugrađana, on u kabinet kači fotografije ratnih zločinaca, preimenuje ulice po drugim koljačima i organizuje posijela u slavu trećih. A sve u sreći i veselju što takvih “junaka” ima dovoljno za još dva mandata. Jedino je sporno — hoće li nakon ta dva mandata uopšte biti naroda da mu prisustvuje, ili će svi otići onim istim mostom sa početka priče, tražeći zdrav vazduh, pun frižider i bolnicu u kojoj se skalpeli ne prokuvavaju kao u srednjem vijeku.
<h2>Mostovi kojima daju imena — narod prelazi u jednom smjeru</h2>
Možete nazvati most kako god hoćete — narod će prelaziti svojim poslom i naumom, a on je svim isti – samo otići šta dalje. 
Ali narod ide u jednom smjeru: ka boljem životu. Ka gradovima koji nude budućnost, a ne mitove, pozajmljene zastave i izmišljenu istoriju.
Kad sljedeći put neko stane pred mikrofone da objavi novo “veliko” ime, sjetite se: naziv samo sakriva prazninu. A kada je praznina ogromna — nijedno ime joj ne pomaže. Samo što će ta sljedeća najava odzvanjati praznim ulicama, poput aveti, poput ničega.
Valjda Vraneš misli da njegovim sugrađanim fali zastava a ne radnih mjesta, misli i govori da je pripadnik ugroženog naroda, ne shvatajući da je pripadnik političke elite koja je ugrozila perspektivu mladima.
I, dok on bezuspješno traga za nekim fantomskim „istorijskim pravdama”, njegov grad tone u zaborav. Onaj koji plaši da preraste u vječan i nepovratno sjećanje.
I dok Pljevlja ostaju bez ljudi, politika im nudi samo predstave: zakletve, kamere, parole, starinske mantre o “braći” i “slavnoj prošlosti”. Ali život ima svoj tempo: rudnici se gase, preduzeća propadaju, mladi pakuju kofere, putevi sve više zaobilaze, a oni koji ostaju preživljavaju na ivici nade.
<h2>Most nad vodom koji vodi van</h2>
Možeš most nazvati Svetosavskim, Aleksandrovim, Ujediniteljskim… možeš ga oblijepiti simbolima i parastosima. Ali kada padne mrak i kada oni isti “čuvari tradicije” zasjednu u fotelje, narod se rasporedi na dvije strane, ali ne na zelenaše i bjelaše, ne ni na partizane i četnike, ne više ni na depesovce i on druge, već na: one koji ostaju iz nužde jer nemaju đe, i one koji odlaze.
I tada svaka “velika priča”, svaki nacionalni projekat i svaka parola ostaju samo to - dekor za prazne džepove i prazne duše.
A most? Most služi da se pređe. I kad je jedina prava destinacija preko njega - odlazak, onda je jasno čemu taj most služi.
U politici je lako graditi mostove od riječi, laži i simbola.
Teže je izgraditi most koji zadržava ljude.
A Pljevlja, sa ljudima koji odlaze i vlastima koje se bave svime osim Pljevljima, stoje upravo na tom raskršću.&nbsp;
I zato: ne ruše se mostovi samo iza onih koji izdaju i koji neće imati čemu da se vrate — ruše se i pred onima koji ne znaju šta znači biti odgovoran za svoj grad i svoj narod.

Ne ruši mostove - možda ćeš ih jednom morati preći

Dana 4. decembra 2025. godine, zamjenik predsjedavajućeg Vijeća sigurnosti Rusije Dmitrij Medvedev zaprijetio je Briselu na svom Telegram kanalu da povrat ruske imovine, ako se ona obezbijedi Ukrajini, neće biti putem sudova, već kroz „stvarne reparacije u naturi“. „Ako Evropska unija, koja poludila i dalje pokuša ukrasti rusku imovinu blokiranu u Belgiji izdavanjem takozvanog kredita za reparacije, takve akcije u okviru međunarodnog prava mogu se kvalifikovati kao posebna vrsta casus belli sa svim posljedicama koje slijede za Brisel i pojedinačne zemlje EU. A onda se povrat tih sredstava možda više neće odvijati putem sudova, već kroz stvarne reparacije koje će poraženi neprijatelji Rusije platiti u naturi“, napisao je Medvedev. Naravno, takve akcije EU se ne mogu kvalifikovati kao izgovor za rat, ali Medvedev je očigledno pomiješao međunarodno pravo sa sistemom koncepata gangsterskog Sankt Peterburga iz prve polovine 90-ih godina prošlog vijeka, gdje je aktivno djelovao uz Putina.
Nakon početka potpune ruske invazije na Ukrajinu, EU je zamrznula preko 200 milijardi eura ruskih državnih i privatnih sredstava pohranjenih u Evropi. Najveći obim imovine koncentrisan je u Belgiji. EU smatra korištenje zamrznute ruske imovine jednim od ključnih mehanizama za finansiranje Ukrajine, posebno u obliku takozvanog reparacijskog kredita. Istovremeno, ovo pitanje je kontroverzno među državama članicama EU zbog pravnih rizika i potrebe za pronalaženjem ravnoteže između principa jednoglasnosti i potrebe za brzom podrškom Kijevu. Glavni protivnik davanja reparacijskog kredita Ukrajini na račun ruske imovine je Belgija. Belgija zahtijeva veće garancije od zemalja EU u vezi sa kreditom za Ukrajinu od 140 milijardi eura na račun zamrznute ruske imovine. Belgijska vlada strahuje od komplikacija ako se kredit ne realizuje ili ako Moskva preduzme mjere protiv Belgije. Zbog toga se predstavnici EU i belgijske vlade do kraja još ne mogu dogovoriti.
Pitanje zamrznute ruske imovine i njene moguće upotrebe u podršku Ukrajini jedno je od najbolnijih za Kremlj. Ova sredstva se u Moskvi doživljavaju kao vlastiti resurs i simbol suvereniteta, pa svaka zapadna inicijativa za njihovu preraspodjelu izaziva oštro negodovanje. Istovremeno, pokušaj transfera ruske imovine Ukrajini u obliku reparacijskog kredita pokazuje želju međunarodne zajednice da pronađe efikasne mehanizme za kompenzaciju gubitaka od agresije. Medvedeve prijetnje ratom su oblik psihološkog i političkog pritiska na EU. Takve izjave imaju za cilj posijati strah od eskalacije i natjerati Brisel i druge prijestolnice da oklevaju da koriste zamrznutu imovinu. Kremlj sistematski koristi retoriku casus belli kako bi stvorio atmosferu neizvjesnosti i potkopao jedinstvo zapadnih partnera. Medvedeva izjava došla je u kontekstu teških pregovora o reparacijskom kreditu za Ukrajinu, koje prate sporovi između zemalja EU. Kremlj pokušava iskoristiti nesuglasice unutar Evropske unije, povećavajući strahove od mogućih pravnih i političkih posljedica. Dakle, Moskva nastoji oslabiti podršku Kijevu i zadržati pristup kontrolisanoj imovini u budućnosti. Medvedeve prijetnje su također osmišljene da uspore formiranje dugoročne finansijske arhitekture podrške Ukrajini. Rusija shvata da ako EU može stvoriti stabilan mehanizam za korištenje imovine, to će Kijevu osigurati rezervu resursa za dugi niz godina. Stoga Moskva pokušava poremetiti ili barem odgoditi proces donošenja odluka, koristeći zastrašivanje i pravne manipulacije.
04.12.2025. web stranica NKnews objavila je članak u kojem se analiziraju pregovori između Ruske Federacije i DNRK u Moskvi, koji se održavaju kao redovna sjednica međuvladine komisije o ekonomskoj saradnji između Rusije i Sjeverne Koreje. Sastancima prisustvuju ključni ruski zvaničnici odgovorni za prirodne resurse i energiju. Strane pripremaju proširenu saradnju, otvarajući Rusiji pristup prirodnim resursima DNRK-a, a Sjevernoj Koreji pristup ruskoj tehnologiji, energetskim zalihama i logističkim rutama. Sporazumi bi mogli ojačati ne samo ekonomsku, već i stratešku međusobnu podršku između Moskve i Pjongjanga. Za Sjedinjene Američke Države i njihove saveznike u Istočnoj Aziji, ovo prijeti i jačanju raketnog i nuklearnog potencijala DNRK-a i pojavi novog strateškog saveza Rusija-Sjeverna Koreja koji bi mogao djelovati kao "most između Evrope i Azije" za zaobilaženje sankcija, trgovine, oružja i utjecaja. Saradnja u oblasti resursa i energije način je za Moskvu i Pjongjang da zaobiđu međunarodna ograničenja. Ako takve sheme postanu sistemske, sankcije osmišljene da odvrate DNRK i Rusku Federaciju izgubit će svoju efikasnost, a strategija sankcija SAD-a kao sredstva odvraćanja bit će potkopana. Kroz ovu saradnju, DNRK može dobiti nove tehnologije, logističku podršku i iskustvo koje će povećati njenu sposobnost izvođenja provokacija ili agresije, kako protiv američkih saveznika u regiji, tako i potencijalno protiv samih SAD-a ako politika Pjongjanga postane agresivnija. Saradnja sa DNRK-om mogla bi omogućiti Ruskoj Federaciji da nastavi rat u Ukrajini, a također i da u budućnosti stvori azijsko-pacifički front. Sjedinjene Američke Države bi se mogle suočiti s izazovom kada budu morale istovremeno reagovati u oba regiona.
Nakon potpune invazije Ruske Federacije na Ukrajinu, DNRK je postala značajan dobavljač municije, raketa i vojnog osoblja Moskvi. U periodu 2024.-2025., isporuke artiljerijske opreme i municije, posebno granata velikog kalibra iz DNRK-a, pomogle su Ruskoj Federaciji da održi visoku stopu artiljerijske vatre na frontu. Sjevernokorejske trupe bile su uključene u operacije protiv Ukrajinskim odbrambenim snagama u Kurskoj oblasti i trenutno pokrivaju područja u blizini granice i grade utvrđenja u tim područjima. Zauzvrat, Ruska Federacija obezbjeđuje DNRK gorivo, pomoć u modernizaciji energetskih i drugih civilnih objekata, te vojnu tehnologiju, uprkos međunarodnim sankcijama protiv Pjongjanga. Iako je ukupni obim službene trgovine između zemalja i dalje mali, vojna saradnja i isporuke oružja su mnogo veće. U azijsko-pacifičkoj regiji, DNRK se već smatra ključnom prijetnjom: njene rakete, raketni programi i demonstracijski testovi izazivaju zabrinutost među susjednim zemljama. Podrška Ruske Federacije uništava motivaciju Pjongjanga da pregovara sa Sjedinjenim Državama o denuklearizaciji ili stabilizaciji. To otežava Washingtonu kontrolu regionalne sigurnosti i politike prema DNRK.
03.12.2025. Asharq Al-Awsat izvještava da ruska vojna baza u Port Sudanu postaje direktna prijetnja Sjedinjenim Državama, jer učvršćuje poziciju Moskve na Crvenom moru - na strateškoj tački koja joj omogućava kontrolu pristupa Sueskom kanalu i značajnom dijelu svjetske trgovine. Stalno prisustvo ruskih brodova, posebno onih s nuklearnim oružjem, stvara uslove pod kojima Washington gubi svoju operativnu prednost i slobodu manevrisanja u strateškom koridoru između Afrike i Bliskog istoka. Takav mostobran omogućava Kremlju da utiče na morske rute, zaobiđe pritisak sankcija i koristi regiju kao polugu u bilo kojoj krizi koja direktno utiče na američke interese i ograničava sposobnost Sjedinjenih Država da oblikuju pravila igre u ovom dijelu svijeta. Raspoređivanje ruskog pomorskog kontingenta u Sudanu uklapa se u dugogodišnju strategiju Moskve da se učvrsti na jugoistočnom krilu globalnih trgovačkih ruta. Kontrola obale Crvenog mora oduvijek je bila privilegija onih država koje su u stanju osigurati sigurnost transporta energije, kontejnerskog prijevoza i vojne logistike između Mediterana i Indijskog okeana. Dodavanje ruske infrastrukture ovom strateškom čvorištu stvara priliku da utiče na kretanje brodova u području gdje obično djeluju američke i savezničke grupe za stalno prisustvo. Blizina ulaza u Sueski kanal povećava važnost ove tačke: svaka država sa stalnom vojnom platformom tamo dobija mogućnost da posmatra, bilježi i potencijalno odvraća aktivnosti flota koje osiguravaju funkcionisanje pomorskih komunikacija između Evrope i Bliskog istoka sa Azijom. Za Washington to znači pojavu igrača koji može koristiti sudansku obalu ne samo kao mjesto za popravku i dopunjavanje goriva brodova, već i kao centar sposoban da izvrši pritisak u osjetljivoj regiji gdje se američka politika oslanja na stabilnost ruta i brzinu prebacivanja snaga u slučaju krize. Prisustvo u Sudanu stvara novi kanal za Moskvu da uđe u regije gdje je konkurencija sa SAD-om tradicionalno bila ograničena na diplomatiju i ekonomiju. Prisustvo vojne infrastrukture u Crvenom moru daje joj mogućnost da taj utjecaj prevede u praktičnu ravan, posebno korištenjem obavještajnih podataka i praćenja brodova kako bi se brzo ispravio utjecaj sile u pravim trenucima. Ovaj model omogućava Kremlju da djeluje ciljano, bez pribjegavanja eskalaciji velikih razmjera. Uključenost Sudana u odbrambenu saradnju s Rusijom jača trend u kojem države s nestabilnim političkim sistemima traže podršku izvan okvira partnerstva sa Sjedinjenim Državama. To Moskvi daje priliku da ponudi uvjete koji povećavaju ovisnost lokalnih elita o ruskim isporukama i uslugama, što u budućnosti otežava američke pokušaje konsolidacije jedinstvenog pristupa sigurnosti u regiji. Postepeno pomicanje ravnoteže interesa smanjuje sposobnost Washingtona da koordinira djelovanje partnera u zoni Crvenog mora. Finansijska dimenzija sudansko-ruskog sporazuma otvara Moskvi pristup dodatnim izvorima resursa, posebno zlatu, koje pod sankcijama postaje alternativno sredstvo za obnavljanje rezervi. Konsolidacija ruske baze na sudanskoj obali predstavlja novi izazov za Sjedinjene Američke Države, vezan ne samo za vojne rizike, već i za promjenu ponašanja regionalnih igrača, koji imaju tendenciju da prilagode vlastite političke i sigurnosne orijentacije kada se u regiji pojavi sila sposobna da pruži alternativne mehanizme podrške. Kao rezultat toga, američke inicijative zahtijevaju veće političko i resursno učešće kako bi se održala prethodno uspostavljena sfera utjecaja.

1250x600

1084x550

Medvedev ucjenjuje Evropu

Srbijanski dan mrmota, započet rušenjem nadstrešnice novosadske železničke stanice, ušao je u 14. mesec. Od 1. novembra 2024. Srbija se budi i leže u istom. Građani zahtevaju odgovornost, kako za pad nadstrešnice, tako i za brojne nezakonite postupke posle toga; vlast odbija da se o odgovornosti uopšte i govori, praveći „kontramitinge“ i optužujući „blokadere“ za rušenje države po – to je poznati recept već 35 godina – receptu stranih (zapadnih) sila zaverenih protiv Srbije.
O sudbini 12 uhapšenih malo se zna, osim da je danas većina na slobodi. I da predsednik Srbije Aleksandar Vučić koristi svaku priliku da ih opravda i istakne njihove kvalitete. A za čoveka koji ima u proseku jedno TV pojavljivanje dnevno, te su prilike zaista česte.&nbsp;
Činjenica jeste da proces utvrđivanja odgovornosti tapka u mestu, opstruiran sa više adresa, što nagoni na sumnju da vrhu države i nije baš stalo da se sve to rasplete. Samo je jedna nezavisna, ad-hok komisija izašla sa zaključcima koji nesumnjivo optužuju najviše državno rukovodstvo.&nbsp;
Logika, zato, navodi na pomisao da razlog za tu državnu opstrukciju može da bude samo jedan. Jer, posle tragedije u Hong Kongu ovog novembra, uhapšeno je (dosad) 27 ljudi, s optužbama za nehatno ubistvo i korupciju, i na tome insistira upravo politički vrh. Zbog rušenja mosta i pogibije u Đenovi 2018. - što su srbijanska vlast i njena propagandna sredstva koja se lažno predstavljaju kao mediji često pominjali kao opravdanje „dešava se“ – na optuženičkoj klupi se našlo 59 ljudi, a proces ima podršku iz samog vrha države. Samo u Srbiji politički i državni vrh ponaša se sasvim suprotno.
U međuvremenu, od novosadske tragedije naovamo, obrušilo se bar deset plafona u raznim sveže renoviranim objektima škola i domova zdravlja u Srbiji. Srećom, epilog je samo nekoliko lakših povreda. Otkriveno je da je i nova železnička stanica u Beogradu potencijalna opasnost, jer zbog težine četvorostruko više izgrađenih komercijalnih sadržaja u odnosu na dozvoljeno projektom – pucaju noseći stubovi nad peronima. Zapažena su i oštećenja na infrastrukturnim objektima novootvorene brze pruge ka Subotici; konstatovano i da je pruga puštena u rad, a da je većina zgrada stanica na trasi nebezbedna. I tako redom.
Možda bi se neupućeni čitalac prevario da pomisli da je neko odgovarao bar zbog nekog od tih propusta, upravo posle strašnog iskustva iz Novog Sada. Ne, niko. Umesto otklanjanja, „feleri“ se zamazuju da ne budu vidljivi. I na već pomenutoj stanici u „Prokopu“, ali i na tunelima (na političku silu u saobraćaj puštene) deonice auto-puta do Požege – gde su, dok drugi problemi nisu zaokupili javnost, instalirane stalne ekipe hitne pomoći i vatrogasaca, da zamažu oči.
Najnoviji slučaj neznanja, ošljarstva ali i moguće korupcije, desio se nedavno kod Centra izvrsnosti u Kragujevcu. Srećom, obrušavanje puta prošlo je bez žrtava, jer još nije otvoren. Navodno, započeta je istraga, ali, javnost u Srbiji je opravdano sumnjičava u pogledu njenog epiloga. Jer, u Srbiji se godinama ništa ne radi, a da nije pod direktnim učešćem ili bar kontrolom ljudi iz vladajuće stranke. U tome skoro po pravilu ima kršenja zakona, ali nikad niko nije odgovarao, sem u nekoliko slučajeva kada je zbog velikog uznemirenja javnosti bilo nužno „podmetnuti“ žrtvu – koja je za to dobro nagrađena.
<h2>Šta će se još srušiti?</h2>
I nisu samo to razlozi zbog kojih se u javnosti sve otvorenije i hrabrije uz nazive Srpske napredne stranke i Socijalističke partije Srbije upotrebljava akronim OKG (organizovana kriminalna grupa). Treba da se setimo noćnog „krečenja“ prostorija Državne lutrije u režiji naglo afirmisanog beogradskog advokata, koga ćemo kasnije još jednom pomenuti. Pa da se prisetimo slučaja Koluvija i „Jovanica“, sa silnom drogom, čiji je epilog takav da se policajci koji su sve otkrili sada proganjaju, a glavni kriminalni akter sa slobode svima smeje i „podbada“. Ili, kad smo kod slobode – kada je kum predsednika države i direktor „Elektromreže“ iz 2012, a sad „uspešni biznismen“ – moguće pijan i drogiran - slupao „meklaren“ i povredio dve osobe, što je zataškavano, a na kraju je slučaj tiho zastareo. Da dalje ne pišemo.
Znajući sve to, znajući kako se u Srbiji dobijaju poslovi – jer to više i nije tajna, znajući da se „leks specijalisi“ donose zloupotrebom skupštinske većine zarad privatnih finansijskih interesa... nekako je logično da običan narod strahuje šta će još da se obruši od onoga šta su gradili naprednjaci i ortaci u ovih 13 godina nekontrolisanog uživanja vlasti. I sve češće i glasnije ukazuje se da je prvo šta su naprednjaci srušili – država i sistem.
A i za to je primera na svakom koraku. Najnoviji je slučaj kada je ministar kulture Nikola Selaković, u svojstvu osumnjičenog, dobio poziv Tužilaštva za organizovani kriminal (TOK) na saslušanje zbog „Generalštaba“. U čijem je slučaju, izgleda, kraći spisak zakona koji nisu prekršeni, od onih koji jesu - sve da bi se zetu Donalda Trampa namestio posao na najatraktivnijoj lokaciji u centru Beograda. I to posao za koji je dokazano da će Srbija biti u debelom minusu, dok bi Džared Kušner ostvario ogromnu dobit.
Uglavnom, Selaković (inače, ministar pravde u vreme imenovanja tih tužilaca) se najpre nije odazvao na poziv – uz salvu uvreda na račun TOK i besprizornu kampanju iz onoga što se u Srbiji na žalost zove medijima – a onda je po završetku radnog vremena otišao u TOK, tek da bi mogao da ponovo u stilu Aleksandra Vučića izvređa tužioce kako „ne rade“, da im preti kako će „oni njih hapsiti“ i da „objasni“ kako on nije meta, već sam Vučić. Uz njega je bio već pomenuti noćni moler Državne lutrije, advokat Vladimir Đukanović, koji je – gle čuda – zastupao sve dosad za nešto optužene partijske drugove, i kojima se procesi nikad nisu završili ili se nisu završili osudom.
Stvari su se uozbiljile, a strasti splasnule, kada je TOK izdao nalog za privođenje Selakovića. Tada je očigledno procenjeno da je bolje da se odazove na poziv. Јer, ako bi SNS dopustio da ga policija privede to bi bio krah za organizaciju kojoj je modus vivendi da čuva svoje članove šta god uradili, a ako bi odbila da to učini usledio bi potpuni društveno-politički kolaps srpskog društva, jer policija ne radi posao zbog kog postoji.&nbsp;
Najzad, šteta i ne mora da bude prevelika, jer ministar može da se pozove na imunitet, a baražna vatra iz onoga što se zove medijima lako će u tom slučaju „pokriti“ glasove onih koji bi u tome pronašli krivicu. Svojevrsdnu generalnu probu imali smo ovih dana, kada je „glavnoj urednici“ veb-sajta nekad uglednih dnevnih novina iz doba SFRJ odrezana prvostepena kazna od godinu dana zabrane obavljanja te delatnosti, zbog uvrede advokata Zdenka Tomanovića. Iz svih „oružja“ udarilo je po „sudijama – blokaderima“, javilo se i Ministarstvo informisanja i telekomunikacija tvrdnjom da je „jasno i nedvosmisleno“ reč o „političkoj presudi i otetom pravosuđu“, a čak je i Sandra Božić, potpredsednica vojvođanske vlade, ispalila optužbe iz svih cevi.
No, već samim pozivom na saslušanje ozbiljno je ugrožena doskora nedodiriva naprednjačka organizacija, pa se brže-bolje pristupilo još jednom „demokratskom nasilju“ u Skupštini. Predložene su hitne izmene Zakona, kojima bi se TOK ukinuo kao „nepotreban“, zajedno sa Tužilaštvom za ratne zločine. I sve tužilačke stvari poverile podobnom tužioicu, baš kako je nedavno učinjeno u slučaju nedovoljno lojalnih policijskih jedinica.
<h2>Izborno nasilje&nbsp;</h2>
Nasilje u Skupštini nije jedino ovih dana. Bilo ga je, u svakoj mogućoj formi, na nedavno održanim lokalnim izborima u tri srpske opštine. Glasanje u Mionici, Negotinu i Sečnju više je ličilo na ratno stanje ili okupaciju, nego na demokratski proces. Ta tri mesta bila su „okupirana“ aktivistima vladajuće stranke iz cele Srbije, a oni odavno državne resurse koriste kao lične, pa su tu bila i vozila javnih preduzeća i vozila bez tablica. Iz njih su izvirivali revnosni „zupčanici sistema“ sa biračkim spiskovima, koji, jasno je, ne mogu da budu u legalnom posedu nikome sem članovima biračkih odbora.&nbsp;
Sa druge strane, članovi posmatračkih misija nisu smeli ni da izvire iz svojih vozila, od nasilnika koji su ih u tome sprečavali i fizički. Policija – sada već tradicionalno – nije reagovala, pa je većina posmatračkih misija obustavila rad usred izbornog dana. Sada bez ikakvog skrivanja, kroz ova tri mesta defilovali su banditi maskirani fantomkama, koje se policija pravila da ne vidi. Valjda im je svrha bila da podsete birače u tri opštine na tri kraja države da će kamere ono malo nezavisnih medija i posmatrači otići, a da onda ostaju na milost i nemilost bitangama svake fele. Onima koje je režim pustio s lanca pre godinu dana, kad građani nisu prihvatili objašnjenje da se padovi nadstrešnica dešavaju svuda.
Istini za volju, neki su batinaši ili oni sa spiskovima i bili „privođeni“ u maricu, kada su policajci baš bili primorani na to. Ali su se kasnije pojavili snimci s maricama koje odlaze, pa „iza ćoška“ puštaju privedene da se presele u partijska vozila koja su ih dalje sklanjala sa „mesta zločina“. Uz pritiske i ucene birača, uz „bugarski voz“ i Vučićeve optužbe da su „oni“ (to su kritičari režima, politički protivnici, ukratko, svi koji nisu pod njegovom kontrolom) imali batinaše – rezultat izbora je unapred bio jasan.&nbsp;
Primetiće neko da rezultat izbora u tri opštine, od 174 jedinice lokalne samouprave koliko ih u Srbiji ima, i nije preterano bitan, a posebno ne vredan tolikog angažovanja resursa i stvaranja atmosfere ratnog stanja. Da, to je tako u demokratskim i uređenim državama: Srbija, na žalost, već desetak godina nije demokratska i uređena, ni u najslobodnijoj interpretaciji; a od pada nadstrešnice, po svim parametrima, pokazuje se da nije zaista ni država.
Evo jedne ilustracije toj tvrdnji u prilog: odmah posle izbora izašao je formalni šef naprednjaka, doskorašnji gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević, da proklamuje pobedu nad „blokaderima“ i svoje zadovoljstvo. Iza njega su, očigledno namerno, bili i friško optuženi i pravosuđu nedostupni ministar kulture Selaković i jedan „student“ iz „Ćacilenda“ koji se nekoliko dana ranije „proslavio“ pretnjom klanjem jednoj poslanici republičkog parlamenta. Tek da se pokažu snaga i nedodirivost, odnosno, da se ponajviše uputi poruka svom načetom članstvu da stranka stoji iza svakog čoveka, šta god radio, i da joj niko ne može ništa.
Doduše, i naprednjaci i srpska javnost su svesni da kada se izvuče jedna cigla iz tog zida mafijaške organizovanosti – pada ceo zid postavljen na principima omerte. Čuvaju se i osvedočeni kriminalci poput Radojičića i Veselinovića, bez obzira na cenu koju država može da plati zbog toga, dok „padaju“ samo oni koji izdaju, iznevere ili budu manja šteta u zaštiti kriminalnog interesa, kao Belivuk na primer. A izgleda da je previše para i poslova u igri, čim postoji spremnost vrha SNS da stanje u društvu zateže do tanke ivice građanskog rata.
Najzad, time što vladajuća kamarila u Srbiji ne daje odgovorne ni za novosadsku tragediju, ni za čitav niz drugih nesreća, promašaja, bačenog ili zloupotrebljenog novca i drugih krivičnih dela – za mnoge analitičare predstavlja najbolji dokaz da odgovornost za sve ide do samog vrha Srbije, odnosno - do braće Vučić.

Nebojša Vučinić

Srbijanski Dan mrmota

Ne prođe gotovo nijedna sedmica, da nam neki opskurni zaludnjak iz galerije likova srpskog sveta na medijski meni ne posluži još jednu priču o „srpskoj Sparti“ Crnoj Gori. Sada već predugo živimo u tom mitomanskom matriksu, u kom se kao na traci smjenjuju teme poput - kapela na Lovćenu, crkva na Rumiji, namještena državna priznanja mrziteljima iste te države, spomenici naci zločincima... Ovih dana na red je opet došao pljevaljski ćaci šerif, sa anticrnogorskim bahanalijama u čast nestanka Crne Gore i svih onih koju su položili živote i prošli nezampaćenu patnju, samo zato što se ne htjedošte u lance vezat!
Kome ove teme najviše uspijevaju nauditi? Aktuelnom kvazicentrističkom režimu u Karađorđevovoj ulici, zato što demaskira njihovu ideološku matricu kojoj istinski pripadaju, u koaliranju sa antievropskim mitomanima? Srbima u Crnoj Gori, jer ih njihovi politički predstavnici svode na inerciju genocidne, imperijalističke, folklorne ideologije iz haških sudnica? Ili, nama – građanima proevropske provinijencije?&nbsp;
Nama, razumije se! Ali, ne zato što ne radimo ništa kada ove njihove taster teme-provokacije osvanu u medijima. Nijedan skandal ove vrste nije se desio, a da gotovo kompletna progresivna ili građanska aktivistička scena nije energično reagovala. Naš problem je u tome što smo pristali na ovaj hipnotički tango, za koji je uvijek potrebno dvoje!&nbsp;
Mi smo vremenom sve energičnije pristajali na tu hipnozu u kome će Mandić, Metodije, Joanikije, Vraneš &amp; co, biti glavni generatori, inspiratori i pokretači naše borbe za slobodnije i pravednije društvo! Mi smo danas postali kratkovidi za ovaj fenomen i sebi smo dozvolili da pripadamo političkoj borbi koja je u biti uvijek, ili gotovo uvijek - samo reakcinonarna!&nbsp;
Najveću odgovornost za plitkost i površnost ove vrste u rukopisu otpora, vidim dominantno u bezidejnosti i deficitu modernosti crnogorske opozicije, koja ni na nakon pet godina agonije nije uradila ništa da „up date-uje“ stil borbe i učini ga i atraktivnim i nužnim za široko građansko interesovanje i participaciju. I danas, naša odbrambena svijest ostala je i formatirana i inspirisana – kleronacionalistima.
Isti metodi, uvijek daju isti rezultat. I zato je došlo vrijeme da promijenimo pravila igre!
Došlo je vrijeme da mi moramo preuzeti inicijativu! Došlo je vrijeme da mi MORAMO početi da diktiramo dinamiku društvenih procesa! Vrijeme u kojem ćemo mi stvarati novu vijednost u okviru naše ideje, umjesto što ćemo se u kolektivnoj frustraciji „paliti“ na petparačke provokacije prevaziđenih politika i političara, čija se izvorišta moći polako ruše.
Kada smo god tako postupali – pobijedili smo! I kada su izvorni Liberali svoje progresivne vrijednosti nametnuli kao državnu politiku, i kada smo kao prozapadna lokomotiva u regionu došli do referenduma na kom smo pobijedili. Iskre takvog mindseta pokazali smo i pod Goricom, kada smo obesmislili namještenu i nelegitimnu Trinaestojulsku nagradu, a oni odgovor na tu blamažu nisu imali. U društvu je kreiran koncenzus normalnosti, a taj je teren borbe za njih poguban!
Vakat je da se krene u petu brzinu! U stil borbe koji podrazumijeva da smo u svakom smislu superiorniji od njih. Kulturniji, pametniji, moderniji... Jer ako to nismo, naspram šake plaćenih turbo folk nacoša, ni ne zaslužujemo bolje.&nbsp;
Umjesto lamenta, odaberimo akciju! Umjesto reakcionističkog, romantičarskog getoiziranja, odaberimo prometejski plamen! Odaberimo emancipatorsku borbu, jer je to recept koji je uvijek uspijevao! Uspjeće ponovo. No passaran!

Vrijeme za petu brzinu!

03.12.
17:15h﻿
Aleksandru Mijajloviću i Dragu Spičanoviću preinačeno je rješenje o određivanju pritvora (pravosnažno) tako što je Mijajloviću dodata tačka 3 i 4, člana 175 ZKP-a, a Spičanoviću tačka 3.
Naravno, uradio je to Apelacioni sud i naravno jedna sutkinja koja je preuzela vanraspravno vijeće (odsijek za pritvor) i to za svaki slučaj.
I za pojedine.
 
I ni po jada što nema, kako rekoše, novih okolnosti na koje su se pozvali. Sve su stare i razmatrane od strane Višeg suda.
Ali.
Pazite, nema se pravo žalbe na to rješenje.
Preinačen osnov za pritvor, nađene nove činjenice za odluku, nađene nove okolnosti.
Žalbe - jok.
I sada, mislite se vi, da ja treba da se obratim protestnom notom Sudskom savjetu, Ministarstvu pravde, Vrhovnom sudu.
A kako, drugovi i drugarice?
 
Kako kada Boris B. kaže..." ja sam samo poslanik, ali neki likovi treba da nestanu..."(kraj citata).
 
Kako da nestanu, ne znam.
Da ih nema?
Da ih sakriju?
Da nestanu doživotno u Spužu?
Je li ovo smiješno?
Ovo je suludo, opasno.
Nema toga ko nije streknuo.
Miči ih, opasni su, glavni komentar.
Što bi se fatao sa njima, bolje s mirom. Opet - drugi glavni komentar.
Ministre pravde, zamoli da nam dostave odluku sa pravnom poukom.
 
Ili neka mene pouče kako to da se na novo činjenično i pravno stanje o pritvoru žalba ne daje trećem stepenu.
Uostalom, bolje da se ne petljate.
P.S. I glumac koji glumi kralja Lira ne očekuje da postane kralj Lir.

Đe je žalba, stručnjaci?

Brisel i Vašington kao da uopšte nemaju interesa da vide očiglednu razliku u onome što rade vlasti u Podgorici, kao da ih zanima samo ono što vlasti govore, piše Darko Šuković, glavni urednik Antene M, medijskog partnera EUalive-a u Crnoj Gori.
Što je više institucionalno, ekonomski i demokratski razorena, to je Crna Gora bliže EU. Djeluje nestvarno ali je stvarno tako.
Crna Gora je posljednja republika bivše Jugoslavije koja je postala nezavisna država. Na referendumu održanom 21. maja 2006. za nezavisnost je glasalo 55,5% građana. Osim činjenice da je tako obnovljena državnost stare kraljevine, jedine južnoslovenske zemlje koja je očuvala slobodu i tokom vladanja Otomanske imperije najvećim dijelom Balkana, na tom se referendumu, prvi put u istoriji pokazalo da je većina građana Crne Gore prozapadno orijentisana. Jer, u programu političkih subjekata koji su zagovarali nezavisnu Crnu Goru, bilo je zapisano učlanjenje u EU i NATO, kao ključni vanjskopolitički ciljevi.
Prozapadna većina u Crnoj Gori građena je teško i relativno sporo. Istorijsko nasljeđe i dominantan kolektivni sentiment vjekovima su vezivali najmanju i najstariju južnoslovensku državu za Rusiju, kao slovenski i pravoslavni centar. Otpor obnovi nezavisnosti bio je snažan – svjedoči to 44,5% glasova protiv, i podržan iz Srbije: politički, finansijski, medijski, obavještajno. U SAD i EU, pogotovo na početku, nije bilo entuzijazma za ideju suverene Crne Gore. Srećom, Rusija je tih godina imala druge prioritete i projekcije i nije se fokusirala na zbivanja u Crnoj Gori.
No, uoči ulaska u NATO, stvari su se bitno promijenile. Rusija je bila neskriveno protiv članstva Crne Gore u Alijansi, pa je, koristeći antizapadne strukture u Srbiji i Crnoj Gori, pokušala da na ključnim izborima, održanim 2016, sruši Vladu Mila Đukanovića i spriječi učlanjenje. Pokušaj državnog udara osujećen je, dio zavjerenika procesuiran i prvostepeno presuđen, ključne dokaze obezbijedile su zapadne službe, a da je pripreman zastrašujući scenario potvrdio je i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
Promašenost širokog uvjerenja da se Crna Gora ulaskom u NATO definitivno izvukla iz kandži Rusije i postala dio zapadnog civilizacijskog kruga, pokazala se na izborima 30. avgusta 2020. Izbornu pobjedu ostvarile su propruske i prosrpske stranke, predvođene Demokratskim frontom Andrije Mandića i Milana Kneževića (prvostepeno osuđeni na po pet godina zatvora zbog umiješanosti u spremanje državnog udara; nakon izbora presuda poništena a tužilac koji ih je gonio već je 18 mjeseci u pritvoru) i Demokratama Alekse Bečića. Zapravo, i na tim je izborima taj politički korpus ostao u manjini. Da dođu na vlast omogućio im je pokret URA, Dritana Abazovića (čiji je brat vjerovatno jedini etnički Albanac koji u Beogradu uspješno razvija biznis) koji je uspio da privuče 5% birača, dominantno suverenista nezadovoljnih starom vlašću, predvođenom DPS.
Paradoks da je država dobila vlast od političara koji su bili protiv postojanja nezavisne Crne Gore, nije jedini. EU i SAD su svojim činjenjem i nečinjenjem omogućili Beogradu i Moskvi da se brutalno miješaju u te (i sve naredne) izbore i da, umjesto iskreno prozapadno orijentisanih partija, političara, građana – na vlast dođu pioni Aleksandra Vučića i Vladimira Putina.
O karakteru vlasti koja je zagospodarila Crnom Gorom nakon 30. avgusta 2020. i koja, u raznim oblicima, traje do danas, svjedoči činjenica da je prva vlada (premijera Zdravka Krivokapića) dogovorena u manastiru Crkve Srbije/SPC. Ta vjerska organizacija zapravo je najmoćniji politički subjekat u Crnoj Gori, bavljenje vjerom njen je sporedan posao a realizacija nacionalnog projekta Srpskog sveta /Velike Srbije ključni zadatak. Crkva Srbije/SPC najvjerniji je saveznik Moskovske patrijaršije/Crkve Rusije. Za vladike Crkve Srbije NATO je „Četvrti Rajh“, Evropska unija je „tamnica naroda“ koja zaudara „sodomskim smradom“, Crnogorci su „komunistički nakot“, Bošnjaci-muslimani „lažni ljudi, lažne vjere“, a Ratko Mladić i Radovan Karadžić su „srpski heroji“.Već pet godina Crnom Gorom upravljaju politički subjekti koji te vrijednosti baštine i promovišu ili oni koji prihvataju da budu u koaliciji sa njima.
Koliko god to izgledalo suludo, u takvoj vlasti Brisel i Vašington vide pouzdane partnere u NATO i na putu Crne Gore ka EU!? Što je više institucionalno, ekonomski i demokratski razorena, to je Crna Gora bliže EU. Djeluje nestvarno ali je stvarno tako. Najbrojniji državotvorni narod, nacionalni Crnogorci, već pet godina praktično su protjerani iz institucija, izloženi asimilaciji i otimanju njihove kulturne, naročito sakralne baštine. Potpisivanjem tzv. Temeljnog ugovora, između tadašnjeg premijera Abazovića i patrijarha Porfirija, svi pravoslavni hramovi u Crnoj Gori predati su u vlasništvo vjerskoj organizaciji sa sjedištem u Beogradu. Široko je uvjerenje unutar crnogorskog nacionalnog korpusa da je Crna Gora dodijeljena Srbiji i Vučiću kao kompenzacija za Kosovo i kao mamac za otklon od Rusije.
Svi ti procesi, međutim, umotani su u oblandu proevropske retorike. Brisel i Vašington kao da uopšte ne zanima šta vlast u Podgorici radi, kao da ih jedino zanima šta vlast priča. Tako je predsjednik Skupštine Andrija Mandić, daleko najmoćniji političar u Crnoj Gori, koji se nikad nije odrekao stava da je Srbija njegova matica a Putin njegov lider, postao partner EU u procesu evropske integracije države kojom, de facto i de iure, upravlja.
EU i SAD, već pet godina, kažnjavajući stranke koje su 30 godina bile na vlasti, kažnjava Crnu Goru, faktički pomažući njeno pretvaranje u koloniju Srbije. Crnogorsko društvo, ispod tanke kore proevropskog narativa vlasti, tone u klerošovinizam, dok sekularizam i građanski karakter ubrzano nestaju.
Istinski prozapadno orijentisan dio crnogorskog društva, prvo zbunjen a onda i teško razočaran odnosom „naših zapadnih prijatelja“, prelazi u izbornu apstinenciju ili prihvata sinekure i „prelijeće“ na stranu vlasti. Podrška EU i NATO počinje da opada toliko da ni vlast to više ne može da sakrije. Poruke da se EU mora sačuvati od prijema novih „trojanskih konja“, pokazuju da Brisel, možda, počinje da shvata šta se dešava u Crnoj Gori. No, jasnog priznanja grešaka nema. Vjerovatno ga neće ni biti. Posljedice se, međutim, mogu lako predvidjeti. Svaki put su iste kad neko okrene leđa istinskim prijateljima i pokuša da od iskonskih neprijatelja napravi partnere.

Šuković: Kako je Zapad potrošio prozapadnu većinu u Crnoj Gori

Poštovani profesore, doktore, docentu Veseline Drljeviću, predsjedniče Savjeta,
Uvaženi Okrivljeni, oče Veseline, Bobijev druže i prijatelju,
Ugledah jutros, a je zora svanula, još jednu Bobijevu frešku žvrljotinu, koju ste i Vi odmah, posredstvom društvene mreže zvane Fejsbuk, odmah podijelili, jer ste kanda procijenili da je mnogo dobra. Štaviše, da je TOP!
Pošto, računam, da ono građanstvo koje je još u svijest, odmah zaboli na ožičicu kad spazi da čeljade koje, makar po zbiru godina, pripada svijetu odraslih, počinje ili završava dopis sa “drugari”, da vidimo zašto vremešni Bobi, koji se predstavlja kao generalni direktor RTCG, zapravo piše i razmišlja kao makanja Bobi od jedno 10-12 ljeta.
Mudra, kakva već jesam, odmah imam odgovor – Straha ne, a obraza ne, pa se uzbičilo!
Il je nešto crnje od ovoga? Ako me razumijete šta hoću da kažem?!
Evo… Bobijeva objava na Fejsbuku naslovljena sa “Drugari”.
Pa da prevedemo na Bobijev “jezik”.
“Zdravo drugari. Zovem se Boris, ali moj drug Veselin kojeg ja zovem Mačak mene zove Bobi. Mi smo mnogo dobri drugovi i lijepo se družimo. Meni je moj drug Mačak baš dobar drug, ali samo kad oće da se igra onih igara koje se meni sviđaju. A ja baš volim igre i igrice i mnogo se smijem kad se neki drugari zbog toga ljute.
Moj drug Mačak i ja najviše volimo da maltretiramo djevojčice. I najviše se smijemo kad one plaču. Nama je to uvijek zabavno i baš budemo srećni.
Neki kažu da će mog duga Mačka, zato što je nekoliko puta slagao zbog mene, čika policajci da odvedu u zatvor. Mene baš briga, jer je meni jedino važno da čika policajci ne dođu po mene. Ja volim mog druga Mačka, ali najviše volim sebe.
Ja mnogo volim da se hvalim i izmišljam da sam najbolji. Meni kažu da to nije lijepo, ali meni je to baš zabavno.
Neki drugari se na mene ljute zato što kad ja nešto loše uradim, kažem da je to uradio neko drugi. I ne trepnem. Tako sam, mnogo puta, optužio mnoge drugare i djevojčice (jer drugarica nemam). I, niko me još zbog toga nije kaznio.
Meni stalno viče nastavnica maternjeg i kaže da sam nepismen. Kad mi napiše jedinicu, ja je olovkom prepravim I napišem da sam dobio četvorku. Zato ja mislim da sam mnogo pametan, dok me ne uhvate da varam.
Ja sam, tako kažu, i mnogo lukav. Kad vidim da je neko jači od mene, ja se odmah unevim i pravim se dobar. Dok mi ne okrenu leđa, a kad me ne vide ja radim šta mi se sviđa.
Moj drug Mačak i ja mnogo smo nestašni. Prije nekoliko godina, obećali smo jednom čiku koji je mnogo važan, da ćemo sve da ga slušamo I on nam je dao Radio-Televiziju da se igramo. Nama se to mnogo svidjelo I mi sad nećemo da je damo nikom. Iako smo puno stvari pokvarili i posvađali se sa svima, mi uvijek kažemo ovom čiku koji je mnogo važan, da ćemo da se popravimo. A najviše se bojimo, ja i moj drug Mačak, od onih čika sa bradama što nose neke duge crne haljine. Čak se I onaj čiko što je mnogo važan plaši od ovih čika s bradama. I najviše nas je strah da nam se oni ne naljute.
I ja ću, a i moj drug Mačak, sve da slušamo ove čike s bradama jer se nama Radio-televizija mnogo sviđa I nećemo je puštit.
Vaš drugar Bobi.”
Eto, anđeli s Vama i neka Vam bog podari mudrost i strpljenje,
Tanja Šuković, djevojčica koju ne vole Bobi i Mačak

Igre bez granica: Kako su Bobi i Mačak pretvorili RTCG u svoje dvorište

Sjedinjene Američke Države ponudile su Poljskoj prodaju 250 korišćenih oklopnih transportera Strajker iz zaliha jedinica američke vojske koje se planiraju povući iz Evrope za simboličnu cijenu od dolara, piše UNN.
Poljski zamjenik premijera i ministar nacionalne odbrane Vladislav Kosiniak-Kamiš potvrdio je ovu informaciju, te dodao da se Varšava priprema prihvatiti ovu ponudu čim se dogovori logistika.
Prema njegovim riječima, prema predloženom planu, oklopna vozila Strajker koja se trenutno nalaze u Evropi biće prebačena u Poljsku umjesto da budu vraćena u Sjedinjene Američke Države nakon smanjenja američke vojne prisutnosti.
Ponuda je već odobrena od Generalštaba poljskih oružanih snaga, što je neophodan uslov za realizaciju ovakvih dogovora.
Vjerovatno je da će vozila Strajker djelimično pokriti potrebe kopnenih snaga koje bi mogle biti zadovoljene vozilima pješačke borbene jedinice Rosomak, smanjujući potrebu za novim domaćim narudžbama.
Trenutno vojska Poljske raspolaže sa više od 900 pješačkih borbenih vozila Rosomak, koja se proizvode u Poljskoj u modernizovanoj verziji sa kupolom ZSSW-30. Krajem novembra, poljska vojska je primila novu seriju ovih oklopnih vozila.
Ministar je izjavio da je što više oružja poljske trupe imaju, to bolje, te da je cijena u ovom slučaju više nego privlačna. Takođe je napomenuo da savladavanje različitih tipova opreme priprema poljske vojnike za saradnju sa saveznicima, od kojih neki takođe koriste Strajker.
Šef Generalštaba poljskih oružanih snaga, general Visłav Kukula je odbacio strahove da bi uvođenje novog tipa opreme moglo omesti razvoj poljske odbrambene industrije. U dogovoru sa Sjedinjenim Državama, sljedeći korak biće direktna inspekcija tehničkog stanja.
Prema riječima generala, ako bezbjednosna situacija ostane nepromijenjena, konačna odluka trebala bi biti donesena u drugoj polovini 2026. godine.

Amerikanci ponudili Poljskoj 250 oklopnih transportera za jedan dolar

Novozelanđanka Alis Robinson pobjednica je trećeg veleslaloma sezone alpskih skijašica, koji je za Svjetski kup vožen danas u kanadskom Tremblanu.
Ona je bila vodeća i nakon prve vožnje, a do pobjede došla je u ukupnom vremenu dva mnuta, 16 sekundi i 18 stotinki.
Robinson je u istoj disciplini slavila ove sezone i u Koper Mauntajnu, a u Tremblanu zabilježila je šestu pobjedu.
Kao drugoplasirana završila je Hrvatica Zrinka Ljutić, sa 94 stotinke zaostatka.
To je njen prvi podijum ove sezone, ukupno deseti u karijeri.
Pobjedničko postolje kompletirala je Kanađanka Valeri Grenije koja je sekundu bila sporija od pobjednice.
Na četvrtom mjestu završila je Švajcarkinja Kamil Rast, peta je bila Francuskinja Klara Direz, a šesta Amerikanka Mikaela Šifrin.
Robinson je trijumfom u Tremblanu preuzela vođstvo u poretku veleslaloma sa 232 boda.
Austrijanka Julija Šajb, pobjednica veleslaloma u Zeldenu, je druga sa 180, dok je treća Ljutić sa 142 boda.
U generalnom plasmanu Svjetskog kupa zauzima čelnu poziciju zauzima Šifrin sa 408 bodova.
Druga je Italijanka sa albanskim pasošem Lara Kolturi sa 286, a treća Lena Dir iz Njemačke sa 234 boda.

Robinson pobijedila u Tremblanu, Ljutić drugoplasirana

Šef poljske diplomatije Radoslav Sikorski poručio je danas američkom milijarderu Ilonu Masku, koji je pozvao na likvidaciju Evropske unije, da odleti na Mars, jer tamo nema cenzure nacističkih pozdrava.
Mask je poslije kazne od 120 miliona eura koju njegova mreža Iks mora da plati zbog kršenja propisa u EU prvo pozvao na likvidaciju Unije i povratak suvereniteta državama članicama, a poslije je u drugoj poruci upitao koliko vremena je ostalo do propasti EU.
- Odleti na Mars. Tamo nema cenzure nacističkih pozdrava - reagovao je na to pitanje, isto na mreži Iks, šef poljske diplomatije i vicepremijer Sikorski, aludirajući na to što je Mask na taj (nacistički) način podigao ruku tokom inauguracije američkog predsjednika Donalda Trampa.
Prije toga Sikorski je danas, povodom ruskih pohvalnih reakcija na prvu Maskovu poruku o likvidaciji EU i povratku suvereniteta državama članicama, poručio da je sada jasno i onima koji možda još sumnjaju čemu služi cijela ta priča protiv EU, sa zahtjevom da se vrati suverenitet nacionalnim državama.
- Ako neko još sumnja u to kome služi cijela anti EU priča o suverenitetu. Onima koji žele da zarađuju na sijanju mržnje i onima koji hoće da osvoje Evropu - prokomentarisao je Sikorski.

Šef poljske diplomatije predložio Masku da odleti na Mars, jer "tamo nema cenzure nacista"

Gotovo dvije trećine Amerikanaca želi da SAD nastavi slati oružje Ukrajini, čak i dok administracija američkog predsjednika Donalda Trampa ponovo pokušava pregovarati o okončanju skoro četverogodišnjeg rata, pokazala je nova anketa o prioritetima nacionalne sigurnosti.
Anketa Reagan National Defense Survey pokazala je da 64 odsto Amerikanaca podržava slanje smrtonosne pomoći vladi u Kijevu, devet procentnih poena više nego prošle godine i najviši nivo podrške od početka ruske invazije u februaru 2022.
Nešto više (65 odsto) podržava isporuku krstarećih raketa dugog dometa, poput Tomahavka, kako bi se omogućili napadi duboko unutar ruskog teritorija, dok 68 odsto podržava prodaju američkog oružja evropskim saveznicima koji bi ga potom isporučili Ukrajini.
Za razliku od 2024. godine, većina republikanaca (59 odsto) sada podržava slanje oružja Ukrajini u borbi protiv ruske invazije, u odnosu na 44 odsto prošle godine. Tri četvrtine demokrata podržava pomoć Ukrajini, što je porast sa 68 odsto u odnosu na godinu ranije.
Po drugim pitanjima koja se odnose na najsmrtonosniji evropski sukob od Drugog svjetskog rata, pluralnost Amerikanaca (45 odsto) podržava potpuno teritorijalno oslobođenje Ukrajine od Rusije, dok 23 odsto smatra da bi Kijev trebao ustupiti teritoriju u zamjenu za garancije mira i sigurnosti, a 22 odsto podržava prekid vatre duž trenutnih linija fronta.
U međuvremenu, skoro sedam od deset Amerikanaca (69 odsto) podržava da SAD i Evropa Ukrajini daju kolektivnu sigurnosnu obavezu sličnu NATO članu 5, a gotovo tri četvrtine (74 odsto) podržava uspostavljanje demilitarizirane zone pod kontrolom evropskih snaga uz podršku američke zračne moći.
Rezultati ankete objavljeni su dva dana nakon što su Trampov specijalni izaslanik Stiv Vitkof i predsjednikov zet Džared Kušner razgovarali s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Kremlju.
Njih dvojica trebali su u četvrtak naveče informirati ukrajinsku delegaciju u Miamiju, ali za sada nema informacija o tome kako su ti razgovori protekli.

Rekordan broj Amerikanaca podržava slanje oružja u Ukrajinu

Danima je trajala drama mladog ljekara, doktora u Opštoj bolnici u Pljevljima dr Kerima Halilovića hoće li mu direktor ove zdravstvene ustanove dr Saša Grbović dati dozvolu da otputuje na prestižnu edukaciju u Davosu u Švajcarskoj, uključilo se i Udruženje ortopeda i traumatologa, Sindikat doktora medicine i Ministarstvo zdravlja, kao i ministar dr Vojislav Šimun lično i uspjeli su da izdejstvuju da Halilović dobije, ne slobodne dane, već se Grbović umilostivo i juče mu odobrio odmor?! Dr Halilović jutros je otputovao u Davos, ali ovaj slučaj otvorio je ozbiljno pitanje samovolje čelnika institucija u našoj zemlji, potvrdio u kolikoj mjeri su progonu izloženi ljudi koji se usude da se bore za svoja prava, ali i opasnu praksu nekažnjivosti uslovljenu, nažalost, najčešće političkim trgovinama, moćnika koji se iživljavaju nad za njih nepodobnima.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251206131248_3bd5ed0e6453a777d96d948180ee99dbbc09c68903e888b99690a372fc2eafd6.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251206131248_3bd5ed0e6453a777d96d948180ee99dbbc09c68903e888b99690a372fc2eafd6" data-rendition-name="original" width="1440" height="992" loading="lazy" alt="Dr Kerim Halilović "><figcaption>Dr Kerim Halilović(Photo: PV portal)</figcaption></figure>  Portal ETV još prije nekoliko dana uputio je pitanja ministru Šimunu, pored ostalih, hoće li dr Grbović snositi posljedice za svoje neprihvatljive postupke u slučaju dr Halilovića, ali nam nije odgovoreno. Logika aktuelnih vlastodržaca u Crnoj Gori je da kao noj zabiju glavu u pijesak i sačekaju da „oluja“ prođe. Bez osjećaja odgovornosti za javni interes i obaveze da saopšte građankama i građanima, koji ih plaćaju, informacije koje su od opšteg interesa. Odgovornost za slučaj dr Halilovića ove sedmice, pred skupštinskim odborom za zdravstvo, rad i socijalno staranje, zahtijevao je i dr Nermin Abdić koji je bio kategoričan da se radi o mobingu. - ...to je završeno. Imamo vrlo preciznu instrukciju kako postupiti u tom slučaju i to je dostavljeno. Obezbijedio sam ja lično zamjenu, u saradnji sa direktorom Opšte bolnice Bijelo Polje – kazao je Šimun, odgovarajući na pitanje Abdića. To je bio utorak, 2. decembar, međutim dr Halilović dozvolu od dr Grbovića dobio je tek juče, 5. decembra, dan pred put i to nakon druge pisane urgencije Ministartsva zdravlja?! - Odluka da mi ne dozvoli da idem na edukaciju je Grbovićeva odmazda. Skupljao sam pare da se prijavim za ovu edukaciju. To je najveći ortopedski institut na svijetu. Sve smjernice u ortopediji oni diktiraju. Još 20. oktobra sam mu tražio slobodne dane i on je odgovorio - ne može, iako mora da mi da slobodne dane za obuku. Odbio je i da mi dozvoli i da uzmem odmor – kazao je dr Halilović prije nekoliko dana za Portal ETV. A dr Abdić je zahtijevao od ministra Šimuna da „ispita“ slučaj dr Halilovića i poručio da će se, kao član Udruženja ortopeda i traumatologa Crne Gore, potruditi da on dobije epilog. - ... jer ako taj kolega nije u stanju da organizuje posao za četiri dana, a mi smo ga organizovali u mnogo težim vremenima za vrijeme korona krize, onda taj uvaženi kolega ne zavrjeđuje da bude direktor te institucije. Po meni je ovo klasični mobing – bio je kategoričan dr Abdić. Ministar Šimun sam je na Odboru saopštio da „zabrana edukacije zapošljenom predstavlja i izvjesno kršenje Zakona o zdravstvenoj zaštiti“. Nažalost, uskratio nas je za odgovor da li će zbog toga čelnik pljevaljske bolnice i snositi bilo kakvu odgovornost.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251206131252_d37842aff022c75e26a9f05810bc2e40a16d10e734d5137723ff35b4810645c6.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251206131252_d37842aff022c75e26a9f05810bc2e40a16d10e734d5137723ff35b4810645c6" data-rendition-name="original" width="800" height="600" loading="lazy" alt="Opšta bolnica u Pljevljima"><figcaption>Opšta bolnica u Pljevljima(Photo: UGC)</figcaption></figure>  Dr Abdić je na Odboru podsjetio ministra da je on taj koji je „na vrhu priramide zdravlja“, uz konstataciju da se mora znati „ko kosi, ko vodu nosi“. Šimun je, ovoga puta, istina u posljednjem trenutku, uspio da on bude „kozbaša“, ali ponašanje i poruke dr Grbovića, kao i činjenica da je reagovao tek nakon urgencija Ministarstva, ukazuju da direktor pljevaljske bolnice ne haje za autoritet institucije, a još manje na zakonske propise. Edukacija u Davosu, koju je dr Halilović, inače, sam platio, kotira se, kako je saopštilo i Ministarstvo zdravlja, visoko na ljestvici medicinskih obuka. Iz Ministarstva su saopštili da se „program AO Davos Course ubraja u edukacije od izuzetnog međunarodnog značaja za oblast ortopedije i traumatologije, te da znanja i kompetencije stečene na takvim programima predstavljaju direktnu korist za zdravstveni sistem Crne Gore“. Kurs u Davosu održava se od od 6. do 12. decembra.

Šimun bez komentara hoće li čelnik pljevaljske bolnice biti kažnjen

Grupa građana koja protestuje na Kruševom ždrijelu saopštila je da će privremeno obustaviti proteste nakon što su u policiji potvrdili da Goran Jokić više nije načelnik RCB Centra. Poručili su da je njihova mala pobjeda tek korak u odnosu na to što će se desiti kroz sudske i druge procese.
Više od deset mjeseci traje neprekidna i uporna borba građana Cetinja koji traže pravdu i istinu za sve stradale i ranjene u dva masovna zločina na Cetinju.
Na žalost, kako je grupa građana navela u saopštenju, institucijama sistema i najodgovornijima je trebalo deset mjeseci, nakon ćutanja i ignorantskog odnosa prema protestu, da sankcioniše samo jednu od karika u sistemu odgovornosti, odgovornoj za seriju propusta kada su ova dva zločina u pitanju.
Na drugoj strani, oni su, kako kažu, pokazali da upornost u duhu crnogorskog trajanja daje rezultate, te poručuju da neće stati na ovome.&nbsp;
- Vjerujemo da će sudske institucije i Ministarstvo pravde imati u vidu našu odlučnost i upornost, kao i težinu slučaja koji je pred njima i da neće dozvoliti naš povratak na Kruševo ždrijelo. Za razliku od onih kojima je bio cilj da ovaj grad izumre, mi smo za život, da život traje i bude najveća vrijednost i zato u prilog predstojećim, za nas bolnih, božićnih i novogodišnjih praznika privremeno obustavljamo protest,sa porukom, naša mala pobjeda je tek korak u odnosu na to što će se desiti kroz sudske i druge procese - poručili su u saopštenju za javnost.
Zahvalili su se svima koji su im dali podršku, kako sa Cetinja tako i iz svakog crnogorskog grada, na bilo koji način, pa i onima koji su, kako kažu, izašli iz kolone zaustavljenih vozila i stali nekoliko minuta i dali riječ podrške.
- Značilo je. Zahvaljujemo se i onima koji su našem protestu dali početni inpuls, kad smo se kupilim u daleko većem broju. Posebnu zavalnost dugujemo pripadnicima MUP-a Crne Gore koji su na profesionalan i prije svega ljudski način vodili blokadu puta u cijelom trajanju - zaključili su u saopštenju.

Privremeno obustavljene blokade na Kruševom ždrijelu: "Naša mala pobjeda tek korak ka onome što će se desiti kroz sudske i druge procese"

Predsjednik Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević pozvao je potpredsjednika Vlade Aleksu Bečića da primi na razgovor mještane Botuna koji danima protestuju protiv gradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda.
Knežević je jutros pozvao sve Zećane da krenu ka Botunu, navodeći da policija očigledno priprema intervenciju time što je zaustavila saobraćaj za teretna vozila.
Međutim, ubrzo su se oglasili iz policije apelujući da se ne unosi panika među građanima i pojašnjavajući da njihove aktivnosti nemaju veze sa situacijom u Botunu, već da sprovode akciju kodnog naziva "Šljunak u cilju sprječavanja nelegalne ekploatacije i prevoza pijeska.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 66.6667%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&amp;url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fup-nakon-knezeviceve-objave-ne-plasirati-neprovjere-informacije-sprovodimo-plansku-akciju&amp;key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
Ipak, u Botunu se okupio veliki broj građana, a među njima je i lider DNP-a koji je okupljenim novinarima pokazao dopis upućen krajem avgusta v.d. direktora policije Lazaru Šćepanoviću, a koji je, navodi, ostao bez odgovora.
- Nema laži, nema prevare u Zeti. S potpisima građana Botuna 28. avgust,a na svetac, uputili smo poziv gospodinu Šćepanoviću s potpisima građana Botuna. Tri mjeseca je prošlo, pa da živi u Pekingu, a da su Botunjani pješke krenuli, sreli bi se dosad - naglasio je Knežević.
On je pitao Šćepanovića da li Botunjani zaslužuju da budu primljeni na razgovor? 
- A, pošto vidimo da ih ignoriše gospodin Milojko Spajić, kao i Šćepanović, prinuđeni smo da zamolimo gospodina Bečića da ih primi na razgovor, jer je naš Zećanin, i da porazgovara s ovim ljudima - kako bi splasnule tenzije - poručio je Knežević.
Komunalna inspekcija je mještanima Botuna dva puta uručila rješenje kojim se nalaže uklanjanje šatora postavljenog uz gradilište.
Botunjani su demontirali šatore, ali su nikli novi na lokaciji predviđenoj za gradnju postrojenja.
Nakon sastanka sa gradonačelnikom Podgorice Sašom Mujovićem, obje strane ostale su pri svojim stavovima – Glavni grad da je postrojenje neophodno, mještani da ga na toj lokaciji neće dozvoliti.
Mujović je istakao da je cilj bio pokazati poštovanje prema građanima Botuna te ih upoznati sa planiranim benefitima projekta.
– Ovo je prvenstveno zdravstveni projekat od značaja za Podgoricu i Zetu. Spremni smo da obezbijedimo sve garancije i kontrole kako bismo dokazali da nema štetnog uticaja – kazao je on.
Mujović je najavio da bi, po završetku izgradnje, oko 30 odsto teritorije Zete bilo priključeno na postrojenje, te da se razmatra model zajedničkog upravljanja kako bi benefite imale obje opštine, uz mjerne standarde kvaliteta vazduha i povlačenje projekta ukoliko se pokaže štetnost.
Podršku Glavnom gradu ponovo je izrazio i premijer Milojko Spajić.
– Vlada stoji iza Glavnog grada i iza realizacije ovog projekta – kazao je Spajić.
Rok za početak radova je 31. decembar. Odlaganje bi, prema riječima nadležnih, uzrokovalo značajne finansijske gubitke, ali i otvorilo pitanje kredibiliteta Crne Gore u procesu evropskih integracija.